Kad bi netko okupio stotinu književnika i zapitao ih što žele, odgovorili bi kao jedan, poput one vesele djevojke iz filma „Moskva ne vjeruje suzama“: – Ne dijeli savjete, već pomozi materijalno!
Ruku na srce, ne bi trebalo biti teško razumjeti ih. Oni su samo pri kraju puta od poslijeratnog stava da je književni rad neprocjenjiv do prakse u kojoj je gotovo bezvrijedan.
Književni honorari danas su još samo relikt i to može jedino da ih jedi. To što su neke druge grane umjetnosti, kvaziumjetnosti i zabavljaštva (da ne spominjemo sport) istodobno prošle obrnut put stvara u književnika uvjerenje da je književnost, najblaže, zapostavljena; umjereno – nepotrebna i zaboravljena; oštrije – nepoželjna; najdrastičnije – progonjena.
Književnici bi, jasno, da ne bude tako.
Ne mož’ tipičniji primjer sunovrata socijalnog i materijalnog položaja književnosti (i književnika) je iskorištavanje književnih djela u udžbenicima i u nastavnom procesu.
Nekoć davno, već na izmaku za književnost boljih vremena, ali još sa stavovima naslijeđenima iz tog perioda, Zakonom o autorskim pravima je pospješen njihov kraj. Korištenje književnih djela u svrhu i u sklopu nastave proglašeno je općim dobrom koje se može koristiti uz gotovo nikakvu ili baš nikakvu naknadu autorima. Društvena svijest i osjećaj odgovornosti pomogli su književnicima da to lakše otrpe. Ali, onda su to i mogli otrpjeti jer – bila su drugačija vremena. Književnici su bili poprilično zaštićen soj: država se brinula za rješavanje njihovih stambenih problema, radnih uvjeta, za materijalnu sigurnost i dovoljan broj društvenih priznanja; mazila ih i pazila na sve mile načine. Drugim riječima – ako im je s jedne strane oduzimano, s druge im je i davano.
U međuvremenu je država (ili društvo) pustila književnicima nek se sami snalaze, kud koji mili moji. Nije to ni sasvim loše, dapače; ali se zaboravilo na princip „koliko se daje – toliko se uzima“. Danas društvo (ni država) ne osigurava književnicima gotovo ništa (ovo „gotovo“ radi sporadične simbolične ispomoći, zapravo uvredljive milostinje, dobacivanja kostiju da se zvjerad zabavi), ali mu uzima, uzima, uzima…
Sada, na primjer, emitiranje naricanja bilo kojeg opskurnog pjevača preko radija donosi više no objavljivanje antologijske pjesme najrenomiranijeg pisca u čitankama. Svako trominutno sviranje gramofonske ploče na najofucanijem džuboksu u najzabačenijoj seoskoj birtiji donosi autorske tantijeme pjevcu koji se tek probio prvom pločom, a posudba knjige godine iz Nacionalne i sveučilišne biblioteke pisca koji je priznat već 50 godina – šipak!
Pisci više nemaju snagu ni da kukaju. Zato kuka izdavač udžbenika: dokazuje računicama da na svakom primjerku udžbenika gubi. Kako gubi – a sagradili su palaču dostojnu muzeja na Jezuitskom trgu? Da se vidi kako teško stoje dovoljno je usporediti tu palaču s djevojačkim iznajmljenim sobicama u kojima pisci žive. Kad bi barem „gubitak“ pravedno podijelili! Ne pomaže ni isti onaj Zakon o autorskom pravu (čl. 58: „Ako se korištenjem autorskog djela ostvari prihod koji je u očitom nesrazmjeru s ugovorenom autorskom naknadom, autor ima pravo zahtijevati da mu se odredi odnosno osigura udio u prihodu ostvarenom korištenjem njegova djela izmjenom ugovora o korištenju djela.“) Što bi bilo kad bi svi pisci došli svaki po svoj komad palača izdavačkih poduzeća ili šaraf iz automobila urednika, računovođe i inih komercijalista? Gdje je tu pravičnost: u cijeni knjige 6% otpada na pisca, a 60% na trgovačkog putnika. Ili piscu 300 hiljada para po autorskom arku, a uredniku 30 tisuća dinara po svakom čvarku?
