Sjajna ponuda i rekordne brojke: Ovih šest TV serija obilježilo je godinu na izmaku

Od zakulisnih igara moćne obitelji preko superheroja psihopata pa sve do adaptacija poznatih fantasy romana – sigurni smo da će se na ovom popisu pronaći ponešto za svakoga.

Na kraju 2020. sasvim je sigurno za reći – o ovoj godini mogli bi se romani napisati. I filmovi snimiti. Jedna od mnogih stvari koje su je obilježile svakako je kolektivno okretanje streaming servisima i njihovim sadržajima u potrazi za bijegom, zabavom ili utjehom. NetflixHBO i Amazon Prime nude mnoštvo originalnih naslova, a mi izdvajamo šest serija s kojima nećete pogriješiti!

1) “Nasljeđe”

Serija “Nasljeđe“ ove je godine pokupila sedam Emmyja, a njena druga (srećom, ne i posljednja!) sezona jednim je dijelom snimana i u Hrvatskoj. Kao inspiracija za fiktivne protagoniste te HBO-ove uspješnice poslužili su članovi moćnih medijskih obitelji Redstone, Sulzberger i Murdoch, a samu seriju bilo bi najtočnije opisati kao “Igru prijestolja“ smještenu u poslovni svijet, s metaforičkim noževima u leđima umjesto onih doslovnih, pomiješanu s “Kućom karata“ te apsurdističkom komedijom karakterističnom za “U uredu“.

Britanski scenarist Jesse Armstrong pritom uzima one najbolje i najfunkcionalnije elemente spomenutih serija te ih uzdiže na jednu sasvim novu razinu. Rezultat je znalački razrađen narativ koji snažno rezonira s publikom uslijed svoje uronjenosti u univerzalne tematike koje odlikuju Shakespeareove i grčke tragedije. A s obzirom na to da je scenaristička maksima show, don’t tell utkana u sam DNK “Nasljeđa“, ono čemu svjedočimo jest priča o transgeneracijskoj traumi unutar koje se čini apsolutno sve kako se o toj traumi ne bi pričalo. Posljedica toga su dubinski nesretna djeca u odijelima koja vjeruju da imati moć znači dobiti ljubav, toliko zarobljena u vlastitom mikrokozmosu obilježenom samoćom da su potpuno odsječena ne samo od sebe samih i ljudi koje nazivaju obitelj, već i od “stvarnog svijeta” i posljedica koje njihovi postupci imaju na “običan puk” kojeg oni nikad neće biti dio. I u tome je, zapravo, najveća tragedija.

2) “Damin gambit”

Temeljen na istoimenom romanu američkog pisca Waltera Tevisa iz 1983. godine, Netflixov “Damin gambit”, inače naziv jednog od šahovskih otvaranja, pokazao je dominaciju nad drugim televizijskim uratcima na isti način na koji je njegova fiktivna junakinja, šahistica Beth Harmon, pokazala nadmoć nad svojim muškim protivnicima.

Tajna “Damina“ uspjeha jednako je slojevita kao i sama igra koju ta serija slavi – kreator Scott Frank istovremeno nam omogućuje uranjanje u psihološku strukturu jednog genijalnog uma uvjetovanog na ovisničko ponašanje, pruža uvide u nužne sastavnice za postizanje majstorstva u nekom području, daje neuljepšan prikaz života osobe koja opsesivno živi svoju svrhu te nas vodi u svijet samog sporta s ciljem da se i oni gledatelji koji ne znaju niti jedno pravilo bez imala otpora mogu uživjeti u svemir koji dijele svi njegovi natjecatelji u trenutku igranja. Zato što je dobar u svom poslu, Frank uspijeva uhvatiti esenciju šaha kao spoja zahtjevnog mentalnog sporta i čiste umjetnosti. I premda sam koncept toga da se žena natječe u muškoj ligi nije realističan, “Damin gambit“ ne gledamo kako bismo dobili povijesnu lekciju, već da bismo zavirili u paralelnu realnost u kojoj je, vladavini patrijarhata usprkos, jedna žena na vrhu poštivana i cijenjena zahvaljujući svojoj neospornoj briljantnosti.

3) “Euforija”

Na ovogodišnjoj dodjeli televizijskih nagrada Emmy 24-godišnja Zendaya ušla je u povijest kao najmlađa dobitnica u kategoriji najbolje glavne glumice u dramskoj seriji. Riječ je “Euforiji“ u kojoj Zendaya tumači nepouzdanu pripovjedačicu Rue, ovisnicu koja pokušava preživjeti adolescenciju zajedno sa svojim školskim kolegama. Oni su pripadnici Generacije Z i kao takvi ne poznaju život bez društvenih mreža koje služe kao plodno tlo za amplifikaciju svega što je bolno, neželjeno, samotno ili nedohvatljivo u njihovim životima. Ako slučajno dođu u kontakt s tišinom u sebi, bol koju nose će ih zaskočiti, a oni će tome jednako spremno doskočiti izlaganjem svojih osjetila još većoj količini stimulansa. Ganjaju ekstazu koja će uvijek biti umjetno stvorena i kratkotrajna. Tragaju za euforijom kako bi pobjegli od isprazne i povezanosti lišene realnosti s kojom se ne mogu suočiti.

S jedne strane snimana s ozbiljnošću i težinom karakterističnima za filmove jednog Davida Finchera, a s druge napravljena u maniri modernih video spotova, “Euforija“ svojom mračnom, ali hipnotički treperavom atmosferom uspijeva i najobičnije životne trenutke učiniti nevjerojatno napetima i značajnima. Uronjeni smo u subjektivnu perspektivu protagonista, u boje, zvukove, misli i podražaje koji sačinjavaju njihovu svakodnevicu i definiraju njihov doživljaj života kao nepregledne kaotične praznine koju je nužno ispuniti sa što više sadržaja kako ih ne bi progutala žive.

4) “The Boys”

Posljednjih godina došlo je do hiperprodukcije filmova i serija o superjunacima. U tom moru stripovskih adaptacija lako se izgubiti, a teško je razlučiti žito od kukolja. Zato ćemo vam olakšati izbor i reći da ne trebati tražiti dalje od Amazonove serije “The Boys“, fantastičnog televizijskog dragulja temeljenog na istoimenom stripu koji subvertira sam koncept bivanja superjunakom. Jer u ovom svijetu, superjunaci su celebrityji koji uživaju jednaki status i marketing kao i najpoznatije holivudske zvijezde. Ali isto tako, korumpirani su i sebični poput najgorih političara, a nasilni i zlonamjerni kao najveći zločinci. Tko će im onda stati na kraj? Ekipa “običnih ljudi“ kojima su spomenuti “heroji“ na ovaj ili onaj način upropastili život.

“The Boys“ je eksplicitna i nasilna serija koja se ne ispričava ni za što, pritom prikazujući do kojih sve granica zlouporaba moći pod krinkom dobročinstva može ići. Ipak, ništa nije crno-bijelo jer svaki lik dobiva kvalitetnu psihološku razradu koja nam omogućuje da razumijemo (ali ne i opravdamo) uzroke njihovih postupaka. Time “dobro“ i “loše“ prestaju postojati kao jednoznačne kategorije, a mi se zajedno s protagonistima koprcamo u nijansama sive.

5) “The Witcher”

Književni fantasy serijal “The Witcher“ poljskog pisca Andrzeja Sapkowskija odavno uživa kultni status. Tome u prilog ide činjenica da je početkom stoljeća dobio svoju filmsku i televizijsku adaptaciju u poljskoj produkciji, a uslijedile su i tri planetarno popularne video igre. 2019. godine izašla je Netflixova tv verzija knjiga, sa Supermanom Henryjem Cavillom u naslovnoj ulozi, inače strastvenim gejmerom i velikim obožavateljem spomenutih videoigara, kojem je ova glumačka prilika predstavljala ostvarenje snova. Tijekom osam epizoda prve sezone pratimo putovanja triju glavnih likova kojima je u nekom trenutku suđeno da se sretnu: Geralta iz Rivije, lovca na čudovišta s nadnaravnim moćima, princeze Ciri i čarobnice Yennefer.

Narativna struktura ove serije sve je samo ne linearna, ali toga nismo svjesni u trenutku gledanja jer nam nikad nije eksplicitno naznačeno “kada“ se radnja odvija. Iskustvo gledanja “The Witchera“ time postaje još uzbudljivije jer shvaćamo da moramo dokučiti u kojem se vremenskom periodu naši likove nalaze jedni u odnosu na druge. No, pravo dostignuće “The Witchera“ je u tome što se serija ne pravi da je nešto što nije. Za razliku od, primjerice, „Igre prijestolja“, koja je pretendirala na to da bude visokokvalitetni televizijski program, samo kako bi krenula propadati čim je prestala pratiti knjige, ova fantasy adaptacija sebe uopće ne shvaća ozbiljno i time uspijeva biti boljom, napetijom, dirljivijom i zabavnijom nego što bi se na prvi pogled reklo. Ako ništa drugo, pjesma Toss a coin to your witcher vam garantirano neće izlaziti iz glave tjedan ili dva.

6) “Njegova mračna građa”

“His Dark Materials“ (izvorno prevedeno kao “Njegove tamne tvari“, a po novom kao “Njegova mračna građa“) naziv je kultne fantasy trilogije britanskog pisca Philipa Pullmana (“Polarno svjetlo“, “Tanki bodež“ i “Jantarni dalekozor“). Nakon što je filmska adaptacija prvog romana (pod američkim naslovom “Zlatni kompas“) naišla na negodovanje kritike i publike 2007. godine, daljnjih nastavaka nije bilo. No, zato je HBO 2019. u svijet pustio svoju televizijsku adaptaciju Pullmanovih prekrasnih knjiga koje su oduvijek bile kontroverzne zbog njihovog otvorenog kritiziranja religije.

Scenarist Jack Thorne (predstava “Harry Potter i ukleto dijete“) uspio je ispraviti propuste koje je napravio film i napisati seriju koja je ostala iznimno vjerna izvornom materijalu, s velikim uspjehom i još većom lakoćom prenoseći specifičnu atmosferu nevjerojatno bogatog svijeta kojeg je talentirani književnik tako pomno stvorio. Riječ je o svijetu “uvelike nalik našem, ali po mnogočemu različitom“, u kojem svaki čovjek ima svog dæmona, fizičku manifestaciju njegove duše u životinjskom obliku. Djevojčica Lyra i njen dæmon Pantalaimon saznat će za postojanje misteriozne tvari zvane prah, pritom stati na žulj katoličkom Magisteriju koji se bavi mutnim poslovima i usput upoznati mnoga bića koja će im pomoći u zaustavljanju te zloglasne organizacije. Druga sezona od studenog je dostupna na HBO-u i nećete pogriješiti ako na kraju ove teške godine uronite upravo u “Njegove tamne tvari“ (uz dužno poštovanje novom naslovu, ipak preferiramo izvorni prijevod).

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More