Otvoreni studio i GMK: Ustenjače, narikače i hihotače u različitim izvedbenim kodovima

”Ode zemlja u led’nu, svak ti šuti istinu” stih je narodne pjesme koji je poslužio kao moto Otvorenog studija, rezidencijalnoga projekta glazbenika Bebè na Volè i izvedbene umjetnice Selme Banich u prostoru Galerije Miroslav Kraljević od 22. siječnja do 17. veljače 2018. godine.

Moto se temelji na dvama motivima koji su poslužili kao polazište umjetnicima u projektu – zemlja kao metafora izvorištu narodne umjetnosti te istina, kao pitanja podrijetla i korijena koji su oblikovali ukus, interes i stil umjetnika. Otvoreni studio zamišljen je kao istraživački projekt usmjeren na propitivanje folklornoga glazbenog nasljeđa, a završna večer oblikovana je kao svojevrsni prikaz rada, slušaonica s komentarima umjetnika te prilika za ”izazivanje nove izvedbe”.

Istraživanje, zadržavši se na formalnome određenju projekta, a mogli bismo ga nazvati i potragom, studijom ili rekreacijom izvedbe, polazi od auditivne građe prikupljene s potporom iscrpne arhive Instituta za etnologiju i folkloristiku te Instituta za narodnu umjetnost. Ključno je i čitanje literature koja je predstavljena i publici, a seže od zbirki napjeva u tekstualnom i notnom zapisu našeg etnomuzikologa Vinka Žganeca, zbornika Antifašističke pesme (u novom beogradskom izdanju) do Razgovora bez Feldmana Johna Cagea i Geoffreyja Barnarda, feminističkog čitanja bluesa u knjizi Angele Yvonne Davis Blues Legacies and Black Feminism te drugoj literaturi.

Naposljetku, tu je pitanje koje postavlja Bebè na Volè, publici i čitateljima poznat kao blues izvođač čije kompozicije prizivaju delta blues, country blues i Piedmont blues u zvuku i stilu sviranja gitare, a tiče se korijena i tradicije koju jedan hrvatski blues glazbenik zapravo slijedi. Je li to isključivo američka tradicija Delte, američkog juga, Chicaga i slično ili korijene vučemo iz domaćih tradicionalnih napjeva i stilova. Ako jesmo, jesu li oni isključivo povezani s našim vlastitim podrijetlom ili jednostavnim riječima narodom u cjelini? Kako povezati dvije prostorno, etnički i muzikološki udaljene, ali vremenski i socijalno bliske tradicije?

Okupio se znatan broj zainteresiranih poznavatelja umjetnosti, teoretičara i praktičara performansa te suradnika na završnoj večeri. Selma Banich je formalnost predavanja okrenula na opuštenu razinu te je preuzela funkciju moderatora u prvome dijelu predstavljanja. U zajedničkom dogovoru pustili su okupljenima nekoliko tradicionalnih napjeva, a zatim i kompozicije u kojima je Bebè na Volè interpretirao te napjeve u vlastitome stilu. Interpretacije je karakterizirao kao vrlo slobodne, nalik nedovršenim glazbenim brojevima, upućujući na neprekidnost propitivanja glazbenih korijena, pa i podrijetla glazbenih sadržaja i formi općenito.

Prvi napjev bio je sa Suska, snimljen na magnetofonsku vrpcu 1954. godine, a poslušali smo ga u solo izvedbi te u duetu. Bebè na Volè je u interpretaciji pokušao zvuk vrpce, nerazgovijetnost snimke, tehniku pjevanja i višeglasje nalik na jeku, shvatiti kao stil same kompozicije, te koristi elektroničke gitarske i vokalne efekte ne bi li se približio tom stilu. Drugim riječima, zvuk njegove snimke vrlo je čist, ali zvuk samog njegovog vokala zamućen je uporabom efekta ili posebnog mikrofona. Jeku postiže slide gitarom, možda i reverbom, dok je višeglasje imitirao gitarom, bilo trzalicom ili prstima. Forma briljantno spaja zvuk sušačkih napjeva s magnetofonske vrpce sa stilom blues glazbenika poput Blind Willieja McTella i Woodyja Guthreya.

Uslijedili su napjevi s Paga (jedan o narančama i jedan o mladiću) iz 1964. za koji nismo sigurni pjevaju li ga vrlo mlade ili starije ženske osobe. Tome pridonosi i stil pjevanja te zahtjevna vokalna harmonija, ali i kvaliteta vrpce zbog čega je teško zaključiti o kakvim pjevačicama se radi, ali znakovito je to što je tematika pjesama toliko univerzalna da je možemo pripisati repertoaru tih dobnih skupina. Ono što je Bebè na Volè tu analizirao nepravilna je mjera i brojanje, odnosno nedostatak istoga kod pjevačica te pitanje kako znaju kada ”upasti” na dobu.

