Otello: Briljantno promišljen, marljiv i temeljit rad s čitavim ansamblom

Strukovne nagrade u umjetničkome svijetu uvijek izazivaju polemike. Međutim, predstava koja je zaslužila (ne samo osvojila, nego doista zaslužila!) Nagradu hrvatskoga glumišta za najbolju operu u 2017. teško može ikoga ostaviti ravnodušnim. Otello Giuseppea Verdija na libreto Arriga Boita u realizaciji Opere HNK Ivana pl. Zajca svojim je gostovanjem u Zagrebu pokazao kakve rezultate donose promišljen, marljiv i temeljit rad na razvoju ansambla i njegova repertoara.

Shakespeare i Verdi nisu se ”susreli” mnogo puta na opernoj pozornici, iako je u gotovo svim biografijama i tekstovima koje prate izvedbe Verdijevih opera na Shakespeareove predloške neizbježna priča o skladateljevoj fascinaciji Bardom i želji za pisanjem opera na njegove predloške. Konačni rezultat su samo tri opere – jedna iz ranog razdoblja stvaralaštva, Macbeth i dvije iz kasnoga, Otello i Falstaff (prema Veselim ženama windsorskim).

Sa zadrškom govoreći o pojmu ”trilogije” u slučaju ovih šekspirijanskih Verdijevih opera, HNK Ivana pl. Zajca pod vodstvom intendanta, dramaturga i redatelja, Marina Blaževića upustio se u postavljanje svih triju opera. Riječ je o hvalevrijednom projektu. Prvu predstavu Otello, postavljenu prošle godine, pratit će nove produkcije opera Macbeth i Falstaff. Riječki se Otello u mnogočemu pokazao posebnim i znakovitim. Ostvaren je gotovo u cijelosti s ansamblom riječkoga HNK-a; jedini pjevač koji nije član ansambla je meksički tenor Luis Chapa u naslovnoj ulozi. Osim toga, u toj je predstavi u ulozi Jaga debitirao proslavljeni bariton Giorgio Surian, a u ulozi Desdemone riječka sopranistica Anamarija Knego.

Režiju potpisuje dramaturg i redatelj Marin Blažević. Njegov operni režijski debi prije dvije godine u istome je kazalištu bila punokrvna barokna opera seria, Julije Cezar Georga Friedricha Händela. Već se u toj predstavi dalo naslutiti kako Blažević specifičnosti opere kao medija dobro razumije, naročito kada je pred njim nimalo jednostavan zadatak režiranja opere koja se sastoji od stop-and-go formi, u kojima je uz to učestalo ponavljanje (zahvaljujući formi arije da capo). Sasvim drukčiji izazov predstavlja Verdijev Otello – nastaje 1887. kada je skladatelj nakon Rekvijema (1874.) odbijao pisati nove opere i kada su mu mnogi suvremenici spočitavali staromodnost. I doista, Verdi se udaljava od starih formalnih okvira takozvane la solita forma zadržavajući tek neke od elemenata koje se susreće u ranom i srednjem razdoblju njegova stvaralaštva (tj. u najizvođenijem dijelu njegova opusa).

Blaževićevo scensko čitanje uvelike se oslanja na glumačke sposobnosti pjevača. Scenografiju zapravo čini majstorski osmišljena rasvjeta (pohvale idu oblikovateljima svjetla i scene Daliboru Fugošiću i Alanu Vukeliću), koja često odjeljuje pozornicu vertikalnim i(li) horizontalnim linijama dijeleći tako prostor u kojem se odvija radnja od prostora u kojem se prikazuje introspekcija likova. Iako je scena prazna, ni u kojem se trenutku ne pronalaze nedostaci. Režija pogled usmjerava isključivo na likove, koji zapravo i jesu nositelji stvarne drame i kojima ne trebaju redundantni komadi scenografije, rekvizita ili nijemih likova (svega toga nagledali smo se u zagrebačkoj Operi u posljednjih nekoliko godina) kako bi tumačili dva plana vlastitih uloga – onaj koji karakterizira njihovu osobnost i onaj na kojem međusobno komuniciraju. Gledatelj u svakome trenutku zna kamo i u koga mora gledati, a zahvaljujući dobrim režijskim postupcima ni ne poželi gledati drugdje.

Među najgorim i najcrnjim likovima operne literature uopće upravo je Jago, čije manipulacije dovode do smrti Otella i Desdemone, ali ne i njega samoga. Basbariton Giorgio Surian u ovoj je ulozi donio svojevrsni ekstrakt svojeg dugogodišnjeg pjevačkog iskustva stapajući pjevačke i glumačke aspekte Jaga u cjelovitu opernu ulogu. Ni u jednome trenutku nije se osjetio zamor, nego se od početka do kraja predstave osjećalo izgrađivanje kompleksne uloge Jaga koji dijaboličnim spletkama uništava živote sviju oko sebe. Iako ne otpočetka, povjerenje u njega ima i Otello, kojega je meksički tenor Luis Chapa kao pjevač snažnoga glasa i izjednačenih registara predstavio pjevački i glumački zaokruženo, a vrhunac je ponudio u solilokviju trećega čina.

