Tiha misa za sve naše lažne pobune

Dosad je većina razgovora o neophodnoj obrazovnoj reformi počinjala i završavala na diskrepancijama između nužne digitalizacije i razvijanja STEM-a te ideološkim ratovima međupredmetnih tema, primjerice građanskog i zdravstvenog odgoja. Umjetnost je po ustaljenom običaju posljednja stvar u promišljanju bilo kakvog napretka. Politike rijetko uočavaju vrijednosti i prednosti umjetničkih predmeta u obrazovnim programima jer one nisu kvantitativno mjerljive i ne podižu tzv. uglede škola. Rezultati toga maćehinskog odnosa prema umjetnosti općenito vide se u osmišljavanju raznoraznih strategija razvijanja i poticanja publike na sudjelovanje u kulturi. Prema posljednjem Eurostatovom istraživanju 26 % hrvatskih građana u protekloj je godini bilo barem jedanput u kazalištu, na operi ili koncertu, dok je europski prosjek 43 %.

Na koji su način povezane naše obrazovne strategije i gostovanje zadarskoga Teatra VeRRdija u ZKM-u s Pakovićevim Othellom, nezakonitom liturgijom? Nastavni plan i program hrvatskoga jezika obuhvaća gotovo čitavu povijest dramske književnosti, no kada je riječ o praktičnom dijelu nastave i odlasku u kazalište te razvijanju kritičkoga mišljenja, rijetko ćete vidjeti organizirane posjete alternativnijoj sceni ili nekoj od kazališnih tribina. Učenici tako dobivaju pogrešan dojam o kazalištu kao mjestu gdje se uprizoruju isključivo lektirni naslovi i gdje publika mirno sjedi na vlastitim mjestima. Svi smo ponekad željni rizika i avanture. No, netko tu postojeću i učenike kao buduću publiku treba uputiti da su takvi rizici izazovi za njih i kazališnu umjetnost te da značenjska polja treba rastvarati, a ne se prepuštati jednoznačnim prizorima.

Foto: Ivana Jenjić

Redatelj i autor Zlatko Paković od 2009. djeluje na marginama srpskih izvaninstitucionalnih kazališta gradeći neobičan svijet političkoga kazališta s pjesmama. Njegove propovjedno-didaktičke metode otvaraju prostor nadi i boljitku. Stoga bi Othello mogao poslužiti kao izvrstan alternativni vodič za Shakespeareove tragedije jer se načinju mnogobrojna pitanja. Na koji način Mlečani vide Othella, a na koji on sebe sam? Je li uistinu Jago proračunati igrač sistema? Zaslužuje li Desdemonina neiskrena ljubav smrt? Gdje su počeli svi ti porazi europske intelektualne misli? Estetikom Brechtova epskog teatra s didaktičkim upadicama autor ulazi u središte Shakespeareove tragedije s tri izvođača secirajući krvave slike, ropstvo, izdaju, tiraniju većine, povodljivost, probleme iseljenika, rasizma, ljubavi i ljubomore.

Othello (Juraj Aras) je jedan mrtav čovjek, izdajica svojih koji ne zaslužuje bolji kraj. Desdemona (Hrvojka Begović) nije nikakva žrtva. Podložna je i ponizna, njezina je ljubav ropstvo i stoga mora umrijeti. Scenske iluzije stalno prekida majstor ceremonije, mesar, redatelj i izvođač Paković u ulozi Kora. Glumci na osiromašenoj pozornici s oltarom i kaležom ulaze i izlaze iz uloga, pjevaju korale i prepričavaju scene. Poštuju odabranu i jednostavnu redateljevu koncepciju, iako podjednako Aras i Begović uspijevaju dati vlastite interpretacije siline, mržnje, pobune, ali i nesreće, jada, krhkosti i nježnosti. Na oltaru se vodi ljubav i žrtvuje, mrzi i tjera, izgrađuje čitav koncept nemilosrdne igre i neuspjelih pobuna. Shakespeare je valjda za svaku zamislivu ljudsku interakciju napisao barem redak ili dva. Paković interakcije u Othellu okreće naopačke čineći prostor pobune aktualnim poput žilet-žice koja za razliku od izbjeglica, ovdje okružuje raspelo.

                                                                                                                                   Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More