Otvaranje 67. Dubrovačkih ljetnih igara: Neambiciozno i nemaštovito

“Dinosauri su, po nekim teorijama, izumrli zbog nedostatka hrane. Njihova su tijela postajala sve glomaznija, s divovskim trbusima i patuljastim glavama u kojima je, očito, preostalo zanemarivo malo mozga, nesposobnog da koordinira pokrete prethistorijskog sveždera. Obrstili su diluvijalne prašume i ušli u doba u kojem su mogli preživjeti samo spretni tragači, nomadi, životinje brzih refleksa i velike pokretljivosti. Sudbinu dinosaura simbolično ponavljaju najveće (kulturne) institucije našeg doba – festivalosauri. Besmislena velika tjelesa, u koja pojedine kulture trpaju besmisleno puno ‘hrane’, do granice samoubojstva, gmižu u moderna doba kao bizarni prethistorijski gosti.

(…) Svi ti bajni i skupi festivali gotovo po pravilu imaju veliku propagandu i loše kritike na koje se ama baš nitko ne osvrće. Posjećujući prije neke od tih reprezentativnih izloga praznine, nisam vidio gotovo ništa doli uvijek iste ljude, hrpe iznerviranih kritičara i buljuke neurotika koji su nadljudskim naporima održavali taj besmisleni pogon. (…) Tiranija festivalske kulture, očitovana u najbučnijoj propagandi i najpoznatijim nagradama, privukla je svakovrsne mahere kao lešina crve.

(…) Kad bi danas čovjek pogledao, na primjer, sve nagrade za film i kazalište u posljednjih desetak godina, užasnuo bi se od površnosti, od debakla svih kriterija i od neke zaprepašćujuće ravnodušnosti za sudbinu i jednog i drugog medija. (…) Onaj zastrašujući dilentantizam, potpomognut s nešto gimnastike i aktualnih općih mjesta, garniran potom egzaltiranom frazeologijom kritike, postaje odjednom središtem svijeta, da bi koliko sutra nestao na smetlištu festivalske kulture. (…) Naša kritika, nažalost, olako prima festivalsku kulturu, ne primjećujući pritom da je upravo ta kultura učinila njezin posao izlišnim. Gotovo redovito razilaženje između kritike i žirija stvara neku vrstu paralelnih vrijednosti od kojih jedne imaju društvenu težinu, a druge samo već inflatorni potpis autora kritike. To je, nadalje, izazvalo svojevrsnu korupciju kritičara, osobito onih tipa vjetrenjače (kako vjetar puše), koji su već dobrano utopili svoj poziv u propagandni mehanizam festivala, dobivajući za uzvrat poneki sendvič, poneki honorarčić i ono ‘do viđenja za godinu dana’.

(…) Hoćemo li te pretpotopne beštije nametnuti i novoj organizaciji društva, kao danak prošlosti, pitanje je koje udruženi rad treba da razmotri s najvećim oprezom. Teško je povjerovati da ti proždrljivi kolosi mogu nestati preko noći, kao što je teško povjerovati da ćemo zbog njih i dalje plaćati takav danak. Teške milijarde. Rezultati nas već odavna alarmiraju, a stvar je u zrelosti svih nas hoćemo li zaustaviti dinosaure, te apsurdne pogone s golemim želucima, i otvoriti prostor za čovjeka i njegovo djelo na razini naših potreba, naših ideala i naših shvaćanja kulture.”

U prethodnim ulomcima izdvojeni su dijelovi eseja Ples dinosaura ili dokle festivali? iz zbirke tekstova Sloboda u rezervatu, koje je književni kritičar, esejist i feljtonist Veselko Tenžera pisao između 1972. i 1975. godine za dnevni list Vjesnik i polumjesečnik Start. U ovom tekstu Tenžera svojim prepoznatljivo britkim i beskompromisnim književnim stilom kritički progovara o ondašnjoj poplavi najrazličitijih festivala, neprihvatljivoj festivalskoj produkciji, jeftinoj propagandi interesne kritike i besmislenim nagradama kao potkrepama navodno prvorazrednih umjetničkih kreacija. Smatrajući ih tek naprasitim gutačima javnih sredstava, koji ni najmanje ne zadovoljavaju odgovarajuće kulturne potrebe, Tenžera se zalagao za temeljito propitivanje smisla postojanja takvih festivalskih pogona, čime je redovito sablažnjavao cjelokupnu tadašnju kulturnu scenu.

