Péguy i Nietzsche: Tko je raskrinkao masu, naciju i kapitalizam, a tko pobrao vrhnje intelektualne partije?

Kako čitati Péguyja danas?

Kako čitati Péguyja danas? U svakom slučaju, pitanje nije normativnog, nego teorijskog karaktera. Drugim riječima, ne radi se o tome kako bi trebalo, nego kako se može, ako uopće, čitati Péguyja danas. To pitanje – naime o mogućnosti ili nemogućnosti današnjeg čitaoca, ma koliko obrazovan i ma koliko “otvorena uma” bio, da nađe bilo kakav smisao, bilo kakav intelektualni poticaj u spisima toga osebujnog i, u određenom i bitnom smislu zastrašujućeg autora – čini mi se važnim zbog dvaju razloga koji su usko povezani jedan s drugim. Prvi je to što smatram da, izuzev Nietzschea, nitko nije pružio tako originalnu, duboku i relevantnu kritiku moderniteta u samim njegovim temeljima kao što je učinio Charles Péguy (1873. – 1914.). Drugi je to što mi se čini da je – čast iznimkama – gotovo potpuna ravnodušnost na koju njegovi tekstovi nailaze u postmodernog ili hipermodernog čovjeka, ili kako već tko preferira nazvati tog homme problematique (Marcel), u kojeg se svi, htjeli-ne htjeli više ili manje svakog dana sve više pretvaramo, vrlo indikativna za duhovno stanje tog čovjeka i njegovu “sudbinu”. Ako su ta dva razloga imalo valjana, i ako je njihova povezanost imalo osnovana, Péguy bi se mogao pokazati jednim od nedvojbeno najzanimljivijih, ako li ne i, paradoksalno, najaktualnijih autora za današnjeg čitaoca.

Posrijedi dakle nipošto nije apologija Péguyja – vrijeme apologetike, barem u tome smislu, mislim da je uopće minulo, i to zauvijek, i to nasreću. Ne radi se o pokušaju da se ukaže na njegovo zasluženo mjesto u povijesti zapadne misli, na njegov utjecaj na svoje doba i svu silu važnih mislilaca, teologa, pjesnika, pokreta u vrijeme kad je živio i poslije njega, a ponajmanje na njegovu “objektivnu” važnost “za nas danas”. Te stvari prepuštam akademskije nastrojenim umovima nego što je moj, koje one zanimaju i od kojih oni profitiraju (no potonje je vjerojatno i razlog zbog kojeg se oni rijetko kad bave Péguyjem). Sa svoje strane ne smatram da je Péguy važan ne toliko zato što “ima što za reći ovom naraštaju” koliko njegova važnost leži upravo u gluhoći koju taj naraštaj pokazuje za njegov glas – u ne samo bjelodanom nego i znakovito nužnom neshvaćanju na koje on nailazi kod današnjeg čitaoca. Na primjer, daleko više od sporadičnih pokušaja “rehabilitacije” Péguyja od stanovitih dobromislećih individuuma u mračnim zakucima akademskog svijeta, smatram mnogo važnijom činjenicu da je najpoznatiji suvremeni javni intelektualac koji se izričitije nadahnjuje Péguyjem i nastoji “aktualizirati” njegovu misao individuum poput gospodina Finkielkrauta.

Péguy bi se mogao pokazati jednim od nedvojbeno najzanimljivijih, ako li ne i, paradoksalno, najaktualnijih autora za današnjeg čitaoca.

Bez sumnje, današnji čitalac doživjet će vjerojatno stanovitu poteškoću, a posve sigurno iritaciju, pristupajući djelu – bilo pjesničkom bilo proznom – Charlesa Péguyja. I tu teškoću i tu iritaciju uglavnom neće moći prevladati ma koliko se trudio ili trudila. No ja tvrdim da je upravo to, ta nemogućnost i ta iritacija, ta gotovo krajnja nemogućnost i ta gotovo nepodnošljiva iritacija jedini mogući ključ za čitanje Péguyja danas.

