Ovo je najbolja uloga Jadranke Đokić!

4.48 Psihoza
Sinoćnja premijera predstave 4.48 Psihoza u Zagrebačkom kazalištu mladih značit će svima čiji duh žudi za zdravstvenom potvrdom.

4.48 psihoza najkontroverznija je drama autorice Sarah Kane. Kane je priznata po tome što je uvela tzv. ”dramaturgiju krvi, znoja i sperme”, odnosno, njezini dramski komadi ostvaruju jednu od ključnih uloga teatra – prodiru duboku u um i svaku misao rastavljaju na proste faktore. U predgovoru sabranim djelima David Krieg veli: ”4.48 Psihoza je izvještaj iz onog predjela svijesti za koji se većina nas nada da ga nikada neće posjetiti, ali mnogi to ne mogu izbjeći. Oni tamo zatočeni najčešće ostaju bez glasa. Napisati dramu u vrijeme teške depresije koja je prije destruktivan nego kreativan poriv, velikodušno je djelo ove autorice. Napisati dramu koja je umjetnički uspješna, herojski je podvig.”

Ono što je iznimno zanimljivo u vezi ovog komada, što je i redatelj Božidar Violić istaknuo, je to što je Kane u jako kratkom razdoblju nakon pisanja ove drame završila jednako kao i njen glavni lik – samoubojstvom. Moglo bi se reći da je ovo zaista autobiografija za koju će mnogi reći da je zapravo vapaj upomoć. Međutim, ponekad ono što percipiramo kao apel za pomoć najčešće je samo pomirba sa smrću.

U samom tekstu nema imena uloga. Tri su lica na sceni – ona (pacijentica) i oni (psihijatri). Scena je posve lišena nepotrebnih detalja. Riječ je o psihodeličnoj sobi nepravilnih bijelih zidova. U njoj je bolnički krevet, stolica i jedna vrata, gotovo nezamjetna u toj bjelini.

U drami se izmijenjuju monolozi i dijalozi, no najčešće smo ipak u prilici čuti monolog pacijentice koja boluje od ”patološke tuge”. Publika (ako nije čitala izvorni komad) nije u mogućnosti saznati izravne razloge njene tuge, no drama je koncipirana tako da ništa nije jednocrtno. Radi se o mislima koje kada se stave u isti koš tvore jedan kaos u kojem protagonistica u isto vrijeme govori kako o ljubavi tako i o ratovima, silovanjima, gnjevu prema bogu i prema doktorima. Ne znam bih li preporučila predstavu onima koji pate od kronične depresije i bipolarnog poremećaja – jer čak i onima koji su psihički i emocionalno zdravi, neke rečenice u ovom tekstu mogu poremetiti ono što se klinički naziva objektivnom stvarnošću.

Protagonisticu igra Jadranka Đokić. Usuđujem se reći da je ovo (do sada) najveća uloga njene karijere. Igrati lika čiji se cijeli monolog igra s oprečnosti subjektivnog i objektivnog kao i zdravog i bolesnog, nosi jednu težinu koju nijedna vaga ne bi mogla podnijeti. Njena dikcija je i više nego dobra. Njen scenski pokret također, a igra s publikom (na primjer, ono kad nekome iz gledališta uhvati direktni pogled u oči i stane vikati ”Jebi se!”) je toliko snažna da se zaista osjećaš i uvučeno u svijet junakinje, i uvrijeđeno time što si se našao u njemu. Dva preostala glumca; Damir Šaban i Zoran Čubrilo u Jadrankinoj su sjeni, no to komad i zahtijeva. Međutim, nedostatak karizme kod Čubrila utjecao je na to da je njegov lik gotovo pa potpuno nevidljiv.

U jednom od protagonističinih monologa, posljednja rečenica naglašava njenu želju za slobodom. Na sceni, na vrhu jednoga od dva bijela zida, stoji prozorčić s rešetkama. Svjetlo se gasi i odjednom na zidu vidimo sjenu tih rešetaka kao odgovor na taj njezin vapaj za slobodom. Odlična igra svjetlosti i sjene odvija se kroz cijelu predstavu (majstor svjetla je Aleksandar Čavlek) što dodatno naglašava redateljske naglaske na pojedine dijelove teksta.

Još me se jedan trenutak dojmio. Između zidova pojavljuje se mutno zrcalo. U njemu se junakinja ogleda, suočava se sa svojim odrazom, i opipljivo se mrzi. U tom malom, ali vrišteće glasnom detalju, prepoznajem Violićevu redateljsku prisutnost. I onda, njezino završno, bolno nestajanje. Kao da čujem Kurta Cobaina kako šapće: ”It’s better to burn out than to fade away”.

4.48 Psihoza depresivan je i dehumaniziran komad, no ujedno i toliko pulsirajuće životan – jer sav taj gnjev i tjeskoba imaju svoje posebno mjesto u umu kojim upravljaju varljive zalihe seratonina. Kad te zalihe osiromaše, svi se mi pretvaramo u protagonisticu ove drame i njezin vapeći čemer na sceni zrcalo je nas samih, koje nam Violić okrutno gura pod nos.

Ines Ora

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More