Petar Katavić (Split, 1985.) diplomirao je slikarstvo u klasi profesora Deana Jokanovića Toumina na UMAS-u u Splitu. Nakon samostalnih izložaba u Galeriji umjetnina Split i Salonu Galić u Splitu, Petar se po prvi put predstavio i u Zagrebu. Igrom slučaja, dvije zagrebačke izložbe, obje svojevrstan nastavak splitskih izložaba, (Ploha “u Galeriji studentskog centra te “Arhitektura” u Galeriji Karas), otvorene su u razmaku od samo 17 dana.
Njegovi radovi, koje odlikuju minimalizam, čistoća linija, geometrijski oblici, apstrahirane forme i redukcija, gotovo savršeno odgovaraju trenutnoj situaciji s koronavirusom jer smo svi natjerani da se vratimo na bazične životne postulate, i u toj jednostavnosti svakodnevnog življenja pronađemo mir.
Kako to da do sada nisi izlagao u Zagrebu?
Uvijek sam želio izlagati u prostorima gdje sam u periodu srednje škole do završetka fakulteta provodio dosta vremena tako da sam većinom izlagao u Splitu. Galerija umjetnina Split institucija je u kojoj sam dugi niz godina, promatrajući likovna djela, učio mnogo o slikarstvu i skulpturi tako da je logično da sam u njoj više puta izlagao.
Igrom slučaja imaš dvije izložbe za redom u istom gradu. Misliš li da je to dobro ili loše?
Mislim da je to dobro jer su izložbe tematski povezane, također me veseli što su ostvarene u Zagrebu u koji sam se zbog dragih prijatelja, kvalitetnih koncerata i izložbi uvijek rado vraćao. Moram priznati da su mi i gospođe koje voze tramvaje uvijek bile iznimno zanimljive.
U svojim radovima baviš se prostorom (Prostor u GALUM-u, Ploha u Galeriji SC i Arhitektura u Karasu). Od kuda dolazi ta fascinacija modernom arhitekturom i Mies Van der Roheom? Ili arhitekturom općenito? U kojem smislu tvoji radovi komuniciraju s arhitekturom?
Ljudskom rodu je estetika bitna. Većinom pazimo je li nam se cipele slažu s košuljom i kakvog će oblika biti stol u dnevnom boravku tako da su i različita arhitektonska rješenja očito bitna ljudima, koji, iz nekog razloga, ne žele živjeti u prostorima identičnog izgleda. Moj likovni rad funkcionira na principima odbacivanja suvišnog, tako da mi se estetika Mies Van der Rohea čini prihvatljivom zbog činjenice da je projektirao s namjerom da odbaci sve nepotrebno da bi postigao čistu i prozračnu formu i veće prostorne gabarite. Kroz rad se referiram na prazan prostor i formiram kompozicije prema dimenzijama prostora. Mislim da ovdje dolazi do zanimljive situacije, ljudi u galerijama izlažu svoje radove da bi ih posjetitelji mogli vidjeti, a samim tim činom dolazi do estetske problematike jer moje, kao i većina izložbi, puno bolje funkcioniraju kad je galerija prazna. Čovjek je konstanta koja intenzivno mijenja prostor u kojem se nalazi i u ovom slučaju remeti interakciju prostora i likovnog djela.
Koristiš u principu samo osnovne boje (plava, crvena) uz dodatak srebrnih listića i bijele boje pa ti radovi djeluju iznimno jednostavno na prvi pogled, no izbliza se nazire slojevitost, prostornost i izniman fokus na detalje. Interesiraju li te i dalje materijal i njegova potrošnost/prolaznost kao i u radovima u Galeriji umjetnina u Splitu?
Materijali me i dalje interesiraju jer su bitan dio cjeline. Koristim zlatne i srebrene listiće, ne samo zbog intenzivnog vizualnog efekta, već zbog izvedbenog procesa. Uporabom istih materijala tijekom godina dolazi do zasićenja, stoga je promjena dobrodošla. Modelirao sam glinu, klesao kamen i radio s gipsom, doduše ne baš uspješno, ali mislim da bi se svaki likovni umjetnik trebao uhvatiti u koštac s obradom raznih materijala da bi u konačnici znao kojim likovnim putem krenuti.
Na tvojim slikama nalazimo i neke riječi na njemačkom jeziku. Autorica predgovora, Ivana Vukušić to naziva svojevrsnim hommageom precima koji su radili na obnovi poslijeratne Njemačke i tako zbrinuli svoje potomke. Imaju li i neki drugi tvoji radovi širi društveni kontekst i značenje?
Naglasio bi da se ovdje osim društvenog konteksta radi također o principima konstrukcije i dekonstrukcije. Razrušen stambeni objekt zahtjeva obnovu putem fizičkog i materijalnog konstrukta koji je realiziran, između ostalog, intervencijom mojih predaka koji su kao fizički radnici bili dio procesa rekonstrukcije. Zarađeni novac su koristili za gradnju nastambi za svoje potomke da bi u konačnici ja, kao treća generacija, iznova, konstrukcijom i dekonstrukcijom određenih dijelova stambenog prostora, zatvorio taj ciklus.
Na puno slika koristiš geometrijski lik trokuta pa nailazimo na njega pojedinačnog, u geometrijskim strukturama ili pak na njegove izvedenice. Zašto baš trokut?
Trokut koristim jer je najjednostavniji geometrijski lik što nas opet dovodi do redukcije kao bitne odrednice mog likovnog stvaralaštva.
U svom radu za 54. zagrebački salon inspiraciju pronalaziš u grupi EXAT 51, koja se zalagala za apstrakciju i interdisciplinarnost u umjetnosti, što je prilično blisko modernizmu u arhitekturi. Jedan od tvojih radova u Galeriji Karas, na kojem piše KUNST, podsjeća me na minimalističke radove Ante Jerkovića, a plava boja koja „prodire“ na YKB (Yves Klein Bleu), prethodnika minimalne umjetnosti. Jesu li oni među tvojim umjetničkim uzorima?
Na svijetu je toliko likovnih umjetnika da je praktički nemoguće napraviti rad koji neće podsjećati na estetiku barem jednog od njih. Radove koje stvaram ne doživljavam kao isključivo svoj proizvod, već kao produkt indirektnih, a ponekad i izravnih, utjecaja glazbenih, dramskih, književnih, performativnih i likovnih umjetnika. Ovom procesu uvelike doprinose i kolege koji svojim radovima i savjetima također formiraju moj likovni izričaj. Kada bih morao izdvojiti nekoliko imena to bi zasigurno bili: Pierre Soulages, Richard Serra, Antoni Tapies, Anselm Kiefer…
U čemu još, osim umjetnosti, pronalaziš inspiraciju?
Rekao bih da inspiracija dolazi isključivo iz rada, proces je vjerojatno najbitnija stavka jer samo duži period likovnog djelovanja može dovesti do relativno zadovoljavajućeg ishoda. Ne mogu reći da sam u potpunosti zadovoljan s konačnim rezultatom ovog ciklusa jer, dok traje sam proces sve vam se čini u redu, ali kada se radovi postave u galeriji uvidite greške i nedostatke koje zbog ograničenog radnog prostora teško uočavate jer vidite segmente a ne cjelinu.
Sad kad je ovaj ciklus gotov, radiš li na nečemu novome?
Ciklus još traje jer trenutačno radim izmjene na postavu koji sam prošle godine izložio u Galeriji umjetnina Split, a koji ću krajem ove godine izložiti u Galeriji Događanja u Zagrebu.
Razgovarala: Nika Šimičić
Fotografije: Juraj Vuglač