Prvo o iritaciji. Ona proizlazi prije svega iz načina na koji Péguy izražava svoju misao, iz njegova notorno “nemogućeg” stila. Iako izgleda u mnogo manjoj mjeri, on je već i za mnoge svoje suvremenike i napola suvremenike bio iritantno nerazumljiv ili čak nečitljiv autor (na primjer već i za britkoga i zajedljivoga Henrija Guillemina, autora vjerojatno najdeblje i zacijelo najpromašenije knjige ikad napisane o Péguyju). Moderni čitalac se, prema čuvenoj Valéryjevoj maksimi, “zadovoljava malim”, i teško podnosi ili uopće ne podnosi misao koja od njega zahtijeva iznimnu prijemčivost i gipkost (fr. souplesse: jedan od omiljenih Péguyjevih termina) da bi uopće bila praćena, a kamoli shvaćena; jer svaku je misao dostojnu tog imena potrebno prvo dugo vremena pratiti, pristupati joj na različite načine, iz različitih kutova, pa i pod opasnošću od bolnog odbijanja; često, treba se savijati u svim smjerovima, skakati, plesati – kao što su dobro znali Nietzsche i Rimbaud – e da bi se uopće počela shvaćati neka misao. “Tko ne pleše, ne zna što postati znači”, tvrdi se u jednom apokrifnom Evanđelju.

Moderni čitalac, pak, uglavnom nema ni strpljenja, ni sposobnosti, ni snage i volje za to. On od teksta uglavnom traži ili pseudobartovski “užitak”, ili “informaciju”, uglavnom gotove odgovore ili smjernice što će potvrditi njegova uvriježena stajališta, utažiti, barem na trenutak, njegovu neobuzdanu želju i radoznalost. Moderni čitalac se zadovoljava malim zbog toga što je sam malen i užasava se, opravdano, velikog, koje ga uvijek nadilazi i prijeti zapriječiti tokove njegove želje i prisiliti ga da promijeni svoje navade, svoj dosadašnji život. Péguy je pak bio – kao što primjećuje Bruno Latour, jedan od rijetkih naših suvremenika koji i te kako umije čitati Péguyja – najveći “odvikavalac” među piscima dvadesetog stoljeća, a i uopće; i ono što on tako moćno napada upravo su naše pogubne navade, habitudes, čitanja odnosno mišljenja odnosno življenja. Njegov veliki nalog, “Neka ništa ne stoji između tebe i teksta”, upućen je u prvom redu njegovim vlastitim čitaocima, kao graciozno oštar pedagoški savjet.

Umjesto da ju se pokušava na neki način svladati, ublažiti ili objasniti, smatram dakle, s Latourom, da Pégujevu nečitljivost treba naprotiv uzeti talis qualis, bez ikakva propitivanja, potpuno nekritički: upravo kao ono što nam omogućuje ili da ga čitamo na pravi način, ili da konačno odustanemo od tog čitanja (što je uvijek bolje, kao što daje naslutiti Péguy na početku Clio, nego čitati na neispravan način). Taj njegov nemogući stil – sva ta beskonačna ponavljanja i nabrajanja, te redundancije, u kilometarskim rečenicama koje kao da se granaju i bujaju jedna iz druge, ti neprestani ekskursi koji uvijek započinju a nikad ne završavaju, to neprestano prežvakavanje istog, neprestane varijacije na istu temu i neprestano tematiziranje istih varijacija – jedina su vrata kroz koja možemo ući ili, točnije, ulaziti u Pégujeve tekstove, pod uvjetom da prihvatimo taj stil “zdravo za gotovo”. To je, avaj, jedini način da odstranimo sve što stoji između nas i njih, da se otresemo naših krutih, toliko žilavih i, s vremenom, sve žilavijih i tiranskijih habitudes.

