“Ovrha” Nevena Hitreca: kafkijanska muka na hrvatski način

Od 270 tisuća ljudi u Hrvatskoj kojima su trenutno blokirani računi, svatko ima priču o kojoj bi se mogao snimiti film. Redatelj Neven Hitrec pozabavio se u dokumentarcu „Ovrha“ slučajem obitelji Medak.

Život Marine i Nenada Medaka je na čekanju već petnaest godina, otkako su postali taoci jamstva za kredit i dužnici neumoljivoj banci na čiju je stranu, snagom inercije, stao lignjunski spor pravosudni sustav. Medakovi su žrtva prevare; potpis na ugovoru o jamstvu je krivotvoren, no banku to ne zanima, a ročišta se zakazuju pa odgađaju, i tako iz godine u godinu.

U pedeset minuta Hitrec je dokumentarcem dokumentirao mučnu svakodnevicu ovih ljudi, njihov skučeni život, pritisnut neimaštinom i iščekivanjem razrješenja koje ne dolazi.

Marina Medak, pedesetogodišnjakinja ispijenog lica i bez jednog prednjeg zuba, a koja je nekad – još se to uvijek da prepoznati – bila ljepotica, danas je ispaćena žena koja živi na relaciji štednjak – kuhinjski stol i kojoj su se godine čekanja upisale u bore. Sa suprugom Nenadom dijeli pepeljaru, nervozu i neizvjesnost. On je branitelj, čovjek koji se trudi očuvati privid neke stamenosti. Ipak, iz ročišta u ročište, polako se slama, propada.

Medakovi su u petak navečer bili u gledalištu kina Tuškanac, gdje je ovaj film premijerno prikazan pred solidno ispunjenom dvoranom. Bilo je hrabro od njih pustiti filmsku ekipu u svoj život, kaže redatelj Hitrec, ističući kako mu je ovo bilo veliko životno iskustvo. U nekoliko godina snimanja, sprijateljio se s ovim ljudima, profesionalni odnos prešao je u privatni. Na filmu se to ne vidi: bez ikakvog komentara, gledamo Medakove kako prolaze ciklus ročišta kroz koja se njihov slučaj rasteže kao žvakaća… Baš kao i njihovi živci.

– Ne znam je li sad gore njemu ili meni, kaže Marina, virkajući kroz zavjesu, dok čeka da se Nenad vrati s još jednog ročišta. Ona ga uvijek čeka doma. Ne zna se zašto. Možda je to dio tradicionalne patrijarhalne podjele u njihovoj obitelji: žena je aktivnija jedino u kuhinji. Kad god je vrijeme objedu, Marina dvori Nenada koji sjedi kao trut. Kad ga zamoli da postavi pribor, on se izvlači, kaže „ne znam ja kako to ide“. Marina se brine i za Nenadovu terapiju: donosi mu lijekove uz čašu vode, stavlja preda nj na stol. Iako je zbog takvih detalja, koji nisu u fokusu radnje, teško osjetiti bespogovornu simpatiju prema ovim ljudima, jasno je da su, što se tiče ovrhe, oni žrtve iz priručnika.

Zanimljiv detalj u filmu koji potencira sveprožimajući očaj u domu Medakovih konstantni su, glasni otkucaji sata u pozadini: oni udaraju monotoni ritam kafkijanskoj borbi protiv bešćutnog sistema.

 Maja Hrgović

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More