Drugi je primjer kako se vremena mijenjaju – koji se, doduše, dotikavle i svih ostalih umjetnika, ali ga pisci najteže osjećaju – porez na autorske honorare. Porez na prihod od autorskih prava uveden je u Jugoslaviji 1954. Prikupljena sredstva sabirana su u fondove za kulturu i trošena na unapređenje kulturnih djelatnosti i za socijalno (zdravstveno i mirovinsko) osiguranje umjetnika. Sedamdesetih godina su ukinuti fondovi za kulturu ali, gle, porez – jok! Riječ je o najčešće 15% prihoda od svakog djela unovčenog u SR Hrvatskoj. Ta sredstva su preusmjerena u financiranje „općih društvenih potreba“ (čitaj: općinski porez). Među tim „općim društvenim potrebama“ nekim čudnim slučajem nema ni kulture ni umjetnosti. I, jasno, ponestalo je sredstava za zdravstveno i mirovinsko osiguranje umjetnika. Zato je na svaki honorar za umjetničko djelo uveden dodatni doprinos od 4,5% Istodobno, zaposleni u organizacijama udruženog rada izdvajaju za !opće društvene potrebe“ prosječno 1,5%. Po tome ispada da je umjetnik deset puta veći stanovnik općine od svih ostalih zaposlenih i nezaposlenih individua.
Kad bi se to barem ogledalo u podjeli općinskih stanova! Ali ne! – kad se dijele stanovi u općinama, onda su prostitutke s desetero djece deset puta, a općinski kadrovi i bilo koji bezobzirni laktaš s dobrim vezama i stotinu puta veći stanovnici općina i miljenici lokalnih sizova stanovanja od umjetnika, naročito književnika.
Kad se zanemari i onih nekoliko pisaca koji su bili banovi, bogati nasljednici, prodane dušice ili slično, povijest naše književnosti – izuzmemo li prvu poratnu deceniju – puna je jadnika koji su se zlopatili krpeći kraj s krajem, umirući mladi od izgladnjelosti ili tuberkuloze i sličnoga. Zato ih danas slavimo, nazivamo njihovim imenima ulice i trgove i podižući spomen-ploče i busamo se u prsa kakve je sinove naš narod rađao. To što ih je isti naš narod pričepljivao, ismijavao i ostavljao na cjedilu kad god je stigao – manje-više.
Stara pjesma traje i dalje, uz osjetno poboljšanje: tuberkuloza je gotovo iskorijenjena.
Pored slave i dike postoji i mnogo konkretnija dimenzija onoga što su nam ti patnici ostavili u naslijeđe: gola lova. Jer štampati knjigu živoga domaćeg ili prevedenog pisca ipak zahtijeva, kakve god bili, autorske honorare. A časnoga mrtvaca – ha, ha, ha.
I za to su se pobrinuli dobronamjerni zakonodavci. Autorova imovinska prava nakon smrti nasljeđuju – jasno – nasljednici, ali 50 godina poslije piščeve smrti i njihovo pravo prestaje. Od tada – valjda je to bila namjera zakonodavca – ta imovinska prava prelaze u općedruštveno dobro, kao što je to njegovo djelo postalo časom prvog objavljivanja. Drugim riječima, za tutleke koji još nisu razumjeli, štampaš knjigu autora čije su se ruke, noge, prstići i uši rastočili u zemlji već prije pola stoljeća i honorar, koji bi morao izdvojiti za neku drugu knjigu (jer nešto moraš štampati pošto si izdavač) zadržiš u džepu.
Kakvog razumijevanja ti nekrofili i grobni crvi mogu imati za žive pisce još, fuj, tople, kaj se mrdaju?
I tu treba tražiti uzroke zašto se s knjigom autora koji je umro prije 48 godina čeka još dvije godine da bi je se ponovo objavilo, zašto u Hrvatskoj ima 70% ponovljenih izdanja, zašto se u Jugoslaviji prošle godine moglo kupiti sedam različitih izdanja „Ane Karenjine“, sedam izdanja „Zločina i kazne“, četiri izdanja „U registraturi“, pet „Toma Sawyera“.
Pogledaj bolje: općedruštveno dobro se u trenu izrodilo u grupno vlasništvo izdavača. A od grupnovlasničkog do privatne prćije nije ni pol koraka…
Mrtvi pisci, za razliku od mrtvih urednika, direktora i strojoslagara, i dalje zarađuju. I umjesto da se od te zarade – eventualno – pomognu njihovi kolege koji su danas – svojom nesrećom – još živi, izdavači otvaraju nova radna mjesta za sestrične koje nisu, jadne, mogle završiti srednju školu i potom se deru da cijena knjige mora biti visoka kad je opterećuju režije „hladnog pogona“.