Ništa manje nego na “formalnoj” razini, suvremenog aspiranta na čitanje njegovih tekstova Péguy će svakako iritirati i na “sadržajnoj” razini (uostalom, kao i kod svakog istinski velikog pisca, te razine ni kod njega nisu ni odijeljene ni odjeljive). No predložena je metoda pristupa opet ista: svi pokušaji da se njegova vjera ugljenara ili, još gore, osnovnoškolca, njegova gorljiva pobožnost prema Djevici Mariji i Djevici Orleanskoj, njegovo inzistiranje na “rasi”, “narodu” i “zemlji”, njegovo veličanje “drevne Francuske” i križarstva protumače, da se u svemu tome nađe neki dublji, intelektualniji i uglavnom drukčiji smisao koji bi u krajnjoj liniji osporio bukvalnost svega toga ističući, nasuprot, njegov socijalizam, dreyfusizam, bergsonizam, antiklerikalizam, filosemitizam ili štogod drugo, svi ti pokušaji su, uvjeren sam, kobno promašeni (o onima u obrnutom smjeru da i ne govorimo). I to ne stoga što on nije bio konzistentni socijalist, dreyfusovac, bergsonovac, antiklerikalac i filosemit – pokazuje se da je to bio daleko više nego što su socijalisti, dreyfusovci, bergsonovci, antiklerikalci i filosemiti njegovoga doba, a i kasnije, mogli i sanjati da budu – nego stoga što je nepomirljiva opreka između ugljenarove vjere, marijanskog i Jeanninog kulta itd. i socijalizma, bergsonizma itd. tipično moderna opreka koju Péguy svakom svojom rečenicom raskrinkava kao takvu, odrješito je odbijajući prihvatiti.

Kao militantan tip i zakleti antipacifist koji je, nimalo slučajno, i završio svoj zemaljski život kao vojnik, on je krajnje sumnjičav prema bilo kakvim izmirenjima, a pogotovo prema izmirenjima suprotnosti: coincidentiu oppositorum on prepušta, ako uopće ikome, Onome kome ona jedino pripada. Péguyja se stoga često, i ne posve neopravdano, opisivalo kao polemičara. No on je vodio svoje bitke pod zaštitom jednoga posve drukčijeg Polemosa od onoga kojeg je štovala većina njegovih suvremenika. Njegova se misao naime temelji upravo na bespoštednoj borbi protiv modernih opreka, onih koje l’homme moderne uspostavlja, nameće i brani kao ono što ga određuje, kao što su opreke između vjere i razuma, crkvenog i svjetovnog, kršćanskog i poganskog, vremenskog i vječnog, republike i monarhije, ljevice i desnice itd., kojima on suprotstavlja svoje vlastite, ne-moderne opreke. Tako socijalističkim vođama i republikancima svoga doba Péguy nije suprotstavljao ideju monarhije i ideologiju ancien régima, i rojalistima i klerikalistima svoga doba nije suprotstavljao republikansku ideju i ideologiju laïcité, nego je i jednima i drugima suprotstavljao svoju veliku i temeljnu opreku između “mistike” i “politike”, pokazujući im kako su i jedni i drugi izdali prvu u korist druge, odrekli se svoga zajedničkog izvora i svoje zajedničke stvari te zbog toga postali istovrsni, moderni klerici. To je i razlog zbog kojeg ni jedni ni drugi nikad nisu mogli s njime izaći na kraj.

Bitno je pritom primijetiti da ta temeljna pegijevska opreka između “mistike” i “politike” nema nikakve veze s pretpostavljenom oprekom između nekog predmodernog i nekog modernog svijeta i njihovih “vrijednosti”. Za Péguya, potonja je opreka bila samo još jedna od tipično modernih opreka koje je “intelektualna partija” na obje strane uspostavila da bi mogla prikriti, opravdati i uzveličati svoje srozavanje iz “mistike” u “politiku”, pretvarajući ono što je izvorno bila življena, “inkarnirana” vjernost nekoj događajnoj istini (antičkoj, kršćanskoj, republikanskoj) u puke “razutjelovljene” ideale i vrednote – ideale i vrednote Reda, Nacije i Tradicije, ili ideale i vrednote Znanosti, Progresa i Revolucije – nužno na štetu sadašnjosti, na štetu mladosti. Nitko nije manje “reakcionaran”, manje romantik (u pegijevskom vokabularu “romantički” je pogrdna riječ!) i manje sklon idealiziranju prošlosti – koje god – nego Péguy, kao što nitko nije manje sklon idoliziranju budućnosti od njega. Ma koliko se zadovoljnima malim (tj. samima sobom), modernima moglo činiti i činilo se drukčije, on je sama suprotnost “antimodernistu”. Kao što su morali ustanoviti čak i njegovi neprijatelji, ma koliko mu bio zamoran i ma koliko ga gnjavio svojim repetitivnostima, čitajući Péguyja čovjek se osjeća neobično uronjenim u sadašnji trenutak. Kao da prisustvuje rađanju svijeta – stalno iznova, i stalno drukčije. Njegov čisti, gotovo djetinji klasicizam, lišen svake romantičarske čežnje, svake nostalgije za prošlim kao i za budućim, jest međutim i klasicizam svjestan toga da je “Homer ovoga jutra nov, dok možda ništa nije starije od današnjih novina”. I da je “duša sadašnjosti izgrađena od duše prošlosti, i ako nemamo nikakvu prošlost, kako se možemo nadati izgraditi neku budućnost?” I da “jedino tradicija može biti revolucionarna”.

