Partitura i Pariška opera: Inzistiranje na ogoljenim glazbenim scenama bez vidljive napetosti

Rečenice koje slijede nisu samo uvod u analizu ovogodišnjeg programa Glazbenog globusa ZagrebDoxa, nego i parafraza uvodnog dijela filma Partitura: O filmskoj glazbi redatelja Matta Schradera. Riječ je o debitantskome filmu istraživačkoga novinara snimljenog nakon njegova odlaska iz CBS-a.

Veza glazbe i filma, kako tematski, tako i kao umjetnička sinergija, neraskidiva je gotovo od samih početaka sedme umjetnosti. Nijemi film nikada nije bio nijem. Glazbena pratnja projekcije postala je pravilom ranih kinodvorana, bila riječ o glazbeniku na kazališnim orguljama (theater organ, poseban oblik orgulja koji se razvio u američkim kinodvoranama u razdoblju prije zvučnoga filma), ili o ansamblu, ili orkestru. Glazbenici su ponekad dobili partituru, a ponekad improvizirali na licu mjesta prateći ritam filmske montaže, tempo i dinamiku izlaganja filmske priče, atmosferu koja seže od epskih fanfara za prikaz povijesnih bitaka do dosjetljive skokovite melodije gegova slapstick komedije.

Sadržajna ograničenost

Partitura je komponirana učestalom metodom povezivanja talking-heads izlaganja, oprimjerivanja glazbenim filmskim isječcima te detaljima s filmskog seta i snimanja filmske glazbe s izlagačima koji su redom velikani filma i filmske glazbe – od Jamesa Camerona, Dannyja Elfmana, Randyja Newmana, Trenta Reznora i Howarda Shorea do Hansa Zimmera. Izlaganja su pak sasvim zanimljiv spoj povijesti filmske glazbe, specifičnoga stila tog prepoznatljivog glazbenog žanra, neiscrpnih anegdota, ali i analiza glazbenih sadržaja, tehnike komponiranja, izvođenja i snimanja te uloge glazbenog odjela filmske ekipe na filmu. Pohvalno je i analiziranje psihološke komponente učinka filmske glazbe na gledatelja u filmološkom, ali i marketinškom smislu. Formalno je vrlo pomno i izlagački precizno osmišljen, ali sadržajno je ograničen gotovo isključivo na američki film pa djeluje pomalo hvalisavo inzistirajući na slavnoj holivudskoj tradiciji filmske glazbe.

Prva se polovica filma fokusira na povijest i inovacije u filmskoj glazbi s ponosnim ulaskom jazza u filmovima poput Tramvaj zvan čežnja te kompozitorske ideje i muzičke motive ključne, primjerice za Hitchcockove filmove na kojima je radio legendarni Bernard Herrmann. Partitura očekivano doseže vrhunac hvalospjevom Johnu Williamsu i njegovu radu na SF klasicima Spielberga i Lucasa s početka ere blockbustera. Opravdano, glazbenici i redatelji govore ne samo o svevremenski pamtljivim melodijama Williamsovih glavnih tema, nego i genijalnosti kompletnih filmskih kompozicija sve do B-strana i komada poznatih tek najzagriženijim fanovima.

Druga je polovica posvećena glazbenim studijima, komponiranju, dirigiranju i tehnikama snimanja i montaže filmske glazbe. Filmska glazba je dio biznisa i Schrader od toga ne bježi pa je odlučio strpljivo prikazati detalje o razmišljanju glazbenika i procesu produciranja kompozicije. O kompleksnosti, stresu i pritisku, rokovima i budžetu izjašnjavaju se aktualni velikani filmske kompozicije, govoreći jedni o drugima u više nego uvažavajućem tonu. U zaključku Partiture (inače posvećene preminulome Jamesu Horneru), struka se slaže da nakon Trenta Reznora i elektroničkog vala trenutna era pripada Hansu Zimmeru koji je u filmsku glazbu uveo agresivni, izravni, ”rokerski” pristup (prisjetimo se scena borbi u Gladijatoru, ali i lirske scene dlana nad žitom koja bi bez solo vokala Lise Gerrard izgledala kao potpuni trash). Kao podsjetnik da je riječ o holivudskom filmu, Partitura u završetak uspijeva uklopiti čak i ”poučnu” misao: težak rad neminovno dovodi do uspjeha.

Bez društvenog konteksta

Pariška opera nagrađivanoga francuskog dokumentarista Jean-Stéphanea Brona otvorena je kadrom postavljanja francuske zastave na krov zgrade opere. Zatim slijedi dinamična montaža pripreme ravnatelja Stéphanea Lissnera za govor u kojem ističe prednosti opere, dajući do znanja kako je riječ o još jednom glazbeno-filmskom djelu. U maniri dokumentarističke objektivnosti, film će pregledati rad opere od organizacije nastupa, zapošljavanja, mnogobrojnih probi glazbenika, poteškoća sa scenografijom, cijena izvedbi i problema sa štrajkom sindikata, pa sve do praonice i glačaonice kostima.

Uz Lissnera koji je središnja figura Pariške opere filma i ustanove, pojavljuje se mladi ruski bas-bariton Mihail Timošenko čiji rad pratimo od intervjua za posao i zaposlenja u Pariškoj narodnoj operi kao vrhunca njegove karijere. Pratimo njegove uspjehe i nezadovoljstava probama, nastupima i susrete s pjevačkim velikanima poput Bryna Terfela. Dok je Timošenko prikazan kao uzbuđen i entuzijastičan mladi umjetnik, Lissner je čovjek koji sve drži pod kontrolom u prostranom uredu na najvišem katu. Ipak, film ne želi ostaviti dojam ravnateljeve nadmoći u poslovnom smislu pa u scenama odabira programa vidimo kako svi zaposlenici marljivo surađuju i zajedničkim naporom postižu uspjeh.

U tijeku je priprema otvorenja sezone Schönbergovom operom Mojsije i Aron. Scenografija je vrlo raskošna, a planira se i dovođenje živog bika na pozornicu. Kamera je rijetko statična, provlači se hodnicima i snima se s raznih pozicija, ne bi li uhvatila sve probleme od uklapanja zbora u scenografiju (pjevači stoje iza nekakve mreže te imaju problem s akustikom) do činjenice da se ne zna kako će bik reagirati u kutiji od pleksiglasa i može li je slomiti ako ga glasni Schönberg razjari. Veći dio filma usmjeren je na probe i nastupe, to su uglavnom polutotali ako je riječ o baletnom ansamblu ili orkestru mladih Male violine te krupni kadrovi, ako su na probi pjevačke zvijezde, tako da te scene izgledaju prilično slično.

Manji je dio posvećen društvenom kontekstu i organizaciji opere, ali tiče se osjetljivih situacija, poput pitanja nastavka programa baleta nakon terorističkog napada na Bataclan, proglasa o štrajku i bolesti pjevača te traženja zamjene. Veliki napor koji je uložen da se program pripremi i održi, simboliziran kadrom balerine koja u pauzi sjedi vidno iscrpljena iza pozornice, nagrađen je uspjehom mladog orkestra, a mladim nadama savjetuje da ustraju. U finalu ovacije prikuplja Timošenko, a u odjavnoj špici nazdravlja se pariškoj operi uz brindisi.

Zadana kompozicija Brechta Vanhoenackera napetija je u smirenijem tonu od dva prethodna dva filma, sa stabilnijom kamerom i dubinskim kadrovima, a sličnosti se vide u inzistiranju na ogoljenim glazbenim scenama te izjednačavanju važnosti glazbenih i filmskih postupaka.

Balkanska prepoznavanja

U Regionalnoj konkurenciji pojavio se još jedan glazbeni film, koji se stilom i temom uklapa u Glazbeni globus. Kosovska redateljica školovana u SAD-u Kaltrina Krasniqi režirala je senzualan kratki film Sarabanda o sunarodnjaku, gitaristu Petritu Çekuu, virtuozu svjetskih razmjera (školovanom u Hrvatskoj), u razdoblju snimanja albuma Bachovih Šest suita za violončelo.

Sarabande | Trailer from Kaltrina Krasniqi // Works on Vimeo.

Putovanje počinje od zimskog Prizrena 2014., koji je prikazan u tipičnim toposima ulice, kafane i brijačnice. Petrit je ondje rođen, proveo je djetinjstvo, od oca naslijedio interes za gitaru te vježbao na stubištu kuće, gdje je bila najbolja akustika. U maniri filma ceste, pratimo Petrita na putu u Portugal i Španjolsku gdje će snimiti album. Za film i pojedinca prikazana u njemu, nije značajan samo put glazbenog uspjeha, nego i pitanje nacionalnog identiteta i njegova prepoznavanja u svijetu.

Naime, Španjolska nije priznala Kosovo te je snimanje (filma i albuma) dovedeno u pitanje, a protagonist promišlja o kulturnim razlikama i teškim vremenima, bilo u prošlosti, bilo u sadašnjosti. Iako je ova tema mogla biti i snažnije obrađena, Krasniqi baš kao i ostali spomenuti redatelji naglasak stavlja na glazbu, Petritovu biografiju i filozofiju glazbe, ali posebno na senzibilitet Petritova izvođenja, fokusirajući se na detalj u tehnici prebiranja žica te povremeno u zanos uhvaćen krupnim kadrom. Sarabanda kao skladba koja je preobrazbom iz brzog meksičkog ritma postala najsporiji stavak suite, poslužila je redateljici i protagonistu kao metafora socijalnih i glazbenih mijena na Balkanu, gdje unatoč napornom radu, umjetnik mora prebroditi mnoge probleme kako bi postigao željeni uspjeh.

Hrabren Dobrotić

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...