Koristeći ulogu posrednika izdavači uspostavljaju konkurenciju živih i mrtvih u kojoj stradaju živi i mrtvi: živi jer bi da ih se objavljuje dok su još živi, da mogu od toga dalje živjeti i stvarati; mrtvi jer se publici pruža literatura koja ne odgovara suvremenom senzibilitetu, a to publiku odvraća od čitanja općenito, pa tako i umanjuje razumijevanje literature, što smanjuje interes i za mrtve pisce.
Za mrtvog Homera se otimalo sedam grčkih gradova. Zvuči li vam to poznato? U svojoj beskrajnoj naivnosti i dalje se nadam da bi u socijalizmu konačno trebalo biti drugačije. No o naše se pisce i dalje otimaju pripadaju li hrvatskoj, srpskoj ili bosansko-hercegovačkoj književnosti… Ali neka me grom zgromi na mjestu i zemlja proguta ako sam čuo da je ijedna socijalistička općina ponudila nekom piscu da dođe živjeti i raditi na njenom teritoriju, s tim da mu ona osigura životne i radne uvjete.
Zato koristim priliku da javno zabranim do daljnjega da mi se ikada podigne spomen-ploča, nazove mojim imenom neka ulica, škola ili književna nagrada, da se išta što sam napisao ili ću tek napisati koristi u nastavnom procesu, a naročito da se pedeset godina nakon što me tramvaj zgazi ponovno objavi ijedna moja knjiga!
Od književnika počinje cjelokupan proces stvaranja i korištenja knjige. Na njihovu radu zasniva se djelatnost svih ostalih segmenata izdavaštva i društvene i kulturne valorizacije književnosti – urednika, direktora i njihovih sekretarica i svih činovnika po izdavačkim poduzećima; strojoslagara, metera, knjigovezaca, poslovođa, računovođa i svih ostalih po tiskarskih poduzećima; trgovačkih putnika, prodavača po knjižarama, propagandista, komercijalista, skladištara, dostavljača, šofera i svih koji na bilo koji način sudjeluju u prodaji knjiga; svih bibliotekara, čistačica i upravitelja knjižnica, kritičara i recenzenata po novinama i časopisima (koji daju materijal za rad svojim urednicima i dijelom cijelom aparatu novinstva); profesorima po institutima, fakultetima, srednjim i osnovnim školama… Kad bi bilo i samo to, već bi značilo da književnicima treba pokloniti neku pažnju. Međutim, ako uračunamo šire dimenzije onoga što stvaraju – tj. književnost i njene kulturne, idejne i društvene funkcije – moralo bi postati jasno da književnici zaslužuju i veću pažnju no što bi se reklo na osnovi njihova procentualnog udjela u stanovništvu ili čiste ekonomske dobiti koja se ostvaruje na osnovu njihova rada.
Zbog toga je mjera društvene brige za književnike pokazatelj stupnja razvoja kulture svakog društva i indikator dosegnute civiliziranosti.
Brigu za pisce trebalo bi usmjeriti na njih kolektivno, kao na specifičan sloj stvaralaca, tako i na svakog književnika pojedinačno u zavisnosti od njegova rada, tj. kulturnog i društvenog doprinosa.
Naravno, svako društvo koje pretendira da bude dobro uređeno treba da posvećuje doličnu pažnju i svojim vodoinstalaterima, vatrogascima, postolarima, rudarima, milicajcima, novinarima, hodačima po žici i gutačima vatre, kao i svakom članu bez obzira na to čime se bavi. Što naše društvo omogućuje vodoinstalaterima? Dovoljno je pozvati jednoga da vam zamijeni pipu pa da vidite. (Sva sreća što ne zovemo nogometaše u kuću!) S druge strane, sigurno bi se našlo još profesija koje bi mogle argumentirati neodrživost svoga aktualnog društvenog tretmana.
Što se književnika tiče, društvena briga se ne smije izvrgnuti ni u glorifikaciju, mistifikaciju i ukalupljivanje u grubi propagandizam, što je naše društvo opravdano prevladalo, niti se smije premetnuti u podcjenjivanje njihova rada, što je upravo stanje koje treba prevladati.