Ono čemu se Péguyjev moderni svijet suprotstavlja nisu dakle nikakvi imaginarni “predmoderni” svjetovi, kao neka njegova protuteža, već naprosto svi drugi svjetovi. Te druge svjetove Péguy je obično nazivao, služeći se uobičajeno iritantnom i uobičajeno briljantnom simplifikacijom, “poganskim” i “kršćanskim” svijetom. Ono u čemu se ti drugi svjetovi razlikuju od modernoga jest to što je njihove pripadnike – njihove “rase” – povezivalo i razdvajalo nešto što je Péguy, transponirajući pojmovni instrumentarij svojega učitelja Bergsona, nazvao “organsko pamćenje, organska povijest, zabilježba jednog organizma, živo pamćenje ili, jednostavnije – jer ta je riječ doista dostatna sebi samoj, pamćenje”. Moderni svijet s druge strane jest svijet “mehaničkih” odnosa koji nisu odnosi organske zabilježbe koje je pamćenje – nisu odnosi koji zahtijevaju određeni prostor i određeno vrijeme, određenu “rasu”, da bi se razvijali – već su to odnosi koji se, suprotno ovima i agonalno, razvijaju koliko je god moguće više “prazneći prostor-vrijeme” (Latour), ništeći povijesnost u ime vlastite Povijesti, u korist beskonačnog ireverzibilnog zgrtanja nikad dosezljive, protupovijesne budućnosti koje je Napredak.

Taj nesmiljeni osvajački proces moderne Péguy zove, na svoj i opet iritantno i briljantno simplicistički način, Novcem,I’Argent (što bi se danas moglo bez većeg dvoumljenja prevesti, makar i samo razumljivosti radi, kao Kapital), pokazujući da na njemu počiva, za razliku od svih drugih, taj moderni svijet. Još važnije, pokazuje da je on samo drugo ime toga svijeta te poriče, jasnije nego bilo tko drugi u njegovo doba, a i kasnije, bilo kakav zbiljski kontinuitet između njega i svih drugih svjetova:

“Bitka se ne vodi između ovoga ili onoga drugog svijeta i modernoga svijeta. Bitka se vodi između svih svjetova zajedno i modernoga svijeta. Svi drugi svjetovi osim modernoga bili su svjetovi s nekom duhovnošću. Jedino je moderni svijet, budući da je svijet Novca, svijet totalne i neograničene materijalnosti. Stoga se moderni svijet ne suprotstavlja samo ovome ili onome drugom svijetu. On se u isti mah suprotstavlja, i sukobljava sa svim drugim svjetovima zajedno.”

Danas, kada stanoviti kritičari moderniteta koji zagovaraju i brane nešto što smatraju kršćanskim vrijednostima u svojoj obnevidjelosti strahuju pred valom “novog poganstva” koje tobože karakterizira taj modernitet, i dok nastoje pomiriti te vrijednosti s modernima po svom izboru; i kada, na suprotnome i komplementarnom polu, lucidniji, ali zapravo jednako i komplementarno obnevidjeli križari moderne označuju sve pokušaje njezine kritike koji se ne uklapaju u njihove malim-zadovoljne samodopadne vizije i vokabulare terminima kao što su “reakcionarnost”, “nedemokratičnost”, “protupovijesne tendencije” ili “protusvjetovi”, Péguyjeva opreka čini se upravo spasonosnom. Ona naime pokazuje da su i jedni i drugi klerici gadno pobrkali lončiće, i to na isti način samo s različitim, suprotnim predznacima. Prvima pokazuje da te njihove “kršćanske” vrijednosti nisu drugo nego prerušene, izobličene, sakralizirane moderne vrijednosti koje s kršćanstvom ne samo da nemaju nikakve veze nego mu se i suprotstavljaju i s njime sukobljuju, dok drugima pokazuje da ni jedan drugi svijet nije tako reakcionaran, nedemokratičan i protupovijestan kao njihov moderni i da, ako postoji neki “protusvijet”, onda je to on. Teško je naći britkiju i ubojitiju kritiku i modernizma i antimodernizma od “filozofskog remek-djela” (Deleuze) koje je Clio.

