Arteistov natječaj za kratku priču: Još malo i napustit ćeš ovu školu zauvijek

Paula Ćaćić stalna je suradnica portala VOXfeminae. Prevodi i piše poeziju. Njezina je kratka priča ”Na kraju sela” proglašena najboljom na Preprekovoj jeseni. Arteistovim se čitateljima predstavlja s ”Još malo i napustit ćeš ovu školu zauvijek”.

Tamara brzo hoda od nervoze pritišćući lijevu naramenicu ruksaka. Boji se da će vrata škole biti ubrzo zaključana. Podvornica Mira je na bolovanju, a mijenja ju Hitlerica. Mira je za svakoga bila spas, uvijek bi pustila da se uđe, dok je Hitlerica, sićušna bakica s brčićima bila pravi strah i trepet. Tamara je osjećala kako joj se Nirvanina majica zalijepila na leđima od znoja. Nije znala što je gore – da poljubi vrata zbog Hitlerice ili da kasni nekoliko minuta na nacrtnu geometriju. Starci bi je ubili zbog neopravdanog. Osjećala je treperavu bol u preponama. Samo joj to još nedostaje. Da prokrvari pred ulazom u školu.

Dohvativši metalnu dršku vrata, kroz staklo je ugledala majušno tijelo u pastelno ljubičastoj kuti. Hitlerica ju je mrko pogledala okrenuvši pritom ključ u bravi. Tamara je sklopila dlanove u znak vjere da se čuda ipak događaju, no Hitlerica je brzopotezno izvadila ključ i hladno okrenula leđa vratima. Nakon što se u trenu pomirila s pasivnom presudom podvornice, Tamara je tromo odšetala do klupe koja se nalazila s bočne strane školske zgrade. Nikada u životu nije markirala. Zadržala se predugo u Walkowu.

Walkow je bio kafić udaljen nekih desetak minuta od škole. Tamo su odlazili srednjoškolci u izblijedjelim majicama metal bendova, srednjoškolski profesori matematike i fizike koji su radili na zamjenama uglavnom zahvaljujući svojim kolegicama koje bi pod pritiskom obitelji odlučile zatrudnjeti u svojim tridesetima, lokalni redikuli, svojevrsni outcast.

Danas je prvi put čitala Nietzschea. Vedran, profesor fizike koji čeka trudnoću da mu prepusti radno mjesto u nekom od okolnih vinkovačkih sela, svakodnevno je razglabao o knjizi Tako je govorio Zaratustra. On i njegov prijatelj Goran, koji je većinom bio napušen, koristili su razne neobične riječi latinskog podrijetla. Čak i njihovi glagoli nisu bili svakodnevni. Walkow se ponekad činio kao škola izvan škole u kojoj je stalo vrijeme. Čak je i mali zidni sat iznad šanka svoje kazaljke zaustavio na brojci šest. Paučina koja je visjela s predmeta učvršćenih na stropu, u Tamari je pobuđivala čudan osjećaj pripadnosti tom vremenu u kojem je Walkow.

-Tamara, jesi ispravila kulju iz fizike? – prekinuo je Vedran tok njezinih bezbrižnih misli.

-Ne. Ma, ima još vremena do kraja polugodišta! – hinila je nezabrinutost, koja se mogla i kroz oblak gustog dima jeftinih cigareta lako raskrinkati.

-Znaš ti onu pjesmu? ‘ko mi tebe uze, Tamara? A, ne znaš. Ti si premlada. Di si ti bila tada… Ni u glavi, a kamoli u utrobi. – Goran je često bio nerazumljiv. Rijetko je zapravo govorio, a i kada bi konačno nešto rekao, to nije imalo nikakve veze s razgovorom koji se u tom času vodio.

-Znam. Nažalost. – Tamara je progutala knedlu. Mrzila je tu pjesmu. U osmom razredu su joj pjevali tu pjesmu s izmijenjenim tekstom: Tko bi tebe uzeo, Tamara? Mislila je da će u srednjoj biti bolje. Sada, osim što joj nisu ništa pjevali, nisu s njom ni razgovarali. Sjedila bi sama u klupi potajice motreći svoje kolege, kao udaljene planete do kojih ne može doprijeti.

