Performans protiv Facebooka

Kad sam se u nedjelju poslijepodne pješke išao naći sa Stojkom na Bundek, na križanju u blizini Televizije susreo sam slikara Marka Tadića.

Zamolio me da nabrzinu popijem s njim kratku kavu u obližnjem “Route 66”. Htio bi čuti moje mišljenje o jednoj pomalo delikatnoj stvari, namignuo mi je tajanstveno.

– Radi se o voditeljici emisije “Drugi format”, Vlatki Kolarović – otpočeo je nakon što nam  je konobar u kožnim, motorističkim hlačama donio dvije kave. – Prošli tjedan su mi se frendovi umjetnici masovno javljali, ispitivali me koji ja to projekt u čitaonici “Vladimir Nazor” radim s Kolarevićkom, urednicom kulture na HTV-u. Vehabović je izludio od ljubomore. Kao, čestita mi na tom uspjehu, a vidim da se u sebi izjeda od zavisti. Usro se da će me na televiziji u emisijama kulture bit više nego Srećka Horvata…

–  Svaka čast – promrsio sam.

– Ali stvar je u tome da ja kurca nisam znao o tome. Nikad se s tom Vlatkom nisam vidio ni čuo, kamoli da smo ikakve umjetničke projekte dogovarali…

– Ovo počinje ličit na Dostojevskijevog “Dvojnika”.

– Krenem guglat po internetu, i ono fakat na deset mjesta piše crno na bijelo… Vlatka Kolarović i Marko Tadić tog i tog dana otvaraju nekakvu kurčevu, zajedničku izložbu u galeriji “Vladimir Nazor” tamo kod mene na Črnomercu…

– A ti pojma nemaš…

– Blagog pojma nemam… A opet mi gode sve te čestitke koje mi stižu na fejs i mejl, a najviše se guštam na Vehabovićevoj ljubomori.

– Jebeno…

– Da bih na kraju, nakon sto sati proguglavanja skužio da je taj Marko Tadić nekakav kurčevi jezičar, lingvist, tako nešto… On, a ne ja, ima s Kolarovićkom neki projekt, nekakva kao lingvistička izložba na kojoj su na zid prikačili gomilu fluorescentno ispisanih riječi, čak i onih prostačkih ala govno, kurac, sise, pička…

– Koje razočaranje. Očekivao sam neki intrigantniji rasplet… Jebote, tebe stalno neko sjebava s tim imenima, prezimenima – rekao sam. – Prvo onaj mladi slikar Tadić koji crta obrijane venerine bregove, a sad ovaj lingvist koji osim prezimena ima i tvoje ime.

– Totalno sranje, izludit ću – srknuo je Tadić kavu. – Nego, htio sam te pitat… Šta misliš jel pametno da sad ja zamolim Vlatku hoće li zbilja sa mnom napravit jedan projekt… nešto kao labrovićevski performans?

– Nemam pojma. – Otpuhnuo sam kovrčavi pramen kose s očiju. – To s novinarima, pogotovo televizijskim, je uvijek zajebano. Ako im tako nešto predložiš, po difoltu misle da im se ulizuješ da te dovedu na takozvane izdrkane male ekrane. Isti kurac i s političarima. Uzmi Zlataricu, čim se doznalo da će postat ministrica, isti dan su joj u Puli dodijelili “Kiklopa”. I time je bacili u razdiruću sumnju: jesu oni to meni dali “Kiklopa” zato što im se svidjela moja knjiga ili zato što ću postati ministrica i što bi od mene mogli imat koristi… Isto tako i njezin pomoćnik Stojsavljević… ne može bit siguran dal ga odjednom vodaju po svim živim književnim sajmovima i objavljuju mu knjige zato što nenadjebivo piše ili samo zato što je ministričin pomoćnik…

– Što se tiče “Kiklopa”, parafrazirat ću jednu filmsku repliku svog omiljenog glumca Richarda Gerea: Kiklop je ko i hemeroid, svaki šupak jednom ga dobije – našalio se Tadić.

– Kakav performans bi predložio Kolarovićki?

– Vidio sam da je radila emisiju o tome kako svi previše visimo po fejsbuku i kako tamo potrošimo čitavu svoju dnevnu dozu kreativnosti i pobune protiv anomalija u društvu. Pa sam mislio kao ono neki performans protiv fejsbuka… Da se Vlatka i ja na nekoj livadi ispremrežimo klupkom vune i da pozovemo sve svoje frendove s fejsa… Neka se na tu livadu dođu s nama zapetljavat u to jebeno klupko koje bi kao simboliziralo pravo, istinsko povezivanje ljudi, da se gledaju oči u oči, a ne preko kompjutora… Da se vidimo kakvi smo stvarno. I onda na kraju organiziramo pijanku na kojoj ćemo u ogromnoj zdjeli izmiješat gumene bombone s votkom… Ono, kao neka vesela dekadencija… – uživljeno je opisivao Tadić.

– Jebeno. Pogotovo ovo s votkom i gumenim bombonima. Volio bih iskušati tu kombinaciju.

Nakon što sam mu to rekao, Tadić je čvrsto odlučio da će iz ovih stopa otići Kolarovićki na televiziju predložit taj performans. Kupio joj je i poklon – najnoviju na hrvatski prevedenu knjigu iz ciklusa o Adrianu Moleu.

– Možda to i nije najbolji poklon za Vlatku – kolebljivo ću. – Jergović je u “Slobodnoj” napisao da ona mrzi knjige i čitanje. U tom istom tekstu maliciozno ju je raskrinkao da godinama nije znala tko je književnik Ludwig Bauer čije se novopovijesne romane o intrigantnim sudbinama podunavskih Švaba nije potrudila pročitati čak ni kad je Ludwig došao gostovati u njezinom “Drugom formatu”.

– Onda je evo tebi – Pružio mi je Tadić knjigu. – Kupit ću joj bolje neku čokoladu.

– Doduše, novi Adrian Mole bi joj se možda svidio. To je sasvim drugačije od podunavskih Švaba…

– Ne želim riskirati. Napravit ću taj performans s Vlatkom, uzdrmat ćemo fejsbuk javnost. A onda ću se pokupit na slikarsku stipendiju u Helsinki. Da se bar na tri mjeseca maknem iz  Hrvatske. Nije ovo zemlja za umjetnike. Ovdje čak i proslavljene glumice moraju tezgariti u reklamama za posramljujuće “Flobian” kapsule protiv nadutosti i vjetrova.

 

Književna Groupie

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More