Péguy je bio protiv svih, ali tako protiv svih da je bio za svakoga. Ili, bolje, bio je protiv svih jer je bio za svakoga. Uostalom, bitno razlikovanje između “pojedinca” i “osobe”, na kojem će se nešto kasnije temeljiti čitav pokret poznat kao personalizam, potječe upravo od njega (prvo značajno djelo Emmanuela Mouniera nosilo je naslov Misao Charlesa Péguyja). Rijetko je tko bolje od njega shvatio da se svi kreću i dišu u istim modernim protivštinama koje ih, kao i sve protivštine, nepomirljivo suprotstavljaju i neraskidivo povezuju u isti mah. Rijetko je tko jasnije uvidio potrebu za novim koje neće biti ni zaborav ni apoteoza prošlosti, već reaktualizacija onoga što u njoj ostaje živo, vremenito-prostorno, vječno vremenito i vremenito vječno, nepodvrgljivo ireverzibilnoj pustošećoj temporalizaciji Napretka, a što (koliko znam, prvi) naziva događajem – l’événement.

Rijetko je tko pronicljivije i iscrpnije pokazao da je moderni svijet u samome svom “ustrojstvu” reakcija svih protiv svakoga, protusvijet mase protiv svijeta ljudi. Iako se, po svom običaju, nije služio modernim, i danas već pomalo otrcanim i okoštalim pojmom “mase”, Péguy je savršeno nazro i analizirao ono što će se pokazati glavnom dinamikom i glavnom monstruoznošću politika dvadesetog stoljeća, politika iz kojih je sva mistika iščeznula. I opet, i ovdje je kao i svagdje ključno ne prezati pred njegovim upečatljivo nemodernim obasjavalima, kojima naprotiv treba dopustiti da nas svom snagom ubodu u naše škiljave oči ako želimo išta razabrati. Čim se zaniječe rasa – u njegovom dakle, a ne u našemu, hitlerovskom smislu riječi – nastaje masa; čim se ukine narod – prema njegovom dakle, a ne prema našemu, fašističkom shvaćanju – nastaje nacija. Prije Ortege y Gasseta i prije Canettija, i mnogo lucidnije i relevantnije nego oni, Péguy je raskrinkao masu i naciju, u njihovoj korelativnosti, kao moderne tvorevine par excellence.

Naravno, sve to jasno i neodoljivo doziva u pamet Nietzschea – i, ključno, doziva samo njega. Između te dvojice filozofskih luđaka doista postoji mnogo bitnih poveznica. Obojica su bili na sličan način ludi, obojica su “filozofirali čekićem”; obojica su nagovijestili veoma sličan “sumrak idola”; obojica su imali, kao pravi filozofi – iako se ime filozofa Péguyju uglavnom osporavalo, mada on za sebe nikad nije zahtijevao ni jedno drugo – “proročku” svijest o nadolazećemu; obojica su mislili čitavim bićem, ne samo mozgom, i obojica su svoje mišljenje platili glavom (jedan u prenesenom, drugi u doslovnom smislu riječi); obojica su bili pjesnici uz to što su bili filozofi, a da ih to nije spriječilo da budu pravi filozofi, naprotiv; obojica su pisali kao što nitko prije njih nije pisao, i mislili kao što nitko prije njih nije mislio; konačno, obojica su bili istinski sinovi antike.

