Partitura i Pariška opera: Inzistiranje na ogoljenim glazbenim scenama bez vidljive napetosti

Rečenice koje slijede nisu samo uvod u analizu ovogodišnjeg programa Glazbenog globusa ZagrebDoxa, nego i parafraza uvodnog dijela filma Partitura: O filmskoj glazbi redatelja Matta Schradera. Riječ je o debitantskome filmu istraživačkoga novinara snimljenog nakon njegova odlaska iz CBS-a.

Veza glazbe i filma, kako tematski, tako i kao umjetnička sinergija, neraskidiva je gotovo od samih početaka sedme umjetnosti. Nijemi film nikada nije bio nijem. Glazbena pratnja projekcije postala je pravilom ranih kinodvorana, bila riječ o glazbeniku na kazališnim orguljama (theater organ, poseban oblik orgulja koji se razvio u američkim kinodvoranama u razdoblju prije zvučnoga filma), ili o ansamblu, ili orkestru. Glazbenici su ponekad dobili partituru, a ponekad improvizirali na licu mjesta prateći ritam filmske montaže, tempo i dinamiku izlaganja filmske priče, atmosferu koja seže od epskih fanfara za prikaz povijesnih bitaka do dosjetljive skokovite melodije gegova slapstick komedije.

Sadržajna ograničenost

Partitura je komponirana učestalom metodom povezivanja talking-heads izlaganja, oprimjerivanja glazbenim filmskim isječcima te detaljima s filmskog seta i snimanja filmske glazbe s izlagačima koji su redom velikani filma i filmske glazbe – od Jamesa Camerona, Dannyja Elfmana, Randyja Newmana, Trenta Reznora i Howarda Shorea do Hansa Zimmera. Izlaganja su pak sasvim zanimljiv spoj povijesti filmske glazbe, specifičnoga stila tog prepoznatljivog glazbenog žanra, neiscrpnih anegdota, ali i analiza glazbenih sadržaja, tehnike komponiranja, izvođenja i snimanja te uloge glazbenog odjela filmske ekipe na filmu. Pohvalno je i analiziranje psihološke komponente učinka filmske glazbe na gledatelja u filmološkom, ali i marketinškom smislu. Formalno je vrlo pomno i izlagački precizno osmišljen, ali sadržajno je ograničen gotovo isključivo na američki film pa djeluje pomalo hvalisavo inzistirajući na slavnoj holivudskoj tradiciji filmske glazbe.

Prva se polovica filma fokusira na povijest i inovacije u filmskoj glazbi s ponosnim ulaskom jazza u filmovima poput Tramvaj zvan čežnja te kompozitorske ideje i muzičke motive ključne, primjerice za Hitchcockove filmove na kojima je radio legendarni Bernard Herrmann. Partitura očekivano doseže vrhunac hvalospjevom Johnu Williamsu i njegovu radu na SF klasicima Spielberga i Lucasa s početka ere blockbustera. Opravdano, glazbenici i redatelji govore ne samo o svevremenski pamtljivim melodijama Williamsovih glavnih tema, nego i genijalnosti kompletnih filmskih kompozicija sve do B-strana i komada poznatih tek najzagriženijim fanovima.

Druga je polovica posvećena glazbenim studijima, komponiranju, dirigiranju i tehnikama snimanja i montaže filmske glazbe. Filmska glazba je dio biznisa i Schrader od toga ne bježi pa je odlučio strpljivo prikazati detalje o razmišljanju glazbenika i procesu produciranja kompozicije. O kompleksnosti, stresu i pritisku, rokovima i budžetu izjašnjavaju se aktualni velikani filmske kompozicije, govoreći jedni o drugima u više nego uvažavajućem tonu. U zaključku Partiture (inače posvećene preminulome Jamesu Horneru), struka se slaže da nakon Trenta Reznora i elektroničkog vala trenutna era pripada Hansu Zimmeru koji je u filmsku glazbu uveo agresivni, izravni, ”rokerski” pristup (prisjetimo se scena borbi u Gladijatoru, ali i lirske scene dlana nad žitom koja bi bez solo vokala Lise Gerrard izgledala kao potpuni trash). Kao podsjetnik da je riječ o holivudskom filmu, Partitura u završetak uspijeva uklopiti čak i ”poučnu” misao: težak rad neminovno dovodi do uspjeha.

Bez društvenog konteksta

Pariška opera nagrađivanoga francuskog dokumentarista Jean-Stéphanea Brona otvorena je kadrom postavljanja francuske zastave na krov zgrade opere. Zatim slijedi dinamična montaža pripreme ravnatelja Stéphanea Lissnera za govor u kojem ističe prednosti opere, dajući do znanja kako je riječ o još jednom glazbeno-filmskom djelu. U maniri dokumentarističke objektivnosti, film će pregledati rad opere od organizacije nastupa, zapošljavanja, mnogobrojnih probi glazbenika, poteškoća sa scenografijom, cijena izvedbi i problema sa štrajkom sindikata, pa sve do praonice i glačaonice kostima.