Dok je sjedila na klupi kod škole, opazila je „ana b. je kurva“ urezano na nekoliko mjesta u drvo. To ju je strahovito rastužilo. Od nenadane tjeskobe koja je buktala u njoj, gaćice su joj se namočile krvlju. Umjesto da dobije menstruaciju navečer kao što ju je inače dobivala, Tamara se našla s namočenim gaćicama desetak minuta nakon školskog zvona koje je označilo početak popodnevne smjene. Osjećala se nemoćno.

Ana B. je bila djevojka koju je znala iz viđenja. Bila je vrlo popularna jedno vrijeme. Svi dečki su slinili za njom. Imala je toliko plave oči da je izgledala kao da nije odavde. Bila je slatka, jagodice obraza su joj bile visoke, nos malen i pravilan, usne punije i ružičaste, i te oči… Kako ih zaboraviti. Izgledala je poput djevojaka s naslovnica tinejdžerskih časopisa. No, za Anu B. je odzvonilo onog dana kada su se njezine fotografije proširile školskim hodnicima. Na njima je bila gola. Svi su mogli vidjeti tijelo Ane B.

Kada je naišao val tinejdžerskih samoubojstava, o kojem sada nitko ne govori u školi, Ana B. je bila treća osoba koja se ubila. Pričalo se o Crnoj Ruži, nekakvoj sekti čiji se članovi ubijaju. Govorilo se i o fejsbuk porukama, u kojima te tjeraju da počiniš samoubojstvo. Tamara je znala da taj samoubilački val u vinkovačkim školama nije imao nikakve veze s nečim mističnim. Svjedočila je nasilju svakoga dana. U parku, u Lenijama, borbe srednjoškolaca pratile su se kao utakmice. Lenije su bile neutralan teren. Na školskom zemljištu spriječili bi ih profesori ili pedagog, dok su Lenije bile dovoljno slobodan i prostran prostor za okupljanje zainteresirane publike, najčešće podijeljene na dvije skupine koje bodre jednog od dvojice tinejdžera. Najviše interesa pobudili bi sukobi dvojice iz različitih škola, često je slučaj bio o poljoprivrednoj i tehničkoj školi, a manje interesa izazvali bi međurazredni sukobi dvojice kolega. Povod su najčešće bile djevojke. Ili kako si je Tamara tumačila, čisti debilizam. Nisu bile rijetkost ni djevojačke tuče. One su muškoj publici bile privlačne iz očitog razloga – dvije djevojke koje se tuku. Namjesto pornovidea u kojima se dvije prijateljice pišući zajedno zadaću odjednom krenu drpati, dečki su uživali u nesvakidašnjem, uživo su promatrali žensko nasilje. Povlačenje za kosu, šamaranje, guranje, i ako bi se im posrećilo, vrhunac je bio da jedna djevojka sjedne na drugu.

Tijelo Ane B. pronađeno je uz Bosut. Tog dana kada ju je Tamara posljednji put vidjela, nosila je bijelu bluzu, jeans hlače i bijele sandale. Bilo je iznimno vruće. Tada je bilo prošlo mjesec dana od kada su procurile fotografije. Ana B. je svaki dan doživljavala teror. Kao što su je nekada dečki pozdravljali sa smiješkom na licu, sada su ti isti u prolazu joj dovikivali „kurvo“, „droljo“, a u najboljem slučaju, jednostavno bi je ignorirali, kao što su to većinom činile djevojke, koje nisu htjele ni na koji način biti povezane s njom. Tamarin obrambeni zid su bile knjige koje je čitala tijekom velikog odmora. Tako je manje bila na meti. Čudakinje su se uspijevale izmigoljiti od dobacivanja, gurkanja, hvatanja za guzicu i grudi. Ana B. to nije mogla izbjeći. Od nedostižne djevojke preko noći postala je folder s fotografijama kojem su svi imali pristup.