*
Dakle je došlo s obezvrjeđivanjem književnog rada vrlo dobro se vidi na primjeru honorara. Stariji pisci mi pričaju da je – u historijskim razmjerima ne tako davno – cijena autorskog arka objavljenog književnog teksta bila veća od plače direktora izdavačkog poduzeća, da je u prvim poslijeratnim godinama – za koje se ne može reći da su bile izdašnije od današnjih – autorski arak proze vrednovan kao tri do četiri visoke mjesečne plače. Danas je honorar za autorski arak izjednačen s mjesečnim džeparcem nekog maloljetnog srednjoškolca. Da ne biste nagađali koliko je to, u Hrvatskoj se za autorski araka isplaćuje od 3000 do 6000 dinara (bez odbitka oreza). Dakle, vjerojatno sam podcijenio džeparce mnogih maloljetnika.
Zato nas ne treba iznenađivati to što, koliko znam, u Hrvatskoj isključivo pišući književne tekstove živi samo pet pisaca, a na dvojicu još sumnjam. Drugo je pitanje kako žive. Jedan, koji enormno mnogo objavljuje zarađuje 7000 dinara prosječno svaki mjesec, drugog prati neka sreća pa mu ide znatno bolje, treći već šest mjeseci pokušava da se negdje zaposli, četvrti je ekspert da se hrani gljivama, travama koje ubire po šumama i postiže znatne uspjehe u asketizmu… Da bi pisac pristojno živio od pisanja godišnje bi morao dobiti honorar za osam slabije ili četiri ponajbolje plaćena romana.
*
Paradoksalno, jedan od uzroka (ili opravdanja) minimalnih naknada autorima upravo je visoka cijena knjizi. Paradoks se rješava analizom zašto je knjiga skupa. Njom se otkriva da cijena knjizi u usporedbi s autorskim honorarom, premda u svakom trenutku djeluje snagom čelična zakona, dugoročno gledano nije ništa drugo nego zavaravanje. Naime, i cijena knjizi i visina autorskog udjela posljedice su istog jedne temeljnije strateške odluke izdavačke politike i izvedene prakse. Negdje u onom historijskom trenutku kad je država (ili društvo) „digla ruke“ od izdavača, prepustivši ih samostalnom djelovanju na tržištu, izdavačka poduzeća su krenula linijom manjeg otpora i veće zarade: umjesto da se orijentiraju prije svega na knjige, upustili su se u mešetarenje uredskom opremom, hi-fi uređajima, papirnom konfekcijom i sl. Izdavački su se programi, umjesto na velike naklade jeftinih knjiga, orijentirali na sve manje naklade što skupljih knjiga.
Prva alternativa je razriješena u korist mogućnosti da se bez mnogo muke proživi do kraja radnog vijeka, pa neka uslijedi poslovni i kulturni potop. Odbačeni izbor u drugoj alternativi zahtijevao bi dobru organizaciju, kvalitetan rad i konstantne napore, a nudio i dalji rast proizvodnje, širenje čitalačke publike i podizanje opće kulturne razine stanovništva.
Linija manjeg otpora pokazuje se kao dužina koja je na izmaku: cijena knjizi je dostigla takve razmjere da je biblioteke već odavno ne mogu kupovati, a uskoro je ni privatni kupci više neće moći financijski podnijeti. Jasno, što se u manjem broju pojedina knjiga štampa, to je viši apsolutni iznos proizvodnih troškova po svakom primjerku. Da bi se pritom održalo poslovanje, tj. cijena zadržala u koliko-toliko podnošljivim okvirima, a izdavači ipak dobili svoje, najlakši način je bio da se snižava udio autorova honorara u ukupnim troškovima.