Desdemona, opozicija ljubomornim muškarcima, u tumačenju sopranistice Anamarije Knego bila je briljantno iznijansirana – od samozatajnosti u prvim trima činovima do mirenja s vlastitom (nepravednom) sudbinom. Četvrti čin u središte stavlja žene, naročito Desdemonu; Knego je prisvojila i osvojila čitavi čin svojim nastupom, najprije vrhunskom izvedbom Arije o vrbi, a potom i Ave Marijom. Osim što je svojim kristalno jasnim glasom svaki ton ispjevala s nevjerojatnom pozornošću, ponajviše su očaravala bistra piana. Pjevačka uvjerljivost i siguran nastup potpomognuti izvrsnom glumom nisu ostavljali prostora ravnodušnosti. Podvukavši crtu pod ovakvu kreaciju Desdemone, bez zadrške ju je moguće proglasiti antologijskim ostvarenjem na hrvatskim opernim pozornicama.

Izvrsnom glumačkom i pjevačkom izvedbom predstavila se i mezzosopranistica Ivana Srbljan kao Emilia, Jagova supruga i Desdemonina pratilja, čiji je moćni uzvik Aprite! Aprite! iza zatvorenih vrata proparao scenu netom nakon što su Otellove ruke usmrtile Desdemonu. U njezinu je slučaju redatelj lik Emilije uspio u svojem naumu da je učini dramaturški važnom ulogom. Svojim nastupom nije zaostajao niti tenor Marko Fortunato kao Cassio, koji se izvrsno uklopio u ansambl, odnosno predstavu u cjelini.

Orkestar HNK Ivana pl. Zajca pod ravnanjem glavnoga gosta dirigenta i glazbenog savjetnika Villea Matvejeffa, nije bio savršen, ali je bio jedinstven, a to se od orkestra kao glazbenoga tijela koje čini kolektiv i očekuje. Ni u jednome trenutku nije ometao niti se nametao, nego je pružao sigurnu potporu pjevačima i zboru. Ono što svakako zaslužuje pohvalu jest nevjerojatan solo kontrabasa na početku posljednjega čina, kojeg se ne bi posramili niti najbolji europski operni orkestri. Matvejeff je dobro pratio glazbena kretanja Verdijeve partiture ne narušavajući glazbeno-dramaturšku logiku i smjer njezina kretanja, a to je svakako potpomoglo dobro osmišljenu režiju.

Redateljevi postupci zbor su izmjestili u publiku kao svojevrsne komentatore radnje, izbjegavši tako nepotrebnu gužvu na pozornici u prizorima koji naginju ipak nešto starijim opernim konvencijama u okviru Verdijeva stvaralaštva. Iako to donosi akustičke i izvedbene mane, nije narušilo integritet predstave u cjelini. Baš kao i orkestar, zbor (pripremila ga je Nicoletta Olivieri) je ponudio ujednačeno muziciranje uz precizan izgovor teksta, a to opernim zborovima nerijetko nedostaje.

Treći ansambl uključen u izvedbu bio je Balet HNK Ivana pl. Zajca. U ključnim trenutcima poput prizora tučnjave u prvome činu pojačao je intenzitet zbivanja na sceni, podržavajući profinjenu vizualnu estetiku predstave. Na zanimljiv su način likove odražavali i kostimi Sandre Dekanić. Svi su bili u crnome osim Desdemone, koja je nosila crvenu haljinu kao znak ljubavi, da bi se u posljednjem činu ogrnula bijelim ogrtačem. Crvenoga u tragovima ima i kod Otella, a tek u zadnjemu činu otkriva se da nosi crvenu košulju – ljubavi ima, ali ju je u potpunosti obuzelo crnilo ljubomore.

Otello je predstava koja oduševljava u cjelini. U majstorski režiranoj operi svjedočimo manipulacijama Jaga nad ostalima, a naposljetku je rezultat žrtva žene, koja je jedina nastradala kao žrtva manipulacije i ljubomore muškaraca jer iznad mrtvih tijela u dnu pozornice stoje Jago i Otello (koji u ovoj predstavi ne diže ruku na sebe). Nad njima se zatvara zastor otvarajući im nove mogućnosti dok pred publikom ostaje beživotna Desdemona i niz žena koje u gledalištu ustaju kao potencijalne žrtve preživjeloga dvojca. Iako je predstava nastala prošle godine, baš je u ovo vrijeme kada je prikazana u Zagrebu zapravo i najaktualnija.

Riječka opera svojim je samo jednim gostovanjem u Zagrebu (bile su najavljene dvije izvedbe, ali je druga bez objašnjenja otkazana) pokazala koliko je u stanju učiniti s vlastitim ansamblom ostvarenjem naslova koji se ubrajaju u takozvani željezni repertoar. U zagrebačkoj Operi u posljednje vrijeme nemamo priliku gledati takve operne predstave, a ako se i predstavljaju, onda je to isključivo u posebnim i rijetko izvođenim inačicama (a to sadržava i prednosti i mane). Dotad ćemo sa zanimanjem ostati pogleda uprtog prema riječkoj Operi koja sasvim očito zaslužuje i veću pozornost od one koju trenutačno uživa.

Dario Poljak

Foto: HNK Ivan pl. Zajc Rijeka

 

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...