No, kao što je rekao netko čije sam ime zaboravio, ono što povezuje dvojicu velikih mislilaca nikad nisu toliko njihove sličnosti koliko njihove razlike, i napose njihove opreke. Važnost poveznice između Péguyja i Nietzschea ne leži u činjenici da su njih dvojica vidjeli otprilike iste stvari, mislili otprilike iste probleme, svrgavali otprilike iste idole, bìli otprilike isti boj, a ponajmanje u pitanju koji je od njih to učinio bolje ili prije, već u činjenici da su to činili ne samo na potpuno drukčiji nego i na oprečan način. Doista, čini mi se da nakon otužne i tragične, ali i bjelodane i nepovratne propasti dvadesetostoljetnog “neotomizma” kao odgovora na Nietzschea, više nitko ne zaslužuje naslov Antinietzschea osim Péguyja – i to upravo naime u onome smislu u kojem je Nietzsche zasluživao priželjkivani naslov Antikrista. I upravo je to ono što Péguyja čini tako aktualnim i, paradoksalno, tako nemoderno modernim. Moglo bi se čak reći da kao što se, nastranim obratom mušičave Povijesti, “sirote stare žene” s kojom Péguy vodi tako intimno humorističke razgovore u dva dijela svoje Clio, Krist pokazao aktualnijim i paradoksalno modernijim od Antikrista, tako se i Péguy pokazuje aktualnijim i paradoksalno modernijim od Nietzschea.

Prije Ortege y Gasseta i prije Canettija, i mnogo lucidnije i relevantnije nego oni, Péguy je raskrinkao masu i naciju, u njihovoj korelativnosti, kao moderne tvorevine par excellence.

To što je Nietzsche pobrao vrhnje intelektualne partije, dok je Péguy vrlo brzo pao u sjenu iz koje više nikad nije ustao niti postoje naznake da će ikada ustati, ne smatram nikakvim dokazom za suprotno. Baš naprotiv. Sam Latour, također naravno svjestan važnosti te poveznice, u jednom tekstu uvjerljivo pokazuje u kojoj je mjeri popularnost Nietzcshea u imperiju Glose na štetu Péguyja bila i jest plod puke akademske predrasude. Jer, uspije li se osloboditi svih velova navade što su mu ih namrli već stoljetno nataloženi komentari i interpretacije Nietzscheovih tekstova, i pod pretpostavkom da je za to sposoban, koji današnji um neće biti zapanjen upravo njihovom često krajnjom staromodnošću? Na primjer, kome se zazivanje “plavokosih zvijeri”, koncepcija Nadčovjeka ili pokušaj filozofske obnove mutnoga mitskog učenja o vječnom vraćanju istog neće učiniti romantičarskim pretjerivanjem? I kome se njegovo veličanje imaginarne predsokratovske antike kao svijeta suprotstavljenog i protivnog onome povijesnom, kao i njegovo poistovjećenje povijesnoga svijeta s modernim, neće učiniti “antimodernističkim” bijegom u idoliziranu, nepovijesnu i protupovijesnu prošlost? Netko tko danas nema taj dojam čitajući Nietzscheove tekstove, usuđujem se ustvrditi Péguyjevim rječnikom, jest netko kome je intelektualna partija toliko zavrnula pameću da više nije sposoban čitati. Nasuprot tome, kao što i opet i ključno primjećuje Latour, Péguy zapravo ne čini ništa drugo osim što nas uči, na bolan način i mukotrpno, zamorno, iritantno, ali često i sa neponovljivo dražesnim humorom, kako čitati. Jer on dobro zna da upravo o sposobnosti čitanja velikih, “utemeljiteljskih” tekstova ovisi naša sposobnost čitanja stvarnosti i “znakova vremena”; ovisi, ni manje ni više, naša prava, jedina realna, malim početnim slovom pisana sudbina – ona, naime, koja ovisi o nama. Ovisi ono što se i dalje usuđujemo zvati “kulturom”.

Rijetko je tko pronicljivije i iscrpnije pokazao da je moderni svijet u samome svom “ustrojstvu” reakcija svih protiv svakoga, protusvijet mase protiv svijeta ljudi. Iako se, po svom običaju, nije služio modernim, i danas već pomalo otrcanim i okoštalim pojmom “mase”, Péguy je savršeno nazro i analizirao ono što će se pokazati glavnom dinamikom i glavnom monstruoznošću politika dvadesetog stoljeća, politika iz kojih je sva mistika iščeznula.

U tome smislu, Péguyjeve su antiteze antitetične Nietzscheovima, i on je Unzeitgemässe na posve drukčiji, oprečan način od njega. On nema nikakav resantiman prema modernome svijetu i bez ikakvih, bilo pobožnjačkih bilo bezbožnjačkih prenemaganja bez ustručavanja sebe naziva “modernom dušom” (koja to već odavno nije?). Kad tvrdi da je “moral izum kržljavaca”, on se ne hvata kao Nijemac za slamku nekog drugog, višeg, “herojski” utješnog morala. On ne govori o “vrijednostima” i uzvišenoj potrebi njihova prevrednovanja od izvanrednih pojedinaca kojima se posrećilo da budu snažni, nego o događajima u prostorima-vremenima povijesti koji tu povijest nadilaze ali i spašavaju od nje same – koji su univerzalni upravo stoga što su singularni i pozivaju svakoga bez iznimke na kreativnu vjernost Istini. On ne dijeli ljude romantičarski, à la Nietzshe, na masu i velike ličnosti, nego, klasičnije i pronicljivije, na smrtnike od kojih su većina grešnici, manjina sveci, dok su ostali moderni upravo zbog toga što nisu sposobni biti ni jedno ni drugo. On ne shvaća antiku kao protusvijet modernome, već moderni svijet shvaća kao protusvijet svima drugima, i antičkome i kršćanskome, pokazujući u kojoj su mjeri ovi potonji neraskidivo povezani i u kojoj mjeri, u živome kreativnom pamćenju ljudi, oni i dalje i do kraja ovise jedan o drugome.

Konačno, i možda u određenom pogledu najaktualnije, on vidi i zna da ono što zovemo kapitalizmom nije tek nusproizvod modernoga svijeta, usporediv sa socijalizmom i istovrstan njemu, već sama “logika” modernoga svijeta i sama njegova “bit” – i da, kao takav, kapitalizam ne samo što nije proizašao iz kršćanstva ili iz antike, ne samo što nije plod vjekovnih težnji ili ostvarenje nada naprednih, nego je i ono što se tim težnjama i nadama najviše suprotstavlja i s njima se najviše sukobljuje; da kapitalizam ne može drugo nego suprotstavljati se i sukobljavati, unedogled i do istrebljenja, sa svime što nije on sam.

Zaključno, i vraćajući se na početak, mislim da je važno – i opet s Latourom – ponoviti da ključ za čitanje Péguyja leži upravo u njegovoj “nečitljivosti”. Ni jedan drugi moderni autor, pa čak ni jedan drugi autor uopće, ako je vjerovati Deleuzeu, nije pisao toliko drukčije od drugih; uključujući, dakle, i Nietzschea. Danas, već tako naviknutima na sve što je drukčije, na sve što pokušava i mora biti drukčije da bi bilo i opstalo, uglavnom danas kad je bivanje-drukčijim postalo normom i kad smo svi na svakom koraku prisiljeni prisezati, na kojekakve načine, božanstvu “Razlike”, ta Péguyjeva ‘drukčijost’ čini nam se zapanjujuće i doista različitom; neusvojivo, nesvodljivo drukčijom i novom. Ni jedan drugi pisac ne zahtijeva toliko neumoljivo, oštro i nježno u isti mah da se odreknemo svojih navada – uključujući, pogotovo, navadu da se pokušavamo na sve moguće načine razlikovati od svojih bližnjih – i koji nas istovremeno poučava kako to činiti, iz jedne čudnovate i nikad dovršene rečenice u drugu.

Deleuze stoga uopće nije bio u krivu kad je proglasio Péguyja ne samo prvim nego i najvećim apostolom Razlike i Ponavljanja, samim neponovljivim začetnikom. U tome smislu, iz te perspektive, nitko doista ne samo da nije nego ni ne može biti aktualniji od Péguyja. Njegovi su tekstovi poput munje koja, ako smo dovoljno ponizni i dovoljno odvažni izložiti joj se bez zaštite svojih okoštalih navada, junački odbijajući da išta stoji između nas i nje i odvažujući se izaći u svoj svojoj golotinji i nezaštićenosti u vanjski mrak, može obasjati čitav naš krajolik, sve do najdaljih i nenaslućenih horizonata, i natjerati nas da postanemo svjesni, makar i na trenutak, koliko je taj mrak zapravo mrk. To je aktualno i to je potrebno i to je važno, smatram, jednostavno zato što samo tako, izlazeći iz sebe prema doista drukčijem od sebe, možda možemo naslutiti odakle prava svjetlost može doći.

Marko-Marija Gregorić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...