Ovaj film trebaju pogledati neonacisti

Past će noćNitko iz publike nije pustio ni glas kad je u Kinu Europa završila projekcija dugometražnog dokumentarnog filma “Past će noć”.

Autor Andre Singer, koji je te večeri u Zagrebu odgovarao na pitanja iz publike, nije na pozornicu ispraćen pljeskom. Nije to ni očekivao: prije početka filma, sam je, gotovo se ispričavajući, upozorio gledatelje da se pripreme na teške, mučne scene koje slijede i koje nikoga neće ostaviti u poletnom raspoloženju. Kako i bi? Riječ je o filmu koji je na razoran način, a bez dociranja i patetike, prokazao čudovišnu dvoličnost političara u mjesecima nakon što su saveznici upali u koncentracijske logore u Njemačkoj.

Ovaj tekst pišem s neuobičajenom odgodom; prošlo je nekoliko tjedana otkako je završio Festival tolerancije u sklopu kojeg je ovaj dokumentarac prikazan. (Šansu da ga pogledaju dobili su Riječani, u čijem Art kinu film gostuje ovog tjedna, u programu koji donosi probrane filmove iz programa ovog festivala.) „Past će noć“ zapravo je junački dokumentaristički pothvat koji je od zaborava, iz prašnjave arhive spasio originalne snimke logoraša u koncentracijskim logorima, napravljene netom po ulasku saveznika u te pogone smrti, u proljeće 1945. Autor je bio u pravu: valjalo je imati snage za gledanje tog filma. I trebalo je proći nešto vremena da se slegnu dojmovi – i želudac.

Treskave crno-bijele snimke, uskrsnute pažljivom obradom ljudi koji su u restauriranje uložili nekoliko godina predanog rada, bilježe grupe izgladnjelih ljudi, hodajućih kostura, koji praznim očima gledaju negdje u stranu. Koža koja visi s kostiju, zglobovi koji se čine predimenzionirani – to su slike holokausta koje smo već vidjeli. Ali to je tek početak priče. Kao zanijemljela od užasa, kamera bez zvuka prati masovne grobnice, leševe ostavljene da trunu na goloj ledini na kojoj još uvijek živi logoraši sjede u skupinama: taj prizor priziva duboko uznemirujuću misao o nekoj predcivilizacijskoj, iskonskoj kletvi. Leševi su deformirani, na usahlim licima kao da je zauvijek ostao krik, tjelesni otvori i genitalije izgledaju čudno izobličeno, neštedimice je tu izložen sav jad ljudskog tijela. Sve te slike jeze bljeskaju na konradovskom putu u srce tame.

Pred ovim prizorima, čovjek osvijesti povezanost uha i grla: knedla u grlu zaglušujuće odzvanja u ušima, osloboditi bi je možda moglo samo jecanje, ali to se ne radi u kinu. Zato svi u publici ispuštaju samo tihe uzdahe, ali i oni zamru kad se na platnu ukaže mrtva priroda u Auschwitzu: prostorije dupkom ispunjene skalpovima, dugačkom židovskom kosom od koje se mogu napraviti perike za nacističke dame. To je valjda bio cilj tog opsesivnog sakupljanja.

– Bili su pedantni. Sve je trebalo biti iskorišteno, kaže jedan komentator u filmu.

Jedna je golema prostorija puna kose, druga naočala, treća cipela. Zamislite sobu do lustera napunjenu žičanim okvirima naočala za vid. Znate da je svaki okvir pripadao jednome od milijuna ljudi koji su ubijeni u tom logoru. Tu bi snimku trebali puštati svakome tko je ikad ispričao vic o Hitleru, svakom neonacistu koji je ikad pokušao relativizirati holokaust. U to vjeruju i organizatori Festivala tolerancije, na čelu s Brankom Lustigom: da je edukacija moćan alat u iskorjenjivanju mržnje.

Iako filmom dominiraju slike degradiranog tijela (posvuda ljudsko meso koje se jedva drži za nit života ili trune u otkopanoj masovnoj grobnici), zapravo je degradacija čovječnosti suštinska tema filma. Ono što zahtijeva više vremena za probavljanje, ono što potresa, to je priča o bešćutnosti nacista, voditelja logora, koji ni desetljećima kasnije nisu osjetili samilost prema svojim žrtvama, koji na sudu nude kojekakva opravdanja za svoja djela, ali se ne osjećaju krivima niti nude ispriku. Jedno malo „poglavlje“ bavi se i posjetama Nijemaca (i civila i lokalnih nacista) logorima: dolazili su organizirano, u grupama, i pred prizorima najveće ljudske jeze djelovali prilično čvrsto; nitko nije izgledao kao da je potresen, nitko se nije slomio.

Posljeratna suđenja istaknutim nacistima jedna su od nekoliko linija radnje koju pratimo u filmu. Ostale se tiču pojedinačnih sudbina preživjelih žrtava holokausta, poput djevojčice (danas starice) na kojoj je Mengele vršio pokuse. Na meta razini, film se posmodernistički bavi i vlastitim procesom nastajanja. Baš je taj sloj priče neobično zanimljiv i razotkriva slabo poznato zakulisje globalne politike kojoj nije trebalo dugo da prevlada šok zbog otkrića koncentracijskih logora i odluči potpuno ignorirati žrtve.

Ukratko, bilo je ovako: na sirovom materijalu, što su ga snimili britanski i američki vojnici kad su ušli u logore, s Sidneyem Bernsteinom trebao je raditi Alfred Hitchcock koji je kanio napraviti film s izraženim umjetničkim predznakom, koji dakle nije trebao biti propagandnog karaktera. Kasnije, kad su vlasti rezanjem sredstava htjele obustaviti rad na filmu, Hitchcock se pokazao kao kalkulant koji ide niz dlaku tadašnjoj američkoj političkoj struji koja je prikriveno zazivala što bezbolnije okončanje priče o holokaustu i uspostavu prijateljskih odnosa s Njemačkom, a kontra Rusiji s kojom je ulazila u Hladni rat.

I baš ta druga, suptilnija, perfidnija viktimizacija žrtava holokausta od strane velikih političkih igrača, ostaje kao gorki talog ovog filma koji je važan za povijest kinematografije koliko i privatno, za svakog pojedinca koji suočen s pričom o pomračenju čovječnosti osvijesti opasnost vlastitih malih zastranjenja u netoleranciju.

Maja Hrgović

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More