Bespotrebno podcrtavanje stereotipa nije utišalo studentsku ”Pepeljugu”

Izvedbe u Varaždinu odgođene su prema uputama Stožera civilne zaštite Varaždinske županije povodom pandemije koronavirusa koja je prouzrokovala otkazivanje opernih izvedbi diljem svijeta.

Kad je početkom 19. stoljeća Gioachino Rossini pisao svoju drammu giocoso naslova Pepeljuga na libreto Jacopa Ferrettija, bila je lišena elemenata fantastičnog. Iako je predložak zapravo bajka. No krajem istoga stoljeća u Parizu, u operi istoga naslova, ali ovaj put iz pera skladatelja Julesa Masseneta i libretista Henrija Caïna, fantastični elementi bajke ključni su za sami razvoj zbivanja. A bajkovitu priču ispričali su solisti, Zbor i Simfonijski orkestar Muzičke akademije u Zagrebu pod ravnanjem Darijana Ivezića te u režiji Saše Anočića.

Iako smo do sada operne izvedbe Muzičke akademije navikli gledati na velikim pozornicama, poput dvorane Lisinski ili HNK-a u Zagrebu, ovaj put studentska operna produkcija ostvarena je u ”kućnim” uvjetima — u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa Muzičke akademije u Zagrebu. Tradicionalno, u ostvarenju je osim domaćina sudjelovala i nekolicina drugih sastavnica Sveučilišta u Zagrebu: Akademija dramske umjetnosti (glumci i plesači, scenografija, oblikovanje svjetla), Akademija likovnih umjetnosti (scenografija, kostimografija), Tekstilno-tehnološki fakultet (kostimografija) i Arhitektonski fakultet (scenografija, vizualni identitet predstave).

Premala je bila dvorana za sve zainteresirane, a obavijest na plakatu u predvorju Akademije o tome da su sve tri izvedbe rasprodane možda i nije iznenađujuća. Pozornica i pripadajuća joj jama za veliki simfonijski orkestar, u dvorani u koju stane dvjestotinjak duša, ukazuju na to da opera s kraja 19. stoljeća možda i nije najprikladniji izbor za takve uvjete izvođenja. No da se i u takvim skučenim uvjetima dobro snalaze u operi pokazali su svi studenti koji su se našli na pozornici, a i ispod nje.

Operu predvode tri sopranistice. Prvi sopran pripada naslovnoj ulozi, koju je na premijeri utjelovila Josipa Bilić. Nesiguran početak nije ulijevao povjerenje u tumačenje uloge tijekom prvoga čina, međutim, dogodio se obrat pa je s razvojem lika rasla i interpretacija u kojoj je Bilić na kraju pjevački i glumački suvereno ovladala ulogom. Iz neobjašnjivih razloga skladatelj je odlučio ulogu Princa namijeniti također sopranistici kao ulogu u hlačama, a to otvara nebrojene mogućnosti u režijskoj interpretaciji lika (no pokazalo se da odmak od stereotipnih tumačenja rodnih uloga redatelja ne zanima). Josipa Gvozdanić, koja se već iskazala i u nedavnoj HNK-ovoj produkciji Lucije di Lammermoor, s velikom je sigurnošću donijela sve aspekte svoje uloge: glumački je ovladala nesretnim režijskim rješenjem, dok je moćnim, ujednačenim i zvonkim glasom s lakoćom prolazila kroz izvedbu. Rezerviranost je bila prisutna u realizaciji uloge Vile, koju je donijela sopranistica Maja Sremec. Takav je pristup možda i razlog tome da je koloraturni aspekt, nužan za lakoću vilina glasa, izostao, ali je njezina interpretacija odmjerene gospođe bila uvjerljiva.

