Otmica Lukrecije: provociranje u prazno

Otmica LukrecijeU programskoj knjižici 12. Festivala svjetskoga kazališta stoji kako Angélica Liddell šokira kazališnom estetikom, užasava, ljuti puritance i konzervativce, nasmijava spremne na kazališnu avanturu, a njezino beskompromisno rušenje kazališnih granica svrstava se u kazališni događaj sezone.

Sinoć (26. rujna 2014.) na svjetskoj premijeri njezina nova projekta Ti si moja sudbina (Otmica Lukrecije) – ciklus uskrsnuća u zagrebačkome HNK-u nisam bila šokirana, nasmijana, a ponajmanje sam osjetila da sam prisustvovala kazališnom događaju sezone. Publika je počela napuštati gledalište nakon prvih pola sata izvedbe. Vjerojatno je riječ o nestrpljivim puritancima.

Svojevremeno je Sanja Nikčević u Vijencu napisala osvrt O umjetničkoj laži u kojem je krajnju provokaciju okarakterizirala izrazom krajnje nemoći govora o onome što će publiku dotaknuti. Rezultat te nemoći je umjetnička praznina. Nekada je umjetnost bila jasnije određena, no očito smo u kasnom 20. stoljeću shvatili da smo dostigli stupanj kada bilo što možemo proglasiti umjetničkim djelom, pa i sinoćnju izvedbu. Čemu Tit Livije, Shakespeare i Duncanov libreto za Brittenovu operu Nasilje nad Lukrecijom kad u florizmu interpretacija svatko silovanoj Rimljanki može vratiti čast?

Predstava počinje autoričinim čitanjem pisma u kojem objašnjava motivaciju projekta koji je saznajemo nastao kao rezultat zbivanja na prošlogodišnjem venecijanskom bijenalu, a sam je tekst nastao u povratnome letu. Nema ga mnogo i većinom je autoreferencijalan (Biblija, Händel, Shakespeare). Nakon toga slijedi serija besmislenih performansa, kičaste estetike, skidanja, raznoraznih zvukova i povremenog pjevanja ukrajinskoga zbora. Naslućujemo da silovatelja Tarkvinija autorica promatra kao ljubavnika koji će na kraju Lukreciji i njemu samome omogućiti uskrsnuće.

Jednodimenzionalnim promatranjem boli kao isključivo fizičke Liddell Lukreciji vraća osjećaj ljubavi. Kakva je to bol koja se manifestira u samoudaranju izvođačice? Kakva je to ljubav koja se osjeća u grupnom silovanju? Kakva je to umjetnost koja je samodostatna i samorazumljiva? Umjetnost je to koja potvrđuje institucionalnu teoriju.

Prema Dickieu sva umjetnička djela imaju dvije zajedničke osobine – artefakti su u shvaćanju da ih je u određenoj mjeri izradilo ljudsko biće (u ovome slučaju predstava Angélice Liddell) i svi ti artefakti imaju status umjetničkoga djela koji im je pridao član ili članove neke umjetničke zajednice svijeta (u ovome slučaju financiranje Liddelline predstave zajedničkim sredstvima grupe Prospero i kulturnim programom EU-a te njezinom afirmacijom i umjetničkim priznanjem na  Avignonskome festivalu 2010.).

Prema vlastitim riječima Liddell u predstavi želi prikazati trijumf ljubavi te govoriti o onome što se ne može i ne smije ispovjediti. Želi govoriti šutnjom, a na pozornici je stalno buka bez ikakve mistike. Uočavanjem umjetničke praznine, predvidljivosti provokacije, besmislenosti teksta i zbivanja na pozornici, a u skladu s otvorenošću institucionalne teorije koja ne razlikuje dobru od loše umjetnosti, mogu se odmah proglasiti puritankom. Ili se mogu nastaviti nadati da će me kazališna gostovanja provocirati kvalitetom, a ne nedostatkom kreativnosti.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More