Pekmezmed: Slobodni umjetnici u Hrvatskoj uskraćeni su za mogućnost normalnog života

 Akademska kiparica i riječka ulična umjetnica Pekmezmed, inače profesorica u likovnoj školi u Rijeci, jedno je od istaknutijih imena na domaćoj sceni uličnih umjetnika i ilustratora koji svojim radovima unose život u olinjale i zanemarene gradske fasade.

Pekmezmed nije od onih koji se predaju apatiji i kuknjavi: iako svjesna da ovo vrijeme nije naklonjeno kulturi i umjetnosti, angažirana je kulturna djelatnica, aktivna u organizaciji street art manifestacija i začetnica online časopisa za vizualnu umjetnost Frrresh kojeg smo nedavno predstavili.

Nakon završenog kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, preselili ste se u Rijeku kako biste se posvetili crtanju, fotografiji i uličnoj umjetnosti. Zbog čega se dogodio taj ‘bijeg’ iz metropole koju mnogi drugi percipiraju kao mjesto s puno više mogućnosti od svih ostalih gradova u Hrvatskoj?
– Iz Zagreba sam otišla zbog posla koji sam dobila u Rijeci. Tada sam i ja brinula o tome kako se mičem iz tog “centra”, kako ga doživljavamo, ali ubrzo sam shvatila da osim činjenice da je Zagreb zaista blizu i da mogu doći kad god zatrebam, taj grad doživljavam kao centar samo zbog ljudi i njihovih inicijativa na području umjetnosti (u mom slučaju interesa). Osim toga, slika Zagreba kao centra umjetnosti ili “mjesta s puno više mogućnosti” kako vi kažete, je vrlo relativan i iskrivljen pojam s obzirom da je umjetnost u Hrvatskoj marginalizirana, a mogućnosti za normalan život kao slobodnog umjetnika gotovo i ne postoje.

Unatoč tome što živite i radite u Rijeci, aktivni ste i na zagrebačkim ulicama, pa ste tako bili uključeni u Muzej ulične umjetnosti u sklopu kojeg ste oslikali nekoliko javnih fasada. Jeste li osjetili razliku rada na riječkim i zagrebačkim ulicama ili jednostavno držite da je zid zapravo samo zid, bez obzira gdje se on nalazi?
– Zid JE zid, ali uz svaki zid dolaze i ljudi koji kraj njega prolaze i često me upravo ta atmosfera ponese da na licu mjesta promijenim skicu ili raspoloženje vezano uz rad. Najljepše je raditi na zidovima za koje postoji dozvola za oslikavanje, a još je ljepše raditi u sklopu nekog street art događanja i družiti se s crtačima koji su kraj tebe. Muzej ulične umjetnosti definitivno je jedna takva manifestacija gdje sam imala priliku opušteno raditi na velikim površinama uz dobro društvo. U Rijeci je od takvih događanja za sad bilo jedino Hello sailor! kojega sam uz Ninja Tigera bila organizator – pa smo osim uživanja u crtanju imali i dosta obaveza u organizaciji i brizi za materijale, smještaj umjetnika itd.

Kada ulično ‘šaranje’ prestaje biti vandalizam i postaje umjetnost?
– To je teško pitanje na koje i neki od suvremenih teoretičara i povjesničara umjetnosti pokušavaju pronaći odgovor. Bilo bi pretenciozno od mene ulaziti u tako široke i ozbiljne pojmove jer pojam umjetnosti mijenja se svaki dan, ali i različit je za svakog od nas pa se tako mijenjaju i mišljenja u vezi street arta. Uvijek kad mi netko postavi ovakvo pitanje mi na pamet padne priča o momku zvanom Samo (Jean Michel Basquiat) koji je u svojoj mladosti bio “vandal” i “šarao” po zidovima svog grada, a kasnije su ljudi odlamali dijelove fasada i ostalog kako bi uzeli sa sobom dijelić u početku nebitnog opusa velikog umjetnika svoga vremena. S obzirom na to, mislim da ulična umjetnost postaje umjetnost u pravom smislu riječi u trenutku kad je prolaznik percipira kao takvu.

Može li se kod nas živjeti od umjetnosti? Pokazuju li vaši obožavatelji spremnost da otkupe vaše radove ili im se samo dive sa sigurne udaljenosti?
– Kupci postoje… ali u Hrvatskoj  je teško prodati rad po cijeni koju bi trebao imati. Živjeti od umjetnosti tako postaje pojam iz bajke, a umjetnici postaju moderne verzije Don Quijotea (ako smijem biti toliko poetična u opisu te tragične situacije). No, da ne ostane ova tema u tako crnom tonu – mislim da postoji i svjetlija budućnost; kako ona točno izgleda nisam sigurna, ali sam optimistična jer interesenata ima, a postoji i svjetsko tržište koje tek valja istražiti.

