Otkako su na vlasti, Linić i Milanović ne žele doći u “Nedjeljom u 2”

Kada vijest prestaje biti viješću, a postaje senzacijom? – to je prvo pitanje koje postavljam Aleksandru Stankoviću, i to ne slučajno.

Kad odradiš petsto emisija na tjednoj bazi i pređeš deset godina trajanja kao “Nedjeljom u dva”, greške su uračunati rizik i čini se da je daleko veći broj onih koji pamte propuste ili incidente manjih ili većih razmjera nego briljantno novinarski “odvožene” zadatke. Mislim pritom na primjere a la Kusturica, Lupino, Let3, Mamić, prije nego Igor Mandić, Radman, Tadić…

Odgovarajući na jednostavna pitanja o svome radu na HTV-u otvoreno, bez dlake na jeziku – onako, dakle, kako traži od svojih sugovornika u “Nedjeljom u dva” – Stanković je rekao i previše. Tako barem misle oni koji su na objavu ovog intervjua bez obrazloženja stavili veto.

Jesi li u višeljetnom novinarskom i uredničkom stažu nailazio na situacije u kojima se mediji otimaju kontroli postajući agresivnima u pokušaju pumpanja senzacionalizma nauštrb istinitog i objektivnog izvještavanja?

– To sam najbolje osjetio na slučaju Mihajlović. Medijska histerija izazvana činjenicom da sam u emisiji krivo najavio jednoga u biti zanimljivog čovjeka rezultirala je najgorim tjednom u mojoj novinarskoj karijeri. Od svih nepotizama, lopovluka, rada za druge televizije, izvlačenja novca s HRT-a, surađivanja s konkurencijom, Stanković je jednom faking krivom najavom nanio najveću štetu ugledu HTV-a!? Ma daj molim te! Mediji kao da su se natjecali tko će napisati tekst s više zle namjere i tko će više “popišati” Stankovića. Neki su uspjeli, ali većina bogami i ne. Ovima koji me nisu uspjeli zapišati mogu samo poručiti “priđite bliže, nije vam toliki”!

Bilo je prigoda u “Nedjeljom u 2” kad si gledateljima dao za pravo da pitaju gdje se povukao novinarski Stanković rotweiler/bulldog ustupajući mjesto mekšem i ne toliko više nabrijanom voditelju. Radi li se o zamoru materijalom, rutiniranju, ili jednostavno svako vrijeme i staž nosi svoje modele odnosa prema sugovornicima?

– Pokušat ću ti to objasniti na primjeru jednog vica. Stoje dva bika (otac i sin) na brežuljku i gledaju stado krava kako pase u dolini i kaže sin ocu , “Hej, tata, hajmo se sjurit dolje i opalit dvije krave”? , a tata će na to “Ne, ne! Hajmo sić polako i opalit ih sve.” Eto, ja mislim da sam u zadnjih godinu dvije u toj fazi da intervjue radim na sličan način kao tata bik, u nadi da ću tako dobiti više nego da konstantno napadam. Gledatelji su tu možda zakinuti za konstantnu svađu, ali u svakom slučaju emisije su sadržajnije. Međutim, to ne znači da ću se libiti i polemike s gostom ako procijenim da je to potrebno.

Sve te okrugle brojke i obljetnice po logici nose neku potrebu za rekapitulacijama. Pa kad gledaš na tvoje sezone “Nedjeljom u 2”, molim te, usporedi ideale i model rada u startu, negdje oko sredine, pa do današnjih dana.

– Stvar se relativno logično razvijala. U početku je bilo više novinara u studiju, zatim su bili studenti novinarstva, da bi na kraju ostali samo gost i ja. Što se forme tiče, to je to. Dok radim “Nedeljom u 2” bit će to razgovor jedan na jedan.

Svjedočio si dvjema promjenama vlasti, raznim aferama, previranjima, skandalčićima. Koji su ti gosti intimno i privatno bili najdraži i najbitniji, a koji su po tvom mjerilu bili profesionalno najbolje odrađeni?

– Najdraži su mi bili gosti koji ne dolaze iz političkih sfera. Na primjer Igor Mandić, Siniša Labrović, Milka Babović, Tom Gotovac, Sanja Sarnavka, Viktor Žmegač, Slavoj Žižek… Što se tiče promjene vlasti, nema se tu puno toga za reći. Uvijek ista priča. Kada su u opoziciji, političari puno radije dolaze u emisiju nego kad su na vlasti. Najbolji primjer za to su Slavko Linić, Željko Jovanović i Rajko Ostojić koji su kao oporbeni političari rado dolazili u “Nedjeljom u 2”, a sada ih nikako ne mogu uhvatiti.

Za nekih ranijih intervjua rekao si mi kako nekima od lošijih trenutaka smatraš one emisije u kojima nisi mogao sugovornicima razbiti gard, a baš te bilo nabrijalo, primjerice Ivić Pašalić, jedno od ranijih Bandićevih gostovanja, Aco Tijanić…

– Moguće je da su me te greške i natjerale da danas dvaput razmislim prije nego na nekoga krenem otvorenim gardom. Te greške najčešće su se događale zbog podcjenjivanja protivnika, to jest sugovornika. Međutim, ne moraju to nužno biti greške. Nekad je sugovornik jednostavno bolji od tebe, igra s jačim kartama i to je naprosto tako, ti tu ništa ne možeš. Da vidim tog šampiona koji ima sve pobjede u karijeri? Bilo kako bilo, mislim da je moj “skor” u karijeri još uvijek sasvim dobar.

