Brz i izluđujuć ritam crnohumornog ”Znaš ti tko sam ja”

Autorski projekti, omiljena forma suvremenih kazališnih stvaratelja, podrazumijeva ukidanje mnogih tradicionalnih elemenata rada na predstavi. Ponajviše se to odnosi na dominantnu ulogu unaprijed i o izvedbi neovisno napisanog dramskog teksta, koja se često gubi u nejasnoćama autorskih vizija. Nasuprot tome, uspješni autorski projekti mogu donijeti sasvim svježe i često ludičko poigravanje kazališnim konvencijama. To rezultira vrlo inventivnim i zapitanim, a opet zabavnim rješenjima. Ivan Penović, dramaturg koji režira vlastite tekstove, posljednjih se godina pokazao predvodnikom drugog, kreativnog i zabavnog pristupa autorskim projektima. Nakon nekoliko vrlo popularnih i nagrađivanih projekata u manjim kazalištima (Teatar &TD, KunstTeatar), u tonskom je studiju zagrebačkog HNK-a predstavio novi, naslovljen Znaš ti tko sam ja.

Okosnica je priča o braći Zanović, žmuklerima od prije dvjesto godina, kako ih opisuje u programskoj knjižici. A te braće nema gdje nije bilo u onodobnoj Europi, nema dogodovština koje ti Crnogorci nisu prošli. Sve uvelike podsjeća na tradiciju pustolovnih romana i priča – od Casanove i Münchhausena do, uzmimo primjer domovinski bliži Zanovićima, Kraljevića Marka. Nisu daleko ni neke povijesno više ili manje potvrđene priče, primjerice one o Marinu Držiću i njegovim talijanskim pustolovinama ili Rousseau (na kojeg se u jednom trenutku izrijekom referira tvrdnjom kako je Jean-Jacques prestao pisati, pa oni moraju nastaviti).

Uz Zanoviće, u predstavi se pojavljuju i Mama Ubu iz Jarryjeve slavne drame, televizijski voditelj, hrvatska povjesničarka i još nekoliko uglavnom karikaturalnih sporednih likova koje igraju isti glumci efektno i efikasno prelazeći iz uloge u ulogu. Posrijedi je, dakle, evidentno postmoderna impostacija. Štoviše, moglo bi se ustvrditi kako u ovom radu Penović možda i najdosljednije slijedi već pomalo opća mjesta postmodernog umjetničkog oblikovanja reinterpretiranja prošlosti, spajanja nemogućeg, (auto)referencijalnosti (jedan od protivnika Zanovića je i stanoviti Nikola Penović), metateatralnosti i ludičkog, bezgraničnog poigravanja prostornim i vremenskim zakonitostima. Kada se u to ubaci i referenciranje suvremenih društvenih točaka te pomaknuti humor koji ne mari za granice bilo kakve političke ili ine korektnosti, rezultat je predstava izrazitog (crno)humornog potencijala.

Dosljedni(ji)m prihvaćanjem postmoderne i radom s materijalom koji je idealan poligon za poigravanje velikim temama, Penović se na inventivan način poigrao pozicijom koju u samosvijesti hrvatske kulture zauzima nacionalni teatar u koji je ušetao ravno s nezavisne scene. Naime, ostvaren je barem dvostruki obrat. S jedne strane, Penović je ponudio svoju, svakako pomaknutu, a kod nas još uvelike i institucionalno novu i neiskušanu inačicu vladajuće umjetničke paradigme. S druge, provedbom te paradigme ostvario je zanimljivo, donekle i subverzivno parodiranje velikih, povijesnih, haenkaovskih tema i njihove obrade u predstavama od kojih se a priori očekuje epitet antologijski.

Znaš ti tko sam ja predstava je brzog, ponekad gotovo izluđujućeg ritma, u kojem je teško pohvatati o čemu trenutačno govore ili koju pustolovinu opisuju. Kako bi se olakšalo, gledatelje na stolicama dočekuje šalabahter s natuknicama iz životopisa pustolova. Značajnu ulogu ima scenski pokret, ali i brza izmjena karikaturalnih, camp kostima i rekvizite te glazba temeljena na obradi crnogorskog, izrazito ritmičnog folklornog melosa (autori Filip Triplat i Karlo Mrkša). Sve to doprinosi da predstava koja traje oko sat i pol sadržava veliku količinu ne uvijek dramski poticajnog, a još manje povezanog teksta. Tek na nekoliko mjesta nakratko izgubi se dah, dok inače stalno drži razinu igre očuđujući gledatelje novim nevjerojatnim, bizarnim, ali izrazito zabavnim, penovićevskim obratima.

Petero se glumaca Lana Barić, Nina Violić, Livio Badurina i Silvio Vovk iz ansambla i gost, stalni redateljev suradnik Bernard Tomić, vrlo dobro snalaze u izvedbi visokog ritma. Najbolje Tomić, čemu vjerojatno razloge treba tražiti u iskustvu rada na projektima istog autora te Violić i Barić, koje su oslobođene stroge sceničnosti te dobro pronalaze mjeru između karikature i pretjerivanja. Nešto su slabiji Vovk, koji je ostao ponešto zasjenjen ostalim akterima te Badurina, koji kao da ne može do kraja izaći iz suzdržane distanciranosti glume.

Penović je tim projektom ujedno najavio kraj jedne autorske faze te, kako sam piše, pogled unatrag prije sljedećeg skoka. Tek će se vidjeti kamo će doskočiti, a do tada na njegovo pitanje znaš ti tko sam ja? i publika, a još više kreatori repertoara, trebali bi češće odgovarati – znam.

                                                                                                                    Leon Žganec-Brajša

Foto: HNK Zagreb

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More