Što bi tek Tenžera rekao danas, više od četrdeset godina od nastanka spomenutog teksta i u vremenu u kojem se Dubrovačke ljetne igre koprcaju u međuprostoru negdašnje slavne prošlosti i nužnoga festivalskog zaokreta kakav traže kretanja na suvremenoj kulturno-umjetničkoj sceni?

Jedan za drugim mijenjaju se intendanti, a zajedno s njima i poetika kakvu njeguju u društvu svojih bliskih suradnika. Većini njih jedno je zajedničko – dolaze entuzijastično, glasno proklamirajući novo festivalsko doba koje navodno ide ukorak s vremenom. Organiziraju kojekakve okrugle stolove i javne tribine, nastojeći primiriti uznemirene duhove, ali isto tako prikriti jedinu istinu – odsutnost bilo kakve dugoročne vizije. Naposlijetku jedan po jedan pokleknu pred svakojakim interesima, a osobito pred nostalgičnim čuvarima kulturnog steriliteta i urlajućim intelektualnim redukcionistima. Tu i tamo potkrade im se kakva festivalska uspješnica, no ponajviše je ipak onoga čega se kolektivna kazališna memorija uopće niti ne sjeća.

Takva je klima očito djelovala i na autore ovogodišnje neambiciozne i nemaštovite ceremonije, čija je jedina svrha bila bljeskom jednog svjetski poznatog imena skrenuti pozornost s vlastite umjetničke impotencije.

Uprizorena prema scenariju pomoćnice intendanta za dramski program Mani Gotovac i pod redateljskom palicom Ivana Miladinova, ovogodišnja je ceremonija zamišljena kao presjek svega onog što će ponuditi šezdeset i sedmo izdanje najstarijega hrvatskoga kulturnog festivala. Još je Krešimir Dolenčić svojedobno prekinuo s dugogodišnjom praksom suhoparnog variranja istog scenarija, no dok je on dinamičnim konceptom scenske šarolikosti dovitljivo preklapao tradicionalno i suvremeno, neprestano pritom održavajući pozornost publike, autorski tandem Gotovac – Miladinov ostvario je tek minijaturnu glazbenu priredbu lišenu ritmičnosti, a koju upotpunjuju pompoznom najavom bogatoga festivalskog programa. Poslije intoniranja himne i politički obojenoga gradonačelnikova pozdrava, slavni argentinski tenor, skladatelj i dirigent José Cura s terase palače Sponza izveo je poznati Prolog iz opere “Pagliacci” talijanskog skladatelja Leoncavalle, nakon čega mu je intendant Mladen Tarbuk predao dirigentsku palicu i ravnanje Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije, akademskim zborom Ivan Goran Kovačić, Dubrovačkim komornim zborom i zborom Libertas.

Cura se tako prometnuo u pravu zvijezdu večeri. Dobar glazbeni izbor iz Sousina, Verdijeva i Orffova opusa, s neizostavnom Gotovčevom Himnom slobodi na kraju ceremonije, prekidali su tek kratki izvadci iz dijela ovogodišnjega dramskog programa, a koje je s Orlandova stupa najavljivao prošlogodišnji dobitnik nagrade Orlando Nikola Baće.

Jedino što preostaje jest nadati se kako će barem dio onog što je Baće pompozno najavio ostati zabilježeno u festivalskim memoarima, te da neće završiti – kako bi rekao Tenžera – na smetlištu festivalske kulture, a što je nažalost slučaj s dobrim dijelom dramske produkcije Dubrovačkih ljetnih igara proteklih godina.

Božo BENIĆ

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...