Pisci to nisu mogli spriječiti. Papira je uvijek bilo manje od potreba, pa su se „papiraši“ uvijek mogli ponašati „ako nećeš ti – hoće netko drugi“. Tiskare bolje žive od tiskanja formulara, etiketa za boce i ambalažu nego pateći se sa slaganjem i prijelomom teksta. Izdavači prodaju pisaće mašine, plastično voće i kalendare i štampaju manje-više što bilo, osigurani tako malim tiražama da ih je teško ne prodati (iako im – kakvi su – i to uspijeva!). Pisac je jedini koji ne može raditi bilo što drugo ako želi ostati ono što jest. Došli divlji, pa istjerali pitome. Kakva je vezanost „papiraša“ za papir? Proizvodili bi sutra i šmrklje iz nosa kad bi im se više isplatilo! Kakva je vezanost štampara za štampanje? Mož’ si mislit! A ljudi iz izdavaštva…
Pisac je jedini koji voli svoj posao, koji živi za njega, koji ga se s bolom odriče. Svi ostali se time koriste i drapaju ga koliko mogu. Činjenica da je pisaca najviše, izdavača manje, štampara još manje, a „papiraša“ najmanje, dovodi do toga da pravac ucjenjivanja teče od onih kojih je najmanje. To tjera pisce da se okrenu drugim izvorima zarađivanja za život i zato ima tako malo „pravih“ pisaca, tj. nema ih ni približno onoliko koliko bismo trebali i koliko bi društvo na našem stupnju razvoja moglo i moralo izdržati.
Štoviše, pisci su stavljeni u situaciju u kojoj je izdavačima svejedno hoće li objaviti jednoga ili drugoga ili desetoga, dovedeni do ponižavajućeg položaja u kojemu se od njih bezočno očekuje da budu zahvalni za samu priliku da nešto objave, a ne tako rijetko od njih se traži da se odreknu honorara, sami financijski potpomognu štampanje, podmite urednika ili osiguraju financiranje izdavanja iz nekog trećeg izvora.
Kad kvaliteta prestaje biti kriterij objavljivanja, književnost strada. A kad književnost nazaduje, čitaoci se prema njoj hlade. Izdavači se čude zašto tako malo ljudi kupuje knjige. Treba se čuditi njima što se čude!
*
Argument izdavača kad piscima krešu honorare jest da su natjerani „papirašima“ i štamparijama koji baš lijepo žive štampajući već spomenute obrasce, etikete i ambalažu. Pisac je, dakle, navodno nepotreban, suvišan, lijevo smetalo. Pri tome se zaboravlja da je, što se „papiraša“ i štampara tiče, i izdavač iz istih razloga nepotreban jednako kao književnik. O, blažena namjerna gluposti!
Bezočno eksploatiranje pisaca odrazilo se na opći stav prema njima, čak i ondje gdje taj stav ne ovisi ni o kakvim tržišno-ekonomskim odnosima. Evo vam pohvalan primjer dokle je spalo vrednovanje književnog rada, za pohvalu već zato što ipak iskazuje nekakvu dobru volju ako ne već i mogućnost i spremnost ili prosto razumijevanje: bienalna, pazite – bienalna! – nagrada za najbolje neobjavljeno prozno djelo „Ksaver Šandor Đalski“, za koju se zahtijeva najmanje osam autorskih araka, iznosi – 20.000 dinara! To znači da se prvonagrađeno djelo dvogodišnje prozne produkcije, opsega najmanje 166 kartica, nagrađuje najviše 150 dinara po kartici! Drugim riječima, najčešće samo dvostruko više od gole cijene jednokratnoga daktilografskog prepisivanja. Da bi informacija bila potpuna, 150 možemo usporediti sa 1000, koliko su novi maksimumi novinskih kartica nekih „Vjesnikovih“ izdanja. Uzmemo li u obzir brzinu rada daktilografkinje i usporedimo je s brzinom produkcije pisca dobivamo formulu „1 dobar daktilograf = 6 najboljih pisaca = 1 prosječni novinar“.
*
Izdavači moraju uvidjeti da književnost i izdavaštvo imaju zajedničke interese, da dugoročno mogu opstati samo u skladnom zajedničkom razvoju. Izdavač koji to ne uviđa, već nastoji koristiti izdavaštvo na štetu književnosti, šteti i interesima izdavaštva, te – u krajnjoj liniji – i sebi. Tako se kratkoročni blistavi izdavački poduhvati iskazuju kao dugoročna glupost. To je slučaj koji najčešće srećemo: prvo briga za sebe, potom za izdavaštvo (da bi egocentrični pojedinac opstao u okružju u kojem se može što više čapnuti), zatim za književnost (da bi izdavaštvo imalo čime stvarati dobit, te da bi figurirajući kao izdavaštvo moglo prikriti ostale rabote kojima priskrbljuje još višu dobit), a književnici su zadnja rupa na svirali.
