Pet lakih komada: Hladni nišan na društvene traume

But from their graves, they cry out for justice! (''Helter Skelter'', 1976)

S godinama se mantra o nedostatku financijskih sredstava za Festival svjetskoga kazališta izlizala jer kao što je svim kulturnim entuzijastima u domovini odavno jasno – ovdje uspijevaju samo uporni i dovoljno ludi. Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan pohvalno i dalje ne odustaju od dovođenja trenutačno najzvučnijih, ali ne i najuzbudljivijih kazališnih imena. Iako je riječ o svega tri do četiri predstave, pa to kazališno komešanje teško možemo nazvati festivalom, važno je napomenuti kako je i takav malen broj važan pogled u bogatije, discipliniranije i glumački nijansiranije produkcije od naših domaćih (ne)prilika. Pritom nije nevažan podatak kako je sam odlazak i povoljniji za vaš džep negoli, primjerice ulaznice za ljetne izvedbe Histriona na Opatovini.

O prvome ovogodišnjem gostovanju, Pet lakih komada, švicarskoga redatelja Mila Raua pisali su gotovi svi važniji europski mediji od britanskoga The Guardiana do njemačkoga Spiegela. Sam autor pak u intervjuima jasno razlaže vlastite metode i postupke, stoga se s pravom možemo zapitati – što se tu novoga ima reći? U kontekstu Rauove visokostilizirane i promišljene poetike, jasno je kako svoj ”revolucionarni uspjeh” može zahvaliti učinku izvana. Ipak u predstavi o pedofilu i ubojici glume zbilja izvrsna i uigrana djeca od osam do trinaest godina (Aimone De Zordo, Fons Dumont, Arno John Keys, Blanche Ghyssaert, Lucia Redondo, Pepijn Siddiki i Eva Luna Van Hijfte).

Tako je u produkciji belgijske skupine CAMPO u prvome redu riječ o političkoj predstavi, a tek onda o ponešto duhovitom i inteligentnom, no zapravo nimalo dirljivom komadu. Slučaj serijskog djecoubojice i silovatelja Marca Dutrouxa nakon dvadeset godina i dalje je u kolektivnoj belgijskoj memoriji. Njegova zamolba za pomilovanjem i slanje pisama obiteljima žrtava usporavaju ionako težak proces zacjeljivanja. U tom je slučaju posebno zanimljivo, ali i donekle predvidljivo, potpuno zakazivanje sustava. Dutroux je već prije otimao i silovao djevojčice, vrlo brzo je pušten iz zatvora bez obzira na to što ga je njegova majka stalno prijavljivala za kaznena djela.

Rau i dramaturg Stefan Bläske zakazivanje sustava usmjeravaju na polusposobnu belgijsku policiju i kolonijalnu prošlost kao tabu-temu belgijskog društva i obrazovnog sustava. S obzirom na razvojnu psihologiju djece-glumaca, problem se promatra iz rakursa kvazidokumentarizma (djeca na sceni simultano igraju scene iz filma koje se vrte na platnu te gase s njihovim ulaženjem u uloge). Svjesni smo krhke vjerodostojnosti svih tih razgovora koji upućuju na uzroke tragedije. Manipulativno poigravanje nenametljivo briljantnog Petera Seynaevea u ulozi redatelja od početka postavlja pitanja o povjerenju, granicama i slobodi umjetničkoga izražavanja. Teško se u tom slučaju ne prisjetiti Frljićeve Aleksandre Zec u Rijeci, koja je po sličnom principu nišanila političke istine i suptilne manipulacije.

No, ako je kazalište prema Rauovim riječima stroj za istinu, koji postavlja granice onoga što možemo podnijeti, a društvo je to koje nas stalno od početka do kraja zlostavlja, koja je naša uloga u svemu tome? U brzom i zagušenom svijetu, nišaniti pedofiliju, kolonijalnu prošlost i nešto terorizma izgleda kao da nismo ni pokušali otvoriti zabranjena vrata.

Posljednja istraživanja u Americi pokazuju kako serijske ubojice polagano izumiru zbog sve većeg opreza lokalnih zajednica i forenzičkih dostignuća. Kongo je i dalje rasprava s mnogo emocija u Belgiji. Sudeći prema nedavnoj nacionalnoj povijesti donijeli su civilizaciju u Afriku, dok je kod briselskog Atomiuma na Expu ne tako davne 1958. izložen ljudski zoo.Pet lakih komada je iz neiscrpne ljudske prirode i ne tako davne prošlosti mogao izvući mnogo više od visokostilizirane i glumački dojmljive predstave, koja hladno nišani društvo zadržavajući se debelo iznad površine.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...