Nekontrolirani princ tame o slavi i igranju uloga

''Yes, the truth is I don’t wanna die an Ordinary Man''

U nedavnom intervju za NME sedamdeset jednogodišnji Ozzy Osbourne izjavljuje: ”Moje najbolje pjesme govore o smrti” . Protekla godina bila je poprilično turbulentna za tog heavy metal djeda. U veljači 2019. pao je i ozlijedio glavu. Prikovan za krevet, otkazao je turneju da bi mu u drugoj polovici godine ponudili suradnju koja će na kraju i uroditi posljednjim albumom. Naime pjesma ”Take What You Want” s prošlogodišnjeg albuma Posta Malonea ”Hollywood’s Bleeding” postala je poprilično veliki hit. Ozzy je otpjevao refren. Suradnik i producent popularnog repera Andrew Watt predložio mu je nastavak suradnje i na njegovom samostalnom albumu, prvom nakon desetogodišnje pauze.

Slično poput izvrsnoga povratničkog Blacka Sabbatha ”13” (2013.), ”Ordinary Man” je puno bolji album, nego što bi se na prvu moglo očekivati. Watt, hard rock gitarist mlađe generacije, zadnjih se godina prometnuo u sveprisutnog pop i hip-hop producenta. Pametno je postavio projekt kao povratak korijenima, umjesto da se ide u nekakav crossover s mlađim pop-zvijezdama. Istina, Post Malone uzvraća uslugu na divljem singlu ”It’s A Raid”, no njegovo gostovanje je u debeloj sjeni vrlo raspoloženog Ozzyja.

Tjedan dana prije objavljivanja albuma Ozzy je obznanio kako boluje od Parkinsonove bolesti. Rad mu je na ovom albumu ”spasio život”, kako kaže. Osjećaj konačnosti bio je prisutan već na ”13”, koji je nastajao u vrijeme borbe gitarista Tommyja Iommija s karcinomom. Smrt vreba nad njegovim tekstovima još otkako je prije pedeset godina svojim zlogukim zvonima naslovna pjesma otvorila prvi album ”Black Sabbath”. U tom smislu ”Ordinary Man” nije tematski ništa novo za autora, koji je imidž i gradio na ideji nekontroliranog ”princa tame”. No iako naslovi poput ”Goodbye” ili ”Under the Graveyard” nikog ne iznenađuju, naslovna pjesma, klavirska balada s gostovanjem Eltona Johna, predstavlja drugu stranu priče, meditaciju na temu slave i igranja uloge.

Balade mu nisu strane još od ranih klasika poput ”Changes” ili ”Solitude”. No ”Ordinary Man” je drukčija jer se odnosi na medijsku sliku koju je desetljećima izgrađivao. Refren ”Yes, the truth is I don’t wanna die an Ordinary Man” svojom jednostavnošću zapravo savršeno objašnjava ne samo Ozzyja, nego i kompletan rock’n’roll, odnosno pop-kulturni mit. Glazba je tu kao sredstvo bijega – od socioekonomskog statusa, anonimnosti i na kraju smrtnosti. Živimo na tom stupnju razvoja masovne kulture u kojem je treća životna dob popularnih glazbenika više pravilo, nego iznimka pa tako i ova treća tematska preokupacija postaje sve češća, odvojena od romantiziranja mladosti, ”umri mlad, budi lijep leš”, ”kluba 27” i sličnih mitova koji su služili za privlačenje glavnih konzumenata, adolescenata. Stoga smrt u pop-kulturi, a poglavito u žanrovima poput hard rocka i metala, oduvijek crpi inspiraciju iz makabričnih i tamnih tema postajući nešto vrlo stvarno i opipljivo. Ili da se poslužimo Ozzyjevim stihovima, ”figura u crnom” sada ima vidljive znakove artritisa.

Sve navedeno čini album daleko životnijim ostvarenjem, negoli su to bili njegovi samostalni albumi objavljeni od devedesetih naovamo. Spojivši glazbene korijene i neizbježni proces starenja, uspio je, ako ne iskoračiti iz svoje dobro znane uloge, onda je barem priznati te obznaniti ono što nam je ionako svima jasno – na kraju je i to samo uloga. ”Ordinary Man” nema snagu velikih ”pozdravnih” ostvarenja poput Bowiejeva ”Blackstara”, Cashove serije albuma ”American” ili Cohenova ”I Want It Darker”. No to bi bilo i nekako nepošteno očekivati. Napokon, čak i sad kad je zakoračio u osmo desetljeće života, on je i dalje prije svega zabavljač. To je tu sasvim jasno, glasno i najvažnije, zabavno sročeno.

Karlo Rafaneli

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More