Ti pošemereni odnosi najbolje se vide u kentaurima, urednicima koji su usput i pisci. Koliko god se – za kavanskim stolovima, birtijskim šankovima ili kad zalutaju u sjedište Društva književnika – zgražali nad općom situacijom, svaki put kad treba da donesu neku konkretnu odluku ili povuku konkretan potez – djelovat će u skladu s nakaradnim poimanjem izdavaštva, tj. što je moguće više na štetu književnosti i književnika. Ti sukobi unutar svakog „homo duplexa“ pokazuju da je pisac društveno beznačajniji od namještenika kod izdavača, te svaki pisac, kako gubi bitku unutar kentaura, tako je gubi kad god radi s takvim „homo duplexom“ jer se on, prethodno u sebi potisnuvši pisca, ustobočuje prema njemu efektivno samo kao izrabljivač. Potisnuti pisac može se javiti tek privatnim i nedjelatnim, u krajnjoj liniji licemjernim izrazima saučešća koji se upućuju nakon sklapanja ugovora ili drugih opačina. I tako će nužno biti i dalje, dokle god zaposlenje u izdavačkoj kući bude značajnije od poziva pisca, dokle god položaj, uloga i značenje pisca budu nula u usporedbi s Njegovim veličanstvom Činovnikom.
Nemojte da vas zavarava što se stalno govoreći o izdavaštvu spominjem primjere knjiga. Oblik tipičnog izdavaštva je i radio produkcija i televizijska produkcija i filmska produkcija i kazališne predstave i nastupi na javnim tribinama. Zaista je tragično to što je u tim oblicima izdavaštva situacija još gora nego u proizvodnji knjiga!
*
Kamo sve to vodi?
Ako se ovako nastavi, uskoro će se objavljivati većinom samo loša književna djela-nedjela, a dobra e se pojavljivati izuzetno, slučajno i toliko rijetko da se neće ni zamijetiti u mnoštvu ostalih. Ljudi će prestati čitati i kupovati knjige domaćih živih autora, a to će, smanjivši čitalačke navike, utjecati i na smanjenje čitanja stranih pisaca i klasika, što će, dalje, poskupjeti cijenu knjizi. Pisci će plaćati ukupne troškove izdavanja vlastitih djela i dijeliti ih prijateljima, rodbini i prolaznicima koji će te knjige odmah bacati ili slagati u podrume, ali neće čitati ni njih. Kad već dobiju novce od velikog broja loših pisaca, izdavači će tražiti isto i od onih preostalih dobrih pisaca. Čak se ni te rijetke dobre knjige više neće čitati. Umjesto čitanja publika će buljiti u loš televizijski program, a s radija će se oriti novokomponirani folklorni cvilež… Pisci će uvidjeti da im, kad već sve sami plaćaju, izdavači više nisu potrebni, samo povećavaju troškove i saobraćat će izravno sa štamparijama. Kraj izdavaštva: bivša izdavačka poduzeća će se u potpunosti posvetiti prodaji klamerica…
E, to je ono što pisci ne žele.
*
Što još žele pisci?
Izdavačka parola je da bi pisci trebali podijeliti s njima „rizik“ izdavanja. Pisci su s time suglasni ako izdavači s njima podijele rizika stvaranja. Ovako pisac piše godinu ili dvije svoju knjižicu, odnese je u neko izdavačko poduzeće, tamo zatekne primjerak tipičnog uredničkog kadra s nogama na stolu, čik mu visi s gubice, kopa nos i kaže: „Baš lijep što ste došli!“ Nakon šest mjeseci stiže božanski glas: „Hvala, nismo zainteresirani, želimo više sreće drugi put.“ Godina-dvije rada potrošene su uzalud, uludo. Izdavači imaju još jedan dokaz da su pisci kreteni na koje se ne treba ozbiljno osvrtati. Ali onog trena kad se izdavač odluči za neki rukopis – e, onda, a rizik izdavanja? Ma nemoj, nema tog izdavača koji se upušta u štampanje ako knjiga prethodno nije „pokrivena2 ili nije siguran da će je prodati. Pravo ime tog „rizika“ je naprosto loše poslovanje, a vlastito loše poslovanje je alibi za potkradanje pisaca.
Što još žele pisci?