Uz Lissnera koji je središnja figura Pariške opere filma i ustanove, pojavljuje se mladi ruski bas-bariton Mihail Timošenko čiji rad pratimo od intervjua za posao i zaposlenja u Pariškoj narodnoj operi kao vrhunca njegove karijere. Pratimo njegove uspjehe i nezadovoljstava probama, nastupima i susrete s pjevačkim velikanima poput Bryna Terfela. Dok je Timošenko prikazan kao uzbuđen i entuzijastičan mladi umjetnik, Lissner je čovjek koji sve drži pod kontrolom u prostranom uredu na najvišem katu. Ipak, film ne želi ostaviti dojam ravnateljeve nadmoći u poslovnom smislu pa u scenama odabira programa vidimo kako svi zaposlenici marljivo surađuju i zajedničkim naporom postižu uspjeh.

U tijeku je priprema otvorenja sezone Schönbergovom operom Mojsije i Aron. Scenografija je vrlo raskošna, a planira se i dovođenje živog bika na pozornicu. Kamera je rijetko statična, provlači se hodnicima i snima se s raznih pozicija, ne bi li uhvatila sve probleme od uklapanja zbora u scenografiju (pjevači stoje iza nekakve mreže te imaju problem s akustikom) do činjenice da se ne zna kako će bik reagirati u kutiji od pleksiglasa i može li je slomiti ako ga glasni Schönberg razjari. Veći dio filma usmjeren je na probe i nastupe, to su uglavnom polutotali ako je riječ o baletnom ansamblu ili orkestru mladih Male violine te krupni kadrovi, ako su na probi pjevačke zvijezde, tako da te scene izgledaju prilično slično.

Manji je dio posvećen društvenom kontekstu i organizaciji opere, ali tiče se osjetljivih situacija, poput pitanja nastavka programa baleta nakon terorističkog napada na Bataclan, proglasa o štrajku i bolesti pjevača te traženja zamjene. Veliki napor koji je uložen da se program pripremi i održi, simboliziran kadrom balerine koja u pauzi sjedi vidno iscrpljena iza pozornice, nagrađen je uspjehom mladog orkestra, a mladim nadama savjetuje da ustraju. U finalu ovacije prikuplja Timošenko, a u odjavnoj špici nazdravlja se pariškoj operi uz brindisi.

Zadana kompozicija Brechta Vanhoenackera napetija je u smirenijem tonu od dva prethodna dva filma, sa stabilnijom kamerom i dubinskim kadrovima, a sličnosti se vide u inzistiranju na ogoljenim glazbenim scenama te izjednačavanju važnosti glazbenih i filmskih postupaka.

Balkanska prepoznavanja

U Regionalnoj konkurenciji pojavio se još jedan glazbeni film, koji se stilom i temom uklapa u Glazbeni globus. Kosovska redateljica školovana u SAD-u Kaltrina Krasniqi režirala je senzualan kratki film Sarabanda o sunarodnjaku, gitaristu Petritu Çekuu, virtuozu svjetskih razmjera (školovanom u Hrvatskoj), u razdoblju snimanja albuma Bachovih Šest suita za violončelo.

Sarabande | Trailer from Kaltrina Krasniqi // Works on Vimeo.

Putovanje počinje od zimskog Prizrena 2014., koji je prikazan u tipičnim toposima ulice, kafane i brijačnice. Petrit je ondje rođen, proveo je djetinjstvo, od oca naslijedio interes za gitaru te vježbao na stubištu kuće, gdje je bila najbolja akustika. U maniri filma ceste, pratimo Petrita na putu u Portugal i Španjolsku gdje će snimiti album. Za film i pojedinca prikazana u njemu, nije značajan samo put glazbenog uspjeha, nego i pitanje nacionalnog identiteta i njegova prepoznavanja u svijetu.

Naime, Španjolska nije priznala Kosovo te je snimanje (filma i albuma) dovedeno u pitanje, a protagonist promišlja o kulturnim razlikama i teškim vremenima, bilo u prošlosti, bilo u sadašnjosti. Iako je ova tema mogla biti i snažnije obrađena, Krasniqi baš kao i ostali spomenuti redatelji naglasak stavlja na glazbu, Petritovu biografiju i filozofiju glazbe, ali posebno na senzibilitet Petritova izvođenja, fokusirajući se na detalj u tehnici prebiranja žica te povremeno u zanos uhvaćen krupnim kadrom. Sarabanda kao skladba koja je preobrazbom iz brzog meksičkog ritma postala najsporiji stavak suite, poslužila je redateljici i protagonistu kao metafora socijalnih i glazbenih mijena na Balkanu, gdje unatoč napornom radu, umjetnik mora prebroditi mnoge probleme kako bi postigao željeni uspjeh.

Hrabren Dobrotić

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More