Pier Paolo Pasolini – Simbol kraja moderne europske umjetnosti

Ima ljudi koji su, kao Pasolini, postali simboli. Možda ih čak ima i puno. Možda ih čak, u golemom pogonu za stvaranje, reprodukciju i difuziju simbola koji neki nazivaju masovnom komunikacijom, neki društvom spektakla, a neki pak digitalnom erom, ima i sve više. Naravno, to su u svakom pogledu znatno drukčiji simboli nego nekadašnji. Oni su prisnije i neodjeljivije vezani za sam pogon i njegovu dominantnu sferu djelovanja – entertainment.

Današnja simbolična ličnost je zvijezda ili nešto slično njoj. No, takvi su simboli po samoj svojoj prirodi i efemerniji i relativniji nego nekadašnji, više podložni nepredvidljivim mijenama i napose partikularniji. Danas, u doba urušavanja univerzalnih vrijednosti i nemogućnosti njihova uspostavljanja poznatog kao nihilizam, trajnih, globalnih i opće prihvaćenih simbola gotovo da više nema. Simbolizacija je danas uvelike stvar individualnog ukusa i izbora koji se formiraju novim, složenim i najčešće neprimjetnim oblicima propagande.

Pier Paolo Pasolini za mnoge je postao simbol mnogočega. Poznat prvenstveno po svojim “kontroverznim” filmovima, od začetnih Accatone (1961) i Mamma Roma (1962) preko Evanđelja po Mateju (1964), Ptičurina i ptičica (1966), Medeje (1969) i Canterburyjskih priča (1972) do Teoreme (1968) i, osobito, posljednjeg filma koji je snimio, i koji se odmah našao pod udarom cenzure u svim zemljama, Salo ili 120 dana Sodome (1975), on je, iako se uvijek izjašnjavao jednostavno kao “pisac”, za mnoge filmofile još za života postao ne samo simbol nego i prava ikona filmske avangarde.

S tim filmskim usko je povezan i njegov simbolični status jednog od prvih i najhrabrijih boraca za prava seksualnih (pardon, rodnih) manjina: živeći javno i eksplicitno svoju homoseksualnost, tematizirajući je na svaki mogući način i svim dostupnim sredstvima, on je za života postao i ikona LGBT pokreta i prije njegova nastanka. Ni njegov pjesnički i spisateljski rad nije zanemariv, i premda, jasno, nema toliku simboličnu snagu, nedavno preminuli Harold Bloom zbog njegove ga je doista vrhunske poezije uvrstio u svoj Zapadni kanon. Osim toga, i možda i ponajprije, Pasolini je bio, i još djelomice jest, simbol jedne doista radikalne ljevice, koja se temeljila upravo na lucidnoj i bespoštednoj kritici spomenutog nihilizma u njegovoj povezanosti s potrošačkim mentalitetom.

On je dosljedno i svestrano pokazivao da je “konzumerizam nov oblik totalitarizma” (tvrdnja koja se iznosi i razvija u Scritti corsari, također nadasve “kontroverznoj” zbirci kritičkih eseja objavljenoj također u godini njegove smrti, 1975) i da njega nije pošteđen ni jedan jedini aspekt, ni jedan jedini kutak modernog svijeta. To je pokazivao u doba kad to još nisu bili klišeji salonskih intelektualaca, i kad se za tako ekstremne stavove plaćalo javnim ugledom, ako ne i glavom. Pier Paolo za njih je redovito plaćao prvim – oni su uvelike doveli do njegova izbacivanja 1949. iz Komunističke Partije Italije – a i njegova je smrt vjerojatno bila povezana s time. Doista, može se kazati da nitko nije detektirao i analizirao tragove i klice fašizma i s njime povezane homofobije u ponosnom poslijeratnom “demokratskom” društvu, koje je hvatalo svaku priliku da si trijumfalno čestita na pobjedi nad fašističkim zlom, s pronicavijom intuicijom od njega, s jasnijim i prodornijim glasom od njega, osobito ako se on usporedi s glasovima ondašnjih vodećih građanskih intelektualaca: primjerice onime njegovog zemljaka Umberta Eca, koji je nekoliko mjeseci prije njegova ubojstva, bijesno reagirajući na Pasolinijevu pobunu protiv legalizacije pobačaja, samouvjereno ustvrdio kako “uopće nije istina da su u našem društvu homoseksualci diskriminirani i progonjeni”.

Sve u svemu, Pasolinijevo umjetničko i intelektualno stvaralaštvo bilo je egzistencijalno, u smislu da je bilo nerazdvojivo od njegova života, od svakog njegova aspekta, pa onda i jedno s njegovim političkim i društvenim angažmanom, u mjeri u kojoj više vjerojatno nije bilo niti je moglo biti za ikog poslije njega. Za one koji su skloni metafizičkim i grandioznim figurama, on je stoga i mogući simbol kraja moderne europske umjetnosti, posljednji angažirani umjetnik u pravom smislu riječi.

Za mene, međutim, povrh i iznad svega toga Pasolini je simboličan zbog svoje smrti. Ona se dogodila prije točno 44 godine, 2. studenog 1975. Za mene naime taj događaj, iako “nerazjašnjen”, simbolizira nešto posve određeno i posve ključno – kraj komunizma i sve ono što je taj kraj donio. To jest, sve ono u čemu mi danas živimo. S vremenom je postalo uvriježeno, ako ne i obvezatno, simbol kraja komunizma vidjeti u rušenju Berlinskog zida. Meni se čini da je to naivno i površno gledište, karakteristično za današnjeg nestrpljivog masmedijskog konzumenta, željnog brzih rješenja i gotovih i utješnih stavova. Stavova koji počivaju na iluziji da smo “konačno raskrstili s time”, odnosno s prošlošću, koja je ista ona iluzija na kojoj je počivalo i slavodobitno “demokratsko” društvo izraslo na ruševinama Drugog svjetskog rata.

Komunizam je umro mnogo prije Sovjetskog Saveza, i njegova je agonija bila mučnija i potresnija nego što se smatra. I imala je dalekosežne i zabrinjavajuće posljedice koje su se počele očitovati tek mnogo kasnije, u naše vrijeme. Jer, kao što je Pier Paolo više puta istaknuo, i ma koliko se to danas pokušava zanijekati i zataškati, komunizam je bio, dok je postojao, u prvom redu osobita mistika. Štoviše, bio je jedina autentična mistika Zapada uz onu Katoličke crkve. Pier Paolo je bio itekako svjestan toga, i upravo je to bio razlog njegova žestokog, nesmiljenog i rastućeg neprijateljstva prema Crkvi. A postaje bjelodano i sve bjelodanije da se, otkako je izgubila svojega velikog Neprijatelja, Crkva i sama našla u strahovito opasnoj situaciji, mnogo opasnijoj opasnosti od one “crvene”.

Komunizam, taj dostojni div protiv kojeg se morala svim silama boriti, i kojeg su naslijedili nedostojni drugorazredni patuljci, s kojima je borba puko trošenje snage, na neki ju je način paradoksalno štitio od te najveće opasnosti – pada u osrednjost. Zastrašujuća je misao, za katolike ali i za inteligentne nekatolike, da bi smrt komunizma mogla predstavljati i smrt katoličanstva u svemu onome što je u njemu intelektualno veliko, poticajno i zanimljivo. Zbog toga Pasolini, kroz svoj život i svoje djelo, a ponajviše kroz svoju smrt, možda nije samo prolazni i proizvoljni simbol za one koji razumiju i vole njegove riječi i slike, nego i potencijalno univerzalniji znak upozorenja.

Marko-Marija Gregorić

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More