Pandurov novi projekt: drama o gej domobranu

Na glumi na Akademiji, mi koji smo ušli u uži krug, svaki dan smo po valjda deset sati vježbali s glumcima iz komisije za taj glavni prijemni ispit na kojemu će odlučiti kome će se otvoriti vrata hrvatskog glumišta, a tko će posisat veslo.

Najviše me se dojmilo uvježbavanje scenskih pokreta s profesoricom Marom Sesardić. Izvijao sam se pred njom kao neki lomni labud, penis mi je pri tim izvijanjima, vidio sam u odrazu u ogromnom zrcalu, na uskoj trenirci načinjavao neki privlačan, blago izbočeni luk, kao neka apsida na prekrasno isklesanoj rimskoj građevini. Preko tih scenskih pokreta napokon sam uvidio koliko moje tijelo može biti privlačno, lijepo, ako ga savijem na pravi način. Već sam se osjećao spremnim zaglumiti naskakivanje jednog labuda na drugog u nekoj drami mladog, perspektivnog dramatičara Dine Pešuta u kojoj bi ta dva labuda, naskakujući, izgovarala duge, zavodljive rečenice u stilu: “Ako mi svojom nedodirljivošću postaneš dodiran, dragi Ernesto, ja ću ti se podati, dati ti da u mojoj kantovsko izrezbarenoj, eutanazičkoj, implicitnoj korablji oslobođenoj svih neoliberalnih, fašističkih, potrošačko egzaltiranih maloumlja, zauzmeš počasno mjesto…”

I onda, usred tog kreativnog raja, u mojoj buđavoj duši zarovala mi je đanki ideja da na sat-dva pobjegnem s tih maratonskih priprema na Akademiji na Frakturin Festival Svjetske književnosti na kojem je u sedam sati u dvorani ZKM-a gostovao Miljenko Jergović. Kakvo posrnuće… Vratiti se tom klošarstvu, tim jadnim piscima, nakon što sam se zakleo da ću njihove kretenske promocije zaobilaziti kao što muze zaobilaze pjesnika Silvestera Vrljića. Kakav me to mazohizam odvukao na tu promociju, kad dobro znam da su promocije, razgovori s piscima, pogotovo danas, postale nešto najdosadnije što ti se može dogoditi u tom ionako usranom životu. Ugledati tamo iole zgodniju žensku ravno je mogućnosti da dvotjednik za kulturu “Zarez” dosegne nakladu od dvije tisuće primjeraka.

Već prva debilana koja me dočekala na ulasku u ZKM bili su na zidu u foajeu izloženi portreti gostujućih pisaca. Ti portreti odmah su me ubili u pojam… To su, kao, crtali neki mladi, talentirani slikari sa zagrebačke likovne akademije na koju, bi se, sudeći po tim crtežima, i ja, ako ne upadnem na glumu, bez beda mogao upisati. Najbolje su prošli Edo Popović, Sibila Petlevska i Katarina Luketić, oni su bar nacrtani u tvrdo realističnoj maniri onih tipova što te za pedeset kuna portretiraju na plažama, samo što je ovo ispalo puno lošije i nemarnije. Najgore su pak prošli Ivana Simić Bodrožić, Klaudijo Magris i Maja Hrgović… nemam snage uspuštat se u opisivanje njihovih portrta, to bi svako morao pogledati vlastitim očima… Kao kad smo nekad u školi u bilježnicu crtali profe koje smo najviše mrzili, koje su nam najviše išle nakurac.

Na “Razotkrivanje s Miljenkom Jergovićem” zakasnio sam deset minuta. Taman sam došao kad je govorio kako je kao mali kopao po maminim ladicama i našao neki dokument koji ga je šokirao ili tako nešto… Stigao sam prekasno da bih čuo o kakvom se dokumentu radilo, a i puco mi je kurac za to.

