Pet razloga zbog kojih morate pogledati Born to please

Born to please
Ispitivanjem se imitacije kao forme u izvedbenim umjetnostima problematizira mogućnost ponavljanja osjećaja koji je u gledatelju pobudio određeni događaj – virtualna radnja zapravo pokušava objediniti stvarni svijet. U pisanju kazališnih kritika i osvrta, imitacija označuje krađu riječi i rečenica. Znanost takvo nekorektno ponašanje naziva plagijatom.

Premijera autorskoga projekta Saše Božića, Born to please u suprodukciji de facta, Sveučilišta u Zagrebu, SC-a, Kulture promjene, Teatra &TD i Art radionice Lazareti u maniri glazbenoga i ambijentalnoga kazališta ispituje forme glazbenih imitacija osobnim glumačkim tumačenjima i istraživanjima. Izvođači Nataša Dangubić, Ivana Krizmanić, Marko Jastrevski i Jerko Marčić glazbom i pokretom zazivaju nostalgiju za popularnom glazbom zapadnoga kulturnog kruga koju jednako vjerno prati ambijent skučenoga jazzy prostora.

Pokušavaju oblikovati svojevrstan trokut pop kulture preko istraživačkoga kazališta, vlastite osobnosti i publike. S obzirom na činjenicu stalnoga pada posjećenosti kazališta u Hrvatskoj, nedostatak promišljanja i odgajanja nove kazališne publike te naposljetku obrazovni sustav i nastavnike kojima su (suvremeno) kazalište i medijska kultura apstraktne imenice, držim kako je performans Born to please, iako predug za moj ukus, vrijedan pozornosti iz sljedećih postmodernističkih razloga:

(i) u vrijeme brzih tehnologija gledatelja, naročito mlađeg, treba zabaviti bez dociranja i otkrivanja novih istina,
(ii) ako nema potrage za istinom, otvara se prostor slobode izražavanja traženjem novih formi i scenskim pokretom,
(iii) dokida se podjela na visoku i nisku umjetnost,
(iv) nema mnogo teksta,
(v) publika sudjeluje.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...