Tri sopranske uloge u komičnim situacijama sudjeluju, ali nisu nužno i njihov pokretač. Stoga nasuprot njima stoji niz komično razrađenih likova, među kojima su pjevački i glumački uigrane polusestre Noémie (sopranistica Nikolina Hrkać) i Dorothée (mezzosopranistica Tena Lončarević), koje su spretnom izvedbom gotovo buffo likova uspješno izazivale osmjehe na licima publike. Njihovu majku, odnosno Pepeljuginu maćehu, Madame de la Haltière, predstavila je mezzosopranistica Lucija Ercegovac, a kod nje je do izražaja značajnije došao glumački aspekt, nego vokalna realizacija. Njezin suprug, Pepeljugin otac Pandolfe, bio je bas Davor Nečak, koji se dobro snašao u vokalnoj interpretaciji svoje uloge, pokazujući dobar smjer u razvoju svojega zvonkog glasa.

Zabavno tumačenje epizodnih uloga dekana, nadzornika i premijera ponudili su tenor Matic Zakonjšek, bariton Erol Radmanović i bas Miha Bole, a njima se pridružuje i bariton Marin Čargo kao Kralj, koji je najviše pažnje i podsmijeha plijenio svojim nezgrapnim karikaturnim kostimom. Pjevački uigrani bili su i Vilini duhovi koje čine sopranistice i mezzosopranistice Stefani Pijetlović, Patricia Žudetić, Barbara Pijetlović, Nela Katalenić, Marija Salečić i Lucija Klarić.

Orkestar pod ravnanjem Darijana Ivezića svirao je uigrano uz poneku nespretnost koju se ne može zamjeriti studentskom pothvatu izvođenja zahtjevne Massenetove partiture. Nedostajalo je tek nešto više usklađenosti u nastupima između različitih dionica, a među instrumentalnim solima istaknule su se harfe. Zbor je (valjda zbog veličine pozornice) sveden na svojevrsnu komornu varijantu, koja je zvučala precizno u trenutcima kada ga je bilo moguće čuti, ali ne i u ulomcima u kojima se skladatelj zanio orkestralnim zvukom koji je, primjerice, u četvrtome činu preplavio zbor za koji je onda bilo moguće tek pretpostaviti da pjeva jer se na zaslonu pojavio prijevod teksta. Veličina dvorane i omjer izvođača ono je na što dirigent nije pazio pa se zanosio grandioznim zvukom Massenetova orkestra. Zanimljivo je i da u tekstu programske knjižice dirigent ističe šarm francuske glazbe, ali mu promiče i drugi važan aspekt frankofonih opera — jezik — na čijem je izgovoru valjalo bolje i detaljnije poraditi kako bi se olakšala interpretacija, ali i razumijevanje dikcije, oko koje se potrudio tek jedan glumac – Fabijan Komljenović (koji, zanimljivo, ”u džepu” ima i diplomu Muzičke akademije).

Režija Saše Anočića baratala je skromnom i jednostavnom scenografijom, kojoj su parirali kičasti kostimi. Pomalo ”prvoloptaško” rješenje kada su u pitanju bajkovite opere, ali i uvjeti rada. No to je najmanji problem Anočićeva čitanja Pepeljuge. Režija se rado bavi stereotipima ženskih, odnosno muških likova i to nimalo problematizirajući same stereotipe, nego ih dodatno podcrtavajući. Zanoseći se time, redatelj je promašio brojne mogućnosti koje mu je otvarala činjenica da je lik Princa uloga u hlačama (zamišljena da sopranistica en travestie pjeva mušku ulogu).

Komično u operi često je banalizirano do granica ukusa, uključujući i poigravanje travestijom i nepotrebnom seksualiziranošću određenih trenutaka. U prizorima introspekcije likova ili njihovih međusobnih intimnijih razgovora, režija je ostala zatečenom: pjevači su odjednom bili prepušteni sami sebi. Srećom, studenti premijerne podjele snalazili su se i u takvim uvjetima, angažirano pristupajući svim trenutcima u operi. Tako su izbjegli problematičnost režije i vješto pokazali da njihova interpretacija može nadići jeftina režijska rješenja. Razigrani libreto i glazbu koja ga prati, studenti Muzičke akademije (uz pojedine kolege s Akademije dramske umjetnosti) pokazali su da su spremni i na profesionalne izazove za koje ih studij(i) pripremaju.

Dario Poljak

Foto: Bartul Pejković

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More