Dvorana je bila krcata, stajalo se i ispred dvorane. Izgledalo je kao da su autobusima pred ZKM iskrcali štićenike svih postojećih staračkih domova iz Zagreba i okolice. Na klupi pored ulaza u dvoranu sjedile su i dvije doajentice hrvatskog glumišta, Alma Prica i Urša Raukar. Kao da se dosađuju izmoljavajući po petstoti put krunicu u Čehljanskoj crkvici, slušale su Jergovićevo unjkavo razglabanje o svom djedi Franji kojeg je unuk smatrao velikim gospodinom jer je ovaj uspio dobiti posao na željeznici i jer je nosio gospodsku željezničarsku uniformu. Sad mi je napokon postalo jasno zašto se Jergović u svojim člancima uvijek ispotiha ruga Robertu Perišiću… neposredno mu nabijajući na nos da ima nesolidno porijeklo škverskog djeteta… Jergović se to očito rugao iz pozicije gospodskog djeteta, unuka uglednog željezničara, gospodina Franje Jozefa, odnosno samo Franje.

Sjetio sam se da je i moj djed Bajo, prije nego što je dobauljao u Đakovo, kao mlad radio na nekoj željeznici u Bosankom Grahovu. Imao je i fotke iz te faze. Već tada proćelav, pozirao je u urednoj, željezničarskoj uniformi. Al opet, bio je teška seljačina… Uvijek ću ga pamtiti kako odurno srče juhu za stolom, toliko masnu da se svako malo rukavom smrdljivog džempera morao brisati oko usta. Ali ako Jergović ponosno tvrdi da su u vrijeme njegovog djeda Franje željezničari bili velika gospoda, onda je to valjda ipak bio i taj moj djed Bajo. Valjda to danas, pomislio sam, i znači pisati povijesne romane, memoare: u njima jednim potezom pera od teških seljačina možeš napraviti uglednu gospodu.

Fakat, dosjetio sam se, možda bih i ja mogao napisati neki novopovijesni roman ili zbirku ulančanih priča o svom djedu Baji. Nadrko bih da ga je crni val povijesti odbacio u Domobrane. Pa je četrdesetpete, ko zadnji štakor, bježao kroz neku maksimirsku kanalizaciju da ga partizani ne razguze u Blajburgu. I onda se nekako dokopao Slavonije. U teškom strahu promijenio je prezime, iz Škrlanović u Svirac, i zasnovao svoju trulu, alkoholičarsku obitelj. I onda bih na tu dokumentarnu građu, kao Igor Štiks u onom svom sapuničarsko-debilnom romanu “Elijahova stolica”, mogao ubacit da njegov unuk Pavle jednu jesenju večer, u teškom pijanom bezumlju maljem za umrtvljivanje svinja probija mrvljivi zid stare štale i pronalazi uzidan dnevnik svog djeda Baje. Dnevnik vrvi od opscenih prizora, grozota. Unuk saznaje da je njegov djed bio teški pešut koji se guzio sa uglednim ustaškim časnicima… Sva ta imena koja su guzila njegovog djeda, Pavle uredno zapisuje u mobitel. Preko interneta gugla svu tu ekipu i nalazi da je jedan od tih djedo-guzitelja još uvijek živ… Nastanjen je u Beču… To bi bila dobra početna fabula, dalje bih u nju natrpo sve što je potrebno da zainteresiram njemačke književne agente, ali i londonske kulturne gej krugove.

Preko svog, nadam se budućeg profesora s Akademije, Joška Ševe, potrudio bih se da za pozornicu zagrebačkog HNK taj roman adaptira Tomaž Pandur. Mog djeda glumio bi Livio Badurina. Stalno bi se na sceni u svim pozama izvijao u razderanoj domobranskoj uniformi, kao neko unesrećeno oderano, patničko pseto… A sa svjetlećih skela promatrali bi ga uredno odjeveni, do grla zakopčani ustaški časnici koji bi po njemu dolje svako malo iz posudica, grčeći se u licu, išpricavali nešto nalik sjemenu. Onda bi se pojavio na sceni i Josip Broz Tito, kao bijesni pas s brnjicom koji bi naskakivao na Badurinu, ali bi i živinski lajao na ustaške časnike na skelama. Na što bi mu Alma prica energično umočila brnjičavu njušku u hamper pun vonjave, crvene boje… Na kraju bi trebalo nekako ubaciti i Severinu… Ona bi možda mogla glumiti moju pokojnu, dobru, prostodušnu baku, za koju se djed, takav sav isprcan, oženio 1946. u Strizivojni…

Obuzela me spisateljska groznica. Na trenutak sam zaboravio na glumu, Akademiju. Kakav jadni debil.

