“Osobna anarhija” Josipa Šurlina: Kreativnost ugrožena potrošnjom i suvremenim fetišima

Radovi Josipa Šurlina uglavnom simboliziraju iskustva socijalno marginaliziranog subjekta i načine na koje se suočava s vlastitim egzistencijalnim traumama.

Hrvatska udruga likovnih umjetnika Split i Salon Galić ove srijede, 7. listopada postaju dom izložbe “Osobna anarhija” mladog splitskog umjetnika Josipa Šurlina, akademskog slikara koji je dosad izlagao na šest samostalnih izložbi, a usvom radu ponajviše je, kaže, zaokupljen “dijalektikom pojedinca i društva”. Izložba ostaje otvorena do 23. listopada, a kustos projekta je Božo Kesić, ujedno i autor predgovora čije dijelove prenosimo.

Radovi na ovoj izložbi uglavnom simboliziraju iskustva socijalno marginaliziranog subjekta i načine na koje se suočava s vlastitim egzistencijalnim traumama. Poprište tih događaja artificijelni su i nadrealni životni prostori obilježeni tek tragovima njihovog anonimnog stanara. Oni su pojednostavljeni prikazi stvarnih “ćelija” unutar suvremenih urbanih košnica i otjelovljuju nelagodna mjesta izrazito pogođena društvenom ili ekonomskom nejednakošću. Nadahnuće za oblikovanje većine svojih umjetničkih instalacija Šurlin pronalazi ponajviše u neuglednim dijelovima periferije grada Splita odnosno u tamošnjoj divljoj gradnji ili zapuštenim privatnim posjedima. U obzoru izloženih radova Šurlin tumači ta mjesta kao ona na kojima se živi ili prinudno ili voluntarno.

Prvo opažanje povezano je s ograničenim ekonomskim mogućnostima pojedinca, a drugo se odnosi na neku vrstu dobrovoljnog izbjeglištva u odnosu na uobičajeni habitus življenja u urbanim sredinama. Šurlin uočava da oba scenarija proizvode neku vrst traumatičnog iskustva. U prvom slučaju pojedinac je stalno iznova izložen traumi zbog vlastite ekonomske paraliziranosti. U drugom slučaju on svjesno odabire “samoizolaciju” nastojeći izbjeći susret s već proživljenom traumom, ali ga ona unatoč tome ne mimoilazi nego sustiže i postaje sastavnim dijelom njegovog životnog stila upravo stoga što je njegov egzil zasnovan na kompulzivnoj potrebi da se od nje zaštiti, pritom je rijetko gubeći iz vida.

“Teret” Alena Marića: Prva izložba mladog fotografa testament je patnji, ali i izdržljivosti

U prilog dosljednosti Šurlinovog stvaralaštva svjedoče sve njegove samostalne izložbe od 2017. godine do danas, pa i aktualna koja se održava u Salonu Galić pod nazivom Osobna anarhija. Sadržaj izložbe posreduje pet recentno nastalih umjetničkih instalacija čija jednostavna, ali upečatljiva likovnost podