Transfer sezone: Književna Groupie više ne razvozi knjige biciklom, prešao u Egmont

Književna Groupie

U domaćoj kulturi nema puno urednika koji, dok govore o izdavanju knjiga, na prvo mjesto stavljaju simbolički i intelektualni kapital. I baš to što takvih urednika više nema puno, jedan je od glavnih razloga zašto je u posljednjih desetak godina izdavaštvo ovako temeljito srozano.

Davor Uskoković je kao urednik prošao sve velike izdavačke kuće, od Znanja do Profila i Mozaik knjige. Kao čovjek s fino podešenim radarom za hitove, hrvatskoj je publici otkrio erotsku sapunicu Pedeset nijansi sive i norveškog kralja krimića Jo Nesboa, a u najvećoj krizi izdavaštva, projektom znakovita naziva Knjiga dostupna svima, popularnim cijenama i novim prodajnim kanalima nagovorio je na čitanje stotine tisuća Hrvata. Nedavno je pod njegovom uredničkom palicom izašao ludo prodavani Danski odgoj.

No, imperativ profita nije bilo jedino načelo kojim se vodio: naprotiv, otvoreno je i progresivno nastupao prema inovativnoj književnosti, stilski egzotičnoj prozi i onoj koja sablažnjava i paralizira mediokritetske ukuse. Upravo je ovakav njegov novi izdavački pothvat, knjiga Kako bit hipster Pavla Svirca, koji se od danas može kupiti u svim knjižarama.

Posrijedi je, nesumnjivo, transfer sezone. Najjači igrač domaće satire prešao je u Uskokovićev tim kao prvo ime nove biblioteke Puls koja će u izdavačkoj kući Egmont biti rezervirana za bisere svjetske, ali i domaće književnosti. Smion je to pothvat u vrijeme kad se na objavljivanje domaćih pisaca gleda kao na tržišno samoubojstvo.

Prema ovom transferu gajimo podijeljene emocije: Pavle Svirac je svoj kultni opus počeo graditi na ovom portalu, kolumnama Književna groupie, i Arteist ga se teška srca odriče.

Svirac je jedan svoj susret s Uskokovićem na Interliberu opisao u ovom tekstu. Zanimljivo je i da je ovaj transfer dogovoren na sajmu knjiga na Velesajmu.

– Susreli smo se na prošlogodišnjem Interliberu dok sam ujutro tamo besciljno tumarao. Sreli smo se na Egmontovom štandu i otišli na kavu u šesti paviljon, Davor je rekao da će platiti. Tamo mi je predočio viziju te svoje nove biblioteke. Odmah smo kliknuli jer obojica nosimo traume od te takozvane ozbiljne književnosti, ozbiljne umjetnosti koja je zapravo krinka mnogim nadobudnim netalentima. Davora je to opeklo u mladim godinama. Donio je u Polet kritiku nekog krimi filma. Urednik se oduševio njegovom kritikom pa mu je dao i novi zadatak, da napiše kritiku svojevsrnog anti-vesterna „Dvoboj na Missouriju“, s Marlonom Brandom u glavnoj ulozi. Mladi Uskoković ga je pogledao i zgrozio se tom drkotinom koja je jadno pokušavala bit art, kao i većina američkih filmova sedamdesetih koji su se trgali da počnu nalikovat europskim filmovima. Uskoković je, vođen iskrenim nabojem, sasjekao taj antivestern. Urednik se zgranuo tom kritikom, okrstio ga je neukim tipom iz Dubrave koje ne razumije art, nego brije samo na žanrovsku umjetnost. Na kraju mu nije objavio ni onu prvu kritiku kojom je bio oduševljen… E takva slična govna sam i ja prolazio po redakcijama književnih časopisa u kojima su me urednici sprdali da je to što ja pišem površno i da to nema veze s pravom umjetnošću. Jebeni govnari, sva sreća da postoji internet pa nisam ovisio o jadnom ukusu tih smuđeva čije književne časopise ljudi ne žele uzimat čak i kad im ih nude besplatno – u dahu je ispričao uvijek raspričani Svirac.

Njegove duge izjave, po pravilima novinarstva, trebale bi se u članku rascjepkati na nekoliko kraćih, ali nismo to napravili jer se onda gubi hipnotički ritam njegova monologa.

Svirac je svoje tri knjige, objavljene u Biblioteci Arteist, sam dostavljao kupcima u Zagrebu. Bio je, godinama, jedini pisac na svijetu koji je tako prodavao knjige. Pero Kvesić je u pogovoru knjige Kako bit hipster ispisao nadahnutu pohvalu tom pothvatu.

– Pavle Svirac premošćuje katastrofalnu organizaciju književnog života i distribucije knjiga aktivnošću na Facebooku i nuđenjem svojih knjiga na web-portalu Arteist, nakon čega skače na bicikl i osobno nosi svaki primjerak knjige kupcu koji ga je naručio, te je možda jedini književnik na svijetu kojem se broj pojedinog prodanog naslova broji u desecima stotina, a koji je svakog svog čitatelja (ili čitateljicu) osobno sreo, ako ne i upoznao. Tim više je to uspjeh jer je − naglašavam − tako prodao nekoliko puta više knjiga nego što to s pojedinim naslovima uspije renomiranim izdavačkim poduzećima, piše Kvesić u tekstu Junak našeg doba.

Zašto se Svirac odrekao prodaje svojih knjiga na biciklu, pitamo ga.

– Umorio sam se, a i nedavno su mi ukrali bicikl. Želim sad probat malo ovu spiku s knjižarama. Da vidim kako će to ići. Možda ispada kao da sam se prodao i zaželio svakidašnjih udobnosti. Na neki način i jesam. Svi ti muskulfiberi nakon pedaliranja do Španskog, Kustošije… Kad propadnem, uvijek se mogu vratiti na bicikl, on čeka kod tog lopova koji mi ga je zdipio i od kojeg ću ga prefarbanog i s novim ručkama ponovo moći otkupiti na Hreliću, sliježe ramenima Svirac.

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...