Tko su ti intrigantni ljudi koje nisi imao prilike ugostiti u emisiji i ima li još uvijek novinarskog žara prilikom hvatanja u koštac sa sugovornicima?

– Naravno da ima. Meni su sedamdeset posto emisija koje radim još uvijek izazov. Kad to padne ispod pedeset posto, okačit ću rukavice o klin. Inače, ne povlačim se dok ne ugostim Đorđa Balaševića, ili dok ne dovršim razgovor s Kusturicom.

Robuješ li i odgovaraš li postocima gledanosti ili državna televizija ima obvezu samo nuditi kvalitetan sadržaj, pričem shareovi i postoci nisu obvezan kriterij? Jasno da će Sanader imati povećan interes od Ante Perkovića primjerice, ali dojam je da jako pažljivo odabireš i vodiš brigu o ljudima koji će prvo osim aktualnosti odgovarati onom mas interesu.

– Pa otprilike ovako: mjesečno tri emisije robuju kriteriju gledanosti, dakle to su gosti koji su aktualni i oko kojih je neka graja trenutačno, a jednom mjesečno zovem one bezvremenske goste koji ne jamče nužno gledanost, ali su ljudi koji imaju što pametno reći ovoj našoj javnosti.

Situaciju u matičnoj kući, vjerujem, ne možeš javno komentirati, međutim s pozicije gledatelja – nisu li modeli rada na HTV-u još uvijek jednaki s vrha prema dolje obzirom da je skoro pa javna tajna da se čelni ljudi kadroviraju prvenstveno po političkim udovoljavanjima Premijeru i Vladi, a tek onda profesionalnim referencama? S te pozicije totalno je svejedno jesu li kratice HDZ jučer, SDP danas, neka treća sutra…

– Ja tu nema velikih iluzija da će sutra biti drukčije. Nama je formalno vlasnik Sabor i tko ima većinu u Saboru taj bira ravnatelja, a ravnatelj onda putem javnog natječaja bira suradnike. Uglavnom i na taj način može biti izabran dobar ravnatelj. Za razliku od proteklih par godina toplo se nadam da će novi ravnatelj napraviti dobar posao na HTV-u.

Nekad si se javno deklarirao kao veliki ljubitelj žena, govoreći – pomalo ironično, a pomalo defetistički – s pozicije “tko prizna pola mu se prašta”. Ispalo je da si profesionalno bio vezan i radio pod urednikovanjem Hloverke Novak Srzić (TV dani) i Jadranke Kosor (radio dani). Bi li prvu pozvao u fotelju preko puta sebe i zašto se druga nije odazvala višekratnim pozivima?

– Hloverku bih vrlo rado ugostio samo da ne radi na HTV-u i da u karijeri nisam imao toliko sukoba s njom. Jer, recimo da je pozovem u goste i napravim jedan žešći intervju, ispalo bi da televiziju koristim za privatne obračune s bivšom šeficom, a to nije u redu. Što se tiče Jadranke Kosor, vodimo neke razgovore da nam ona uskoro bude gošća, tako da vjerujem da će uskoro prekinuti osmogodišnju silenzio stampa što se tiče Nedjeljom u dva.

I privatno si pak epizode nekih sezona Nedjeljom u dva, kada su ti asistirali studenti novinarstva, preveo u zajednički život s Željkicom Crnogaj, jednom od novinarki koja je znakovito dizala obrve sudjelujući u emisijama. Koliko se profesionalno slažete oko principa rada i situacije u medijima, s obzirom da je supruga isto aktivna na terenu i radi za jedan od najčitanijih tuzemnih portala?

– Svoj posao ne volim donositi kući, tako da se što manje trudim suprugu maltretirati s problemima koje imam u vezi emisije. Inače, uvažavam njezine kritike, premda ona baš i nije najbolji kritičar jer je blagonaklona prema meni.

Da nisi afirmirani TV voditelj, bi li radije bio pjesnik, što si po hobiju, pravnik, što si po zvanju, knjigovođa ili nešto četvrto…

– Da nisam tv voditelj rado bih bio psihijatar. Valjda me pukla ova moja psihoterapija koju svake nedjelje prisilino izvodim nad gostima u studiju HTV-a.

A što je s literarnim radom i vantelevizijskim izletima? Lani u ovo doba najavio si knjigu koja će biti svojevrsni “off the record” snimanja Nedjeljom u dva?

– Ulijenio sam se malo s tom novom knjigom, ali ipak nešto raduckam. Kad skupim 100 gostiju i opišem ih, bit će i knjiga. Stigao sam do brojke 60.
Boks i praćenje borilačkih vještina te jednom, kao dokumentarista, odvela u Japan s Mirkom Filipovićem. Je li bilo ikad situacija ili gostiju s kojima bi mogao u ring ili zavaljati šamarčinu što zbog njihove arogancije, mogućih antipatija ili kojeg god razloga? S Kusturicom je moglo biti čupavo možda…

– S Kustom je moglo biti čupavo tim više jer je neka boksačka reprezentacija u vrijeme našeg sukoba baš bila na pripremama kod njega u Drvengradu, ali eto izvukao sam se bez batina. Nikada me ni jedan gost nije natjerao da o njemu razmišljam kao o potencijalnom suparniku u pravom ringu. Valjda zato jer su moji gosti uglavnom političari koji baš ne izgledaju kao neki tučaroši. Isitna bog bio je meni gost i Mirko Filipović (više puta), ali ajmo iskreno: kud ćeš na Mirka dić ruku? Nije red!

Anđelo Jurkas

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More