*
Da bi mogli raditi, pisci moraju znati što su uradili drugi pisci u zemlji i svijetu. Biti u toku s dosezima literature i učiti na iskustvima drugih. Moraju čitati. Piscu često nije dovoljno da neku knjigu jedanput pročita; mora je imati da bi je konzultirao kad mu zatreba. A knjige – skupe. A pisac – ko crkveni miš. Izdavači, kada bi im književnost bila stvarna briga, morali bi osigurati piscu da dođe do potrebnih knjiga. Istini za volju, neka poduzeća daju popust na kupovinu vlastitih izdanja piscima koji su kod njih nešto objavili, najčešće upravo samo za njihovu vlastitu knjigu. Međutim, nezajažljivim piscima to nije dosta. Oni misle da bi, kad ih već pljačkaju gdje stignu, bio red da im pomognu barem oko najminimalnijih uvjeta za rad- Pa ako im neće prodavati knjige stranih pisaca sa im barem omoguće da imaju uvid u recentno stvaranje kolega s kojima se svakodnevno susreću. Radi toga je Društvo književnika zamolilo Poslovnu zajednicu izdavača i knjižara da domaćim piscima dozvoli 50% popusta na knjige domaćih autora, računajući da neće oštetiti izdavače koji tako i tako ukalkuliraju 60% troškova prodaje u cijenu knjige. Navodno. Iz Poslovodne zajednice stigao je odgovor da nema načina da taj popust bude veći od 25%, kao – ipak nešto, ali ipak ništa jer se takav odobrava cijelom svijetu ako se upiše u Klub prijatelja knjige ili kako se već zove ono Potemkinovo selo navodnog približavanja knjige čitaocu.
Što još žele pisci?
*
Piscima treba jače, efikasnije strukovno udruženje. Kako se srozavao ugled i položaj pisaca, slabio je i utjecaj i mogućnosti Društva književnika Hrvatske. Godinama je to društvo tavorilo vukući se od prilike do prilike gdje je trebalo uveličati prigodu. Godinama su se pisci otuđivali od svog udruženja, a riječ je o tome da ga treba izmijeniti. Piscima je potrebno Društvo koje će se boriti za njihove interese, koji se u ovom trenutku svode jednima – na golu egzistenciju i minimalne uvjete za rad, drugima – na barem pristojne uvjete rada i što dostojnije vrednovanje tog rada. Piscima je potrebno Društvo u koje će moći doći i jeftino fotokopirati rukopise, u koje će moći doći i pojesti nešto jeftino, a kalorično, Društvo u kojemu će se družiti i udruženi boriti da bi svaki od njih mogao živjeti životom dostojnim pisca, tj. pišući.
Što, dakle, sve u svemu žele književnici?
Pisci se više ne mogu miriti i podržavati situaciju u kojoj izdavaštvo i književnost kao podivljale ovce srljaju prema ponoru. Situacija se svima istrgla iz ruku, u prvom redu zato što se otuđila od pameti. Krajnji je čas da se čuje pametna riječ, a nju mogu izreći samo oni koji više nemaju što izgubiti – pisci.
Pisci ne žele da se uslišaju svi njihovi zahtjevi da bi živjeli u blaženoj oazi književničkog komunizma u kojem bi dobivali prema potrebama. S obzirom na aktualne privredne teškoće pisci ne inzistiraju čak ni da se dosljedno provedu politički i idejni stavovi iz naših dokumenata, os Ustava do Programa SKJ pa nadalje, po kojima bi njihov rad trebalo cijeniti upravo onoliko koliko vrijedi, tj. koliko pridonosi cijeloj društvenoj zajednici. Pisci žele samo – nešto jednostavno – da mogu živjeti i raditi kao pisci.
Spisateljska žalopojka nije od jučer. Dosad bi se na one kojima su se obraćali najbolje mogle primijeniti riječi Zelembača, papagaja iz romana „Caca u metrou“ Raymonda Quenaua: „Brbljaš, brbljaš, to je sve što znaš da činiš!“ (u prijevodu Danila Kiša u izdanju BIGZ-a, na stranama 18, 23 – 2 X, 24, 25, 33, 65, 135 – 3 X, 145, 146, 147, 151, 178, 181…).
Pero Kvesić
*Ovaj je tekst objavljen u Vjesniku 18. i 25. rujna 1983. i Arteist ga prenosi uz dopuštenje autora.