Pet kratkih pitanja za Ivanu Rogar

Ivana Rogar
Sinoć se ususret Festivalu europske kratke priče održao razgovor i čitanje na temu “Made in Croatia: Novi uzlet kratke priče” u kojem su sudjelovali autori četiriju sjajnih zbirki koje su uvele novi obrat u žanr: Ivana Rogar, Andrija Škare, Sven Popović i Zrinka Pavlić.

Povodom ovog književnog susreta autorica Ivana Rogar odgovorila nam je na kratkih pet pitanja.

* Ivana Rogar rođena je1978. u Zagrebu, diplomirala je komparativnu književnost i engleski jezik i književnost, a trenutačno radi na doktoratu iz teorijske psihoanalize. Suradnica je Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža i urednica u nakladničkoj kući Durieux te časopisima Libra Libera i Quorum. Autorske tekstove objavljivala je u 15 dana, Temi, Hrvatskom filmskom ljetopisu, Autsajderskim fragmentima, Zarezu, Međaju, The Cafe Reviewu, a redovito objavljuje književnoteorijske tekstove na portalu Glif. Zbirka pričā Tamno ogledalo (2014) prva joj je knjiga.

1) Naslov zbirke upućuje na… Naslov potječe od biblijskih redaka koje su mnogi koristili u imenovanju filmova, pjesama i knjiga: „Sad vidimo u zrcalu, nejasno, a tad ćemo gledati licem u lice“. U Bibliji se fraza rabi u smislu promatranja slike kroz staklo koja je nejasna jer je staklo tamno. Ja sam metaforu malo preinačila i upotrijebila u smislu stakla, odnosno ogledala koje gledatelju vraća mračan, ružan odraz. Tamno ogledalo u ovom slučaju je sama knjiga koja će čitatelju pružiti njegov odraz. Priče u zbirci skupljene su oko tame s kojom se suočimo kad se pogledamo u lice. Govori kako ljudi često jedni drugima ne žele pomoći jer bi im to bilo dodatno opterećenje ili kako se i nesvjesno hrane od tuđe nesreće. Knjiga je u tom smislu ogledalo koje pružam čitatelju da vidi vlastiti odraz u njoj. Poželjna reakcija na nju bila bi kad bi čitatelj rekao: To nije moj odraz. Ja nisam takav.

Ivana Rogar

Do objavljivanja knjige došlo je… više godina nakon što su priče napisane. U međuvremenu sam napisala još mnogo drugih pa će sljedeća zbirka ubrzo.

Najteža stvar u pisanju je procijeniti kad je tekst gotov; odrediti točku u kojoj više nije potrebno dorađivati, u kojoj znamo da tekst komunicira ono što želimo na način na koji želimo.

Likovi mojih priča su… Kad je došla do polovice knjige, moja sestra me pitala ima li u njoj uopće normalnih likova. Recimo da je za njih karakteristična ta neka „izgubljena“ normalnost. Funkcioniraju prema premisi „ako je drugome loše, znači da je meni bolje“. O sebi često imaju odlično mišljenje jer, u svojim očima, bore se za pravednu stvar, no u stvarnim situacijama bježe od odgovornosti i žive od tuđeg nezadovoljstva jer su svedeni na sitnost duše koja zadovoljstvo ne može naći sama po sebi, nego ga uvijek mjeri prema drugome. To je društvo natjecanja u kojem se natječeš nesvjesno i s najboljim prijateljem.

Da sam barem ja napisala priču... Efekt „da sam se barem toga ja sjetila“ imala sam nakon čitanja Borgesove „Asterionove kuće“, ali ne mogu reći da bih htjela potpisati ijednu tuđu priču. Koliko god im se divila, istovremeno znam da to nije moj svijet i da ga nisam mogla ispisati. Kao što ne biste pomislili za neko određeno dijete: „Da sam ga barem ja rodila.“ Priče koje su me pomele su „Babylon Revisited“ F. Scotta Fitzgeralda zbog superfinih detalja koji neizravno daju tekstu okus gubitka i gotovo sve Borgesove zbog načina na koji se poigrava čitateljem i stalno mu postavlja testove inteligencije.

Katarina Brajdić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...