Tamara je svezala svoju kariranu flanelsku košulju oko struka u slučaju da se krvavi trag već pojavio na njezinim hlačama. Otišla je u obližnji kafić da stavi uložak. Dok ga je stavljala na gaćice, i dalje je mislila na Anu B. Bila je hrabra što je to učinila – pomislila je. Razmišljala je nebrojeno puta kako bi to učinila, ali jednostavno nije bila dovoljno hrabra. Sada, kada je u Walkowu pronašla oazu, sve manje razmišlja o tome. Samoubojstvo se kao čin protesta izlizalo, ne bi htjela ni pod koju cijenu da njezinu smrt povezuju s nekakvom sektom i tako sakriju pravi razlog zašto se samoubojstva tinejdžera zapravo događaju. Propitkivala je i to je li ona uistinu žrtva nasilja. Je li nasilje kad u razredu od dvadeset i osam učenika nitko ne želi razgovarati ili sjediti u klupi s tobom? Je li uopće moguće da nasilje dođe u obliku sistemskog ignoriranja njezine prisutnosti? Možda nitko neće ni prijaviti da je nema danas na satu. Možda je već toliko postala nevidljivom.

Toga dana kada je tijelo Ane B. postalo viralno, Tamara se na neki čudan način osjećala kao sretnica. Po prvi put je pomislila kako anonimnost i nije tako loša. Da, nije imala prijatelje niti dečka, ali nije imala ni nekoga tko bi ju na tako gnjusan način povrijedio. Čim je Ana B. stupila u prostor škole, svi su pogledi bili upereni u nju, ali ne onako kao što su prije bili. Počelo je s razredom mehatroničara, 2. C. Podsmjehivali su se i pjevali: Mala Ana, sada bi banana, Ana mala, odma’ bi nam dala. Nakon toga, cijela je škola tijekom svakog odmora odjekivala raznim pjevnim varijacijama. Tada je Tamara prvi i zadnji put razgovarala s Anom B. Za vrijeme velikog odmora, kada je cijela škola bila vani, uživala je u samoći ispražnjenih hodnika. Ušla je u WC, te začula šmrcanje i glas koji svako malo pokušava doći do daha. Iskoračila je iz svoje osame i vodeći se prema zvuku otvorila je treća vrata. Ugledavši Anu kako čuči pored školjke, spustila se na koljena. Privukla ju je sebi i zagrlila najčvršće što je mogla. S vremenom se Ana utišala i rekla: Hvala ti.

Navukla je gaćice s uloškom na sebe, još jednom provjerila jesu li krilca uloška dovoljno zalijepljena, zatim je navukla hlače i zakopčala ih. Povukla je špagicu i voda je zatutnjala WC školjkom. Perući dlanove jeftinim tekućim sapunom, promatrala je svoje lice u zrcalu što ga je nagrizala hrđa. Otresajući mokre dlanove, nekoliko puta svladala je bujicu, koja joj je napinjala prsa, a srce premještala u grlo.

Pažljivo joj je rukama krenula micati raspršene vlasi s lica, te potom rekla: Znaš onaj Harryjev plašt? E, tako i ti zamisli da imaš plašt koji te čini nevidljivom. Tako te ni’ko ne može vidjeti niti ti nauditi. Ana se blago nasmiješila i stidljivo priznala: Nikad nisam čitala Harryja Pottera! Tamara je napravila šokiranu grimasu i rekla: E, pa krajnje ti je vrijeme da kreneš!

Još malo, još samo malo i napustit ćeš ovu školu zauvijek – ponavljala je mrmljajući si u bradu. Izašla je iz kafića i pogledala prema školskoj zgradi. Hitlerica je stajala na pragu i dalje sprječavajući svaki pokušaj ulaska. Tamara se okrenuvši glavu od nje, zaputila prema Walkowu. Ionako neće ništa propustiti u školi.

Paula Ćaćić

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More