U svojoj obradi koja polazi od country bluesa ili folka, Bebè na Volè koristi pravilan ritam, a vokalne oscilacije rekreira gitarom – otvorenim štimom, slajdom, flageoletom, mikrofonijom i distorzijom. Slušni dio zaključen je za pjevanje zahtjevnim interpretacijama napjeva iz Gorjana koje je zapisao muzikolog Julije Nikoš te pjesmom Đakovo, Đakovo grade koju je Bebè na Volè prije nekoliko godina snimio u studiju. Budući da je riječ o trajnom procesu preispitivanja vlastitih glazbenih korijena i mogućnosti njihove interpretacije u različitim glazbenim stilovima, zaključak još nije sasvim artikuliran, ako ikada to može uopće biti. Građa koja potencijalnog glazbenika ili etnomuzikologa još iščekuje u arhivi zaista je nepregledna te pruža užitak u traganju, istraživanju i stvaranju za umjetnika.

Drugu liniju istraživanja predstavila je umjetnica Selma Banich, a tiče se kolektivne prakse pučkog izvođenja koje se temelji na naricanju – stiliziranom oplakivanju umrlog kako bi se okupljeni prepustili nekontroliranoj bujici emocija, stoji u najavi. Ako se napjev može pojaviti, iznjedriti, izroditi iz emocije i njezine fizičke manifestacije u vidu nepravilnog disanja i zvuka, u ovome slučaju plača, a to tvori tužaljku ili naricaljku, Selma se pita može li se nečime što ona naziva eksperimentom disanja, a uključuje glas i tijelo poput stenjanja ili smijanja također tvoriti ili iznjedriti napjev. Spoj socijalne prakse (okupljanje mnoštva, u slučaju naricaljke to je sprovod), aktivizma (u slučaju stenjanja dolazi do subverzivne prakse koja stvara nelagodu, a to se može tumačiti kao protest, društveni komentar ili poziv na djelovanje) te svojevrsne terapijske prakse (oslobađanje tenzija, opuštanje, prizivanje užitka) stvorila se – ustenjača!

Napjev proizašao iz stenjanja poslušali smo na snimci, ali ga (ipak) nismo izvodili. Taj poziv na izvedbu ili ”izazivanje izvedbe” bio je usmjeren na drugi eksperiment disanja – hihotaču, napjev proizašao iz smijanja. Stenjanje i smijanje proizlaze iz različitih konteksta društvene izvedbe, no oboje proizvode neki tip oslobađajućeg učinka. U jednoj zapravo vrlo ozbiljnoj ideji da bi se tako nešto trebalo emitirati na radijskim postajama kao svojevrsna terapeutska praksa čitavome hrvatskom narodu, praktičari su zauzeli mjesta uz Selmu i Adama, dok ih je publika okruživala i pripremala se na izvedbu.

Polazišna točka hihotače nije u glumi ili urnebesnom urlanju, ne bismo li pod svaku cijenu postigli efekt smijeha. Pojašnjeno nam je da forma počiva u tjelesnoj pozi i tehnici disanja, a Adam je dao intonaciju od koje bi napjev krenuo. Ideja je da se smijeh izrodi spontano iz napjeva, stoga bismo mogli reći da je ovo bilo ”izazivanje izvedbe”: ona se možda pojavi, a možda i ne. Prvo pitanje koje se postavlja kada napjev krene pitanje je emocije koja izaziva smijeh ili situacije koja izaziva humor.

Nitko ondje ne izvodi komičnu točku koja bi bila smiješna, a ne mora značiti ni da su ljudi uopće raspoloženi za smijeh. Nakon ustenjače su ipak svi bili dobre volje (iako nisu svi bili spremni na izvođenje ustenjače) pa se smijeh i pojavio. Koliko je tu glume, a koliko ”iskrenoga” smijeha teško je reći, a zapravo i nevažno jer je sve dio izvedbe, čiji se kodovi razlikuju od društvenih i umjetničkih situacija koje spontano izazivaju smijeh. Praktičari su tijelo i misli doveli u stanje u kojem su se zaista grohotom nasmijali, a ostatak publike je pratio spontanim hihotanjem. Zanimljivo je kako je intonacija ostala prilično postojana jer se pretpostavlja da onaj tko se (trenutačno) ne smije, mumlja ili pjeva melodiju, a onaj koji se (već) nasmijao nastavlja s melodijom do iduće provale smijeha.

Uspješnom izvedbom hihotače, dobro se raspoloženje nastavilo neformalnim druženjem u GMK-u. Nakon nekoliko čaša vina, tko zna, možda je uslijedila i jedna ustenjača.

Hrabren Dobrotić

Foto: Otvoreni studio/GMK

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More