Zbog financijske sigurnosti, po zanimanju ste profesorica u likovnoj školi u Rijeci. Koliko vam poslovne obaveze uopće ostavljaju volje i slobodnog prostora za vlastito kreativno izražavanje?
– Tko god radi što voli uvijek nađe vremena za to. Uvijek ću radije crtati ili se baviti bilo kakvim stvaranjem od primjerice trčanja ili uzgajanja kokoši. Rad s mladima ima puno prednosti sam za sebe ali i na privatnom planu; da bi bili adekvatni u poučavanju mladih treba i sam ostati znatiželjan i biti spreman preispitivati ono što radiš i gledati što rade drugi. Na taj način zapravo ne postoji šansa da postaneš lijen – a osim toga u školi zapravo radim u kiparskoj struci pa sam i jedna od rijetkih koja je nakon završene Akademije likovnih umjetnosti uspjela dobiti i zadržati posao u struci koji mi osigurava sredstva za život.

Prema vašem mišljenju, razvija li se hrvatska (ulična) umjetnost u skladu sa svjetskom i kako mi uopće stojimo na mapi svjetske umjetničke scene? Imamo li imena kojima se možemo ponositi i koja su to?
– Iako se u početku nismo mogli usporediti sa svjetskom scenom mislim da se scena dosta “osnažila”, ne toliko brojem uličnih umjetnika već svakako njihovim kvalitetnim i konstantnim radom. Svakako se možemo ponositi našim uličnim umjetnicima od kojih bi izdvojila par imena: Ninja Tiger, Oko, Lunar, Lonac, Zets, Sretan Bor, ali i neke nove mlade umjetnike koji se snažno i sigurno radom probijaju na scenu. Naravno ne smijem zaboraviti ni neke kojima street art nije primarni izričaj, ali mi je izrazito drago da su interes usmjerili i prema uličnom slikarstvu kao što su Miron Milić, Vanja Trobić, Jelena Bando, Andrea Resner itd.

U braku ste s uličnim umjetnikom Ninja Tigerom. Kako je uopće došlo da vaše romanse, braka, ali i zajedničkih projekata na kojima redovito surađujete? Crpite li inspiraciju iz istih izvora i savjetujete li jedno drugo po pitanju nekih radova?
– Spojila nas je ljubav prema crtanju iako smo idejno i stilski dosta različiti. Lijepo je imati kraj sebe nekog tko te razumije ako se zavučeš u atelje i ne izlaziš par dana ali i pomogne ako zapneš u nekoj odluci vezanoj za rad. Često imamo drugačija mišljenja, ali uvijek se probamo staviti u poziciju jedno drugog kad si dajemo savjete. Inspiraciju definitivno crpimo iz različitih izvora što me posebno veseli jer koliko god situacija u suživotu s likovnjakom može biti sjajna isto tako može biti i kobna ukoliko izgubiš pojam o tome gdje ti počinješ, a tvoj parter završava. U svakom slučaju podržavamo se u razvijanju i veseli nas što nas zanimaju različite teme i tehnike.

Jedan od vaših posljednjih projekata je i pokretanje potpuno besplatnog Frrresh časopisa koji za cilj ima promoviranje vizualnih umjetnika i njihovih radova, a koji se može prelistati online kako bi ostao besplatan i dostupan svima. Na kakve ste reakcije naišli lansiranjem ovog časopisa?
– Reakcije su bile fantastične! Krenuli smo u taj projekt zbog želje da predstavimo Hrvatske i svjetske vizualne umjetnike javnosti, ali i jedne drugima (da ne ostane samo na kukanju kako nitko ništa za nas ne radi), ali i iz  iste znatiželje kako će to sve izgledati. Krenuli smo dakle samo sa dobrim namjerama i bez velikih planova, a dogodilo se to da je već prvi dan bilo preko 1000 posjeta na časopis. Posebno su me iznenadili ljudi koji su brzo proširili vijest i podržali autore kao i radio i portali koji su izvjestili slušatelje/čitatelje o časopisu. S obzirom na to da nismo nikom javljali da je časopis izašao, osim sammim autorima, reakcije su zaista bile iznenađujuće u pozitivnom smislu.

Osim časopisa, pripremate li i neke druge projekte? Što od vas možemo očekivati u narednom periodu?
– Trenutno sam osim časopisa oko kojeg ima dosta posla (jer ga radim sa još samo jednim urednikom, Rafaelom Milčićem) usredotočena na crtanje i slikanje kod kuće, no u pripremi su i neke likovne akcije na festivalima u Hrvatskoj i jedan super projekt na kojem radim sa vrijednom ekipom iz Boonike Street Art Expo koji će se dogoditi u Rijeci u srpnju ove godine.

Katarina Hrgović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More