Jergović je upravo završavao zamornu tiradu o nekom moronu iz svog novog romana koji po bircevima žonglira s upaljenim palidrvcima. Koja jebena kreativnost. Glava Alme Price je klonula, široko je zijevnula; ni ona više nije mogla izdržati.

Nakon tribine, sačekao sam u holu urednika Frakture Seida Serdarevića. Bilo mi ga je lako uočiti među svom tom okupljenom starudijom. Imao je na sebi gotovo fluorescentni, blješteće svijetloplavi sako u kojem je u svojim najboljim trenucima podsjećao na Austina Powersa. Taj ekskluzivni, po mjeri strukirani sako bio je jasan statusni pokazatelj da je Seid postao kralj među hrvatskim izdavačima, potpuno je potukao Algoritam i Profil.

Ljubazno sam mu prišao i rekao da ću uskoro imat dovršen roman koji bi ga itekako mogao zanimati, nabrzinu sam mu izložio temu, fabulu.

– Ne znam… – nećkao se. – Svi žele objaviti kod mene. Kao da sam ostao jedini izdavač u čitavoj Hrvatskoj. Sad mi je došao i Jergović sa svojom ekipom… Vlahom Bogišićem, Lovrenovićem, Semezdinom… Samo čekam da mi uvali i novi roman Muharema Bazdulja ili autobigrafske lingvističke zapise Snježane Kordić.

– Znači, pokupio je prnje iz Ljevaka… Pa da, čuo sam da je Ljevak u nastupu teške štednje prebacio čitavu redakciju u svoj vlastiti stan. Navodno Nenad Rizvanović poslove obavlja u klonji…

Seid me pozvao da pođem s njima na večeru u restoran u Masarikovoj. S radošću sam pristao.

U restoranu sam jedva uspio pojesti predjelo od kozica, kad je do mene je doteturao kvazi novinar-amater Željko Špoljar. Neuredna brada imala mu je kuruzni odsjaj, što prirodno, što od crnog vina s kojim se sav zalio oko usta. Proćelavošću poharano, seborejično tjeme izbrijao je do kože kao pokojni Zvonko Bušić. Slično kao i Jergoviću koji je, okružen nekim bakutanerima sjedio za suprotnim stolom, ispod strnjkave brade naziralo mu se nešto nalik gušavosti.

Prvo mi se debilno počeo hvaliti da je on ovdje u svojstvu novinara “Arteista” koji je medijski pokrovitelj ovog uglednog festivala, da ima pravo popiti koliko god želi, neograničeno. Onda mi se manijakalno naglo, bez ikakvog suvislog prijelaza, bazdećeg daha počeo odurno ispovijedati na uho. Da ga razdire grižnja savjesti što Nives Celzijus nije dobila nagradu “Kiklop”, dok ju je on pak dobio na prijevaru.

– Prejebo sam ih, napisao sam knjigu s Kristijanom Vujčićem koji je bio debitant… I zajedno smo dobili “Kiklopa” za najboljeg debitanta… Zajebavaju me u kvartu da sam ko Rodni iz “Mućki”, kad se ono natjecao za najbolji crtež u konkurenciji s klincima do trinaest godina…

– Fakat i ličiš na Rodnija u toj košulji – nervozno sam procijedio.

– Primio sam plaketu, bocu medice… – nastavio mi je žlabrat na uho. – Niko mi to više ne može oduzeti, uvijek u biografiju mogu napisati: “Nagrađen Kiklopom”… Ali muči me to s Nives… Ona je svog Kiklopa pošteno zaslužila… i nije ga dobila. A ja… Oduran sam… Odvratni nitkov… Moram još piti da ubijem tu grižnju… Pit ću sve do ponoći… Onda ću Jergovića na koljenima moliti da mi pokuša srediti regionalnu nagradu “Meša”, pišem neki novi debilan roman… radni naslov mi je “Gumena patka”.

Gledajući svu tu besprizornu, književničku rulju oko sebe, postao sam svjestan koliko sam pogriješio što sam tako neodgovorno odmaglio s vježbi za glumu i što nisam čekao da dobijem heksametar koji moram naučiti napamet do srijede. Možda će me ovo odsustvo stajati prolaza na prijemnom, tjeskobno sam pomislio.

Književna Groupie

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More