Razgraničavanje krize režije i dramaturgije

Sarah Kane davnih je devedesetih osjetila Zeitgeist gdje će biti ”dovoljna tek riječ na sceni i imamo dramu” (Complete Plays, 2001). U suvremenijim je kazališnim formama tako možda glumac napokon došao do autorskog izraza, no bez vješta dramaturška šava nema nažalost ni dobre predstave. S druge pak strane, lošu režiju ne može zasjeniti ni najčvršći dramaturški šav. Jedno bez drugoga ne ide. Autorski projekt Pansion Eden mađarskoga redatelja Árpáda Schillinga (ZKM) tek je na razini općih mjesta iznio opću moralnu degradaciju obitelji i društva, dok je Elling Simona Benta (Kerempuh) u režiji mladog studenta ADU-a Hrvoja Korbara ukazao na nedostatak hrabrosti i mašte mlađih generacija. Predstavu su na kraju ”izvukli” glumci i predložak.

O krizi dramaturgije

Možda zato što smo ove sezone u ZKM-u očekivali toliko mnogo od gostujuće redateljske zvijezde Schillinga, zauzvrat smo dobili toliko malo. Schilling opravdano pripada hrabrijim i beskompromisnijim europskim redateljima, ali i velikoj mađarskoj generaciji redatelja poput Viktora Bodóa, Kornéla Mundruczóa ili Béle Pintéra. Njegove su predstave izvođene od SAD-a do Avignona, a u Zagrebu je gostovao nekoliko puta (BLACKland, FSK, 2007; Dokle pogled seže, 2016). Zahvaljujući tako kvalitetnoj glavnoj redateljskoj struji, mađarska nezavisna scena bez obzira na teške uvjete rada i neznatno financiranje zanimljivija je i prešućenija kontra-establišment struktura od nerijetko pretjerano razvikanih zapadnih pandana.

Schilling već neko vrijeme ne radi u Mađarskoj. Razlog ne leži isključivo u njegovu radu, koji je proglašen protudržavnim elementom, nego i u nedostatku solidarnosti kolega i intelektualne elite. Teško se u tome kontekstu ne prisjetiti naših turobnih devedesetih kad su neki od talentiranijih u svojoj generaciji morali zašutjeti ili otići zbog sličnog pomanjkanja solidarnosti. Možemo li učiti iz vlastitih pogrešaka?

Pansion Eden otvara se širim obiteljskim okupljanjem (jer su tu odvjetnik i vjerne služavke) za velikim, bijelim stolom koji će se početkom i krajem predstave spremati i raspremati, a sve će se, baš kao u svakoj obitelji razrješavati iznad ili ispod tog stola. Glumci zadržavaju osobna imena i svako od tih lica nosi vlastite promašenosti i proračunatosti. Djeca su u toj financijskoj vojni odraslih izgubljena i stalno na rubu puknuća. Primjerice, Hrvojka Begović u svadbenom govoru izražava neprirodno divljenje, a Mateo Videk recitira Rilkea. Vode se banalni i nepovezani dijalozi, drže veliki govori povodom braka iz računa Zorana Čubrila i Doris Šarić Kukuljice. U prvih dvadesetak minuta naziru se dramaturške pukotine (Juli Jakab, Árpád Schilling i Éva Zabezsinszkij na temelju glumačkih improvizacija) i predvidljivost budućih zbivanja. Gle čuda, ništa nije kako se čini.

Obitelj se dolaskom novoga zeta nastavlja vidljivo raspadati u vlastitim klaustrofobijama, tenzijama i ludilu. Načinju se mnogobrojna opća mjesta od problema krijumčarenja imigrantima, klerova spretna mešetarenja nekretninama, istraživačkog novinarstva koje ljude koristi kao sredstva do sveopće pesimistične slike korumpiranosti i najsitnije ribe u lancu. Svaki se uljez u takvu sustavu kažnjava, a grijesi se ne oproštaju. Mnoštvo je tu i filmske intertekstualnosti od Aldricha do Viscontija, ali i aluzija na suvremenu glembajevštinu i tartuffeove naše suvremenosti.

Glumački je najsnažnija izvedba Zorana Čubrila, koji nevjerojatno smirenim tonovima i gestama izgovara uznemirujući sadržaj. Njegovo je zlo toliko banalno i uklopljeno u svakodnevicu, a silina jezivo nijansirana. Sugestivni su Filip Nola i Dado Ćosić, obojica obilježena potiskivanom seksualnošću i amoralizmom. Ostatak ansambla (Hrvojka Begović, Katarina Bistrović Darvaš, Petar Leventić, Edvin Liverić, Urša Raukar, Rakan Rushaidat, Mateo Videk i Tina Orlandini) u minijaturama slomova i puknuća daju ponešto dinamike iznimno sporoj predstavi.

Teofil Pančić u jednoj se kritici zapitao koliko traje ”pozorišni minut” te zaključio ako tih sekundi ima više od šezdeset, nevolja je na pomolu. Ekonomija vremena u kazalištu je neumoljiva – vrijeme je na pragu vječnosti ako ne prestajemo pogledavati na sat ili ekstatično prolazi kada gledate, primjerice Lorencija ili Janežiča u najboljim danima.

U ”Pansionu Eden” osjeća se ta težina vremena i nekad se čini da taj trenutak pospremanja života nikad neće proći, iako je u njega uloženo mnogo redateljeva dara i glumačke energije.

O krizi režije

Studentske su predstave nerijetko maštovitije, slobodnije i hirovitije od standardnih institucionalnih konfekcija. Stoga je relativno iznenađenje pogledati studentsku produkciju u Kerempuhu koja sve to nije. Bentov je Elling u preradbi redatelja Korbara i dramaturginje Dine Vukelić podatna humorna i topla ljudska priča o pojedincima u vječnom strahu od svakodnevice, koje zbližavanje postepeno oslobađa od iracionalnih strahova. Korbar komediji pristupa staromodno. Scene se izmjenjuju paljenjem i gašenjem svjetala, scenografija Liberte Mišan IKEA-ina je slagalica, glazba Stanislava Kovačića povremeni je trzaj, a lica se oblikuju karikaturalno nalik seriji Teorija velikoga praska.

Neke se suvremene književne uspješnice poput Pulitzerom nagrađena Lessa Andrewa Seana Greera ili S Eleanor Oliphant je sve u najboljem redu Gail Honeyman poigravaju licima suvremenih anksioznosti i pokušaja pojedinca da sa svim tim strahovima ipak nekako zapliva u okolini, stoga je šteta što režijski ni dramaturški nije načeto interpretacijsko polje ne samo novih čitanja, nego i poigravanja sa samim žanrom.

Pogreške se u umjetnosti ne treba bojati. Igra na sigurno pogubnija je za živost kazališta, nego li svi ti možebitni ”promašaji” kad se zbroje.

Glumačka suigra Marka Makovičića i Filipa Detelića u tu staromodnost unosi dječju zaigranost, prisnost i toplinu neprilagođenih. Njihove geste na rubu karikature izmamljuju osmijeh, a slučajno prijateljstvo čini nužnim opstanak utemeljen na međusobnom povjerenju i potpori. Mogućnost režiranja u institucionalnome kazalištu velika je prilika za studente i daje zamašnjak budućem radu. S Ellingom je ta prilika režijski odsklizala u nemaštovitu prosječnost. Gomilu smo puta čuli kako na mladima svijet ostaje, možda bismo se trebali zapitati kako ih obrazujemo i koliko im širine dozvoljavamo.

           Anđela Vidović

Foto: ZKM i kazalište Kerempuh

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More