Ovako izdavači rade od pisaca socijalne slučajeve

spomenikVani sunčan dan, kao stvoren za žicanje love na Trgu i ispijanje dućanskih piva. Ali ja zbog svog idiotskog posla portalskog novinara kulture moram u sumorno Društvo književnika na još sumorniju temu o obespravljenosti hrvatskih pisaca u Društvu.

Osim mene nacrtao se tamo i revni Večernjakov novinar Denis Derk. Jedina pozitivna stvar je što se iz prostorije Društva književnika može hvatat besplatni brzi internet Grada Zagreba, pa sam na svom novinarskom laptopu surfo do iznemoglosti, jednim uhom prateći tribinu na kojoj su gosti bili književnici i književnice Nada Mihelčić, Hrvoje Kovačević, Pavao Pavličić, Hrvoje Hitrec, Lada Žigo i Sonja Zubović. Jebote, skoro ko čitav otočki razred. Smrklo mi se već od tog što ću im svakom morat zapisat imena, a gdje još i hvatat izjave…

A tema je zapravo bila dosta ozbiljna. Književnica Nada Mihelčić potužila se na svog izdavača koji ju je zavaljao za honorar, odnosno za sve. Koliko sam skužio ona je, ne bi li si malo bar zaradila od pisanja, odlučila sama izdati knjigu i pokupiti od Ministarstva novac za potporu i otkup. To ujedno danas rade svi imalo osviješteniji pisci koji imaju volje i znanja jebat se s papirologijom, prijavnicama… Ali ona nije bila baš iskusna u tome, pa je zamolila svog izdavača da joj pomogne u tome. On je sastavio ugovor koji se njoj nije svidio. I ona ga nije htjela potpisat. Da bi kasnije taj izdavač objavio njezine dvije knjige za koje mu je Ministarstvo kulture isplatilo novac za otkup za javne knjižnice. Ukradena su joj, tvrdi autorica, dva teksta, a nakladnik je od Ministarstva na ime otkupa dobio 35 000 kuna.

Nada Mihelčić je na tribini po prvi put iznijela informaciju o kojem se to točno izdavaču radi. Izvori, nakladnička kuća Izvori. Nada je u toj izdavaćkoj kući prije mirovine radila kao prevoditeljica za dvije tisuće kuna mjesečno. I zbog takve male plaće zaslužila mirovinu od 1 100 kuna. A kredit joj je u međuvremenu narastao do 1 700 kuna. Uz to je i dva puta preboljela rak.

– Zbog te prevare izdavača digla sam u Ministarstvu kulture pravu seljačku bunu. Ali nitko mi ništa nije htio odgovorit. Osim ministričinog pomoćnika Vakija Stojsavljevića.

On joj je, ispričala je Nada, rekao da se njega ne tiču odnosi između izdavača i autora.

– Od službenice iz etičkog povjerenstva dobila sam savjet da sama podignem tužbu protiv izdavača. Ali podizanje tužbe košta tri tisuće kuna – rekla je Mihelčić na tribini.

Onda su ostali gosti krenuli davati svoje poglede na izdavaštvo i općenito kulturu. Svi redom iznijeli su jebeno mračne vizije, jedinu iskru franjevačke nade nabacila je na kraju Lada Žigo. Ali krenimo redom. Prvo je govorio Pavao Pavličić.

– Znam često čut da je nekad, dok sam ja počinjao, izdavaštvo bilo puno bolje… Istina, naklade su bile veće, svaka knjiga se tiskala u oko 20 000 primjeraka, a polovica bi se se prodala u Beogradu i Vojvodini. Ali i tada je većina novca od prodaje išla knjižarama i trgovačkim putnicima, a najmanje piscima. Bilo je došlo i vrijeme kad su trgovački putnici utjecali na to što će se objaviti, tražili su priručnike o cvijeću, vrtu, temama koje se mogu prodat. I papir je u to vrijeme bio skup… Nitko živ ni tada nije mogao živjet isključivo od pisanja. Svi su pisci morali imat neke druge poslove. Uostalom, tako je oduvijek bilo i u svjetskoj književnosti. Većina velikih pisaca radili su kao novinari – rekao je.

Na to se nadovezao Hrvoje Hitrec. On je naveo primjer Faulknera koji je šest mjeseci rintao na scenarijima u Holivudu kako bi preostalih šest mjeseci mogao pisat svoje romane. Hitrec se dosta gnjevno osvrnuo na donedavnu ministricu kulture, Andreu Zlatar. Nju i njezino ministarstvo prikazao je kao uski krug ideološki povezane ekipe koji su među sobom dijelili veliku lovu.

– Ovo zbog čega su smijenili ministricu Zlatar je zbog neke male štete. Napravila je ona puno veću indirektnu štetu za hrvatsku kulturu, uvide u prave razmjere dobit će tek nova vlast. Koja sigurno uskoro dolazi – lagano je agitirao Hitrec.

Na što je pak Lada Žigo odvratila da ona tu ne vidi nikakve ideološke podjele.

– Jednostavno, svaka vlast dosad je imala katastrofalno vođeno ministarstvo kulture – rekla je.

A kao dokaz tome da nisu u pitanju toliko ideološke podjele navela je i to što od Ministarstva kulture potpore za svoje projekte nisu dobile ni neke glavešine onog drugog tabora, Društva pisaca.

Svi su se složili da izlaza iz ove katastrofalne situacije po pisce i izadavaštvo nema. Malo smo tržište i svi su navikli objavljivat samo one knjige za koje dobiju potporu od Ministarstva. Izdavači više i ne žele objavljivat autore za koje znaju da neće dobit potpore ministarstva. Pavao Pavličić je hrvatske izdavače usporedio s hrvatskim poljoprivrednicima.

– Traže za proizvodnju stimulaciju od Ministarstva i onda te proizvode opet prodaju ministarstvu.

Lada Žigo je na kraju sve pisce pozvala da se spuste na zemlju.

– Pa većina građana je u kreditima i u teškim životnim uvjetima. Kako itko očekuje da u takvoj situaciji piscima može bit dobro? Pišemo za jako malo tržište. Moramo smanjiti očekivanja. Bit ludi od sreće ako našu knjigu pročita 300 ljudi. I za život se batrgat svakakvim drugim poslovima. Svako tko je u Hrvatskoj odabrao biti pisac mora biti svjestan u kakav se rizik upustio. Ja osobno ne bih mogla preživjeti da mi majka ne plaća režije. Takva su vremena došla. Roditelji se moraju brinut za djecu… Ali ako se još predamo depresiji, gotovi smo.

I tako je tribina bila polako privedena kraju. Da, i Sonja Zubović, povjerenica za isplaćivanje knjižničnih naknada piscima, požalila se da je premorena žena. Jer i ona, osim što radi u knjižnici, piše. I ne stiže to dvoje, trpi joj pisanje. Sve bi dala da na miru može tri mjeseca pisati, rekla je.

Slušajući ih, skužio sam da je pisanje ljudima postalo sinonim za neku rajsku dokolicu. Možda bih, pomislio sam, trebalo napisat utopijski roman u kojem svi ljudi na zemlji postaju pisci i žive od pisanja u nekakvim komunama.

Na kraju je organizator rekao da na šanku restorana svi možemo popit po besplatno piće. To me primamilo. Ali me pak uplašilo što su najavili skupljanje novčane potpore za Nadu Mihelčić. Pobojao sam se da bi se to moglo skupljat na tom besplatnom piću, pa sam šmugnuo van da za svojih dvadeset kuna u miru roknem tri dućanska. Neka priloge doniraju oni pisci koju su zaposleni u novinama, na televiziji i primaju solidne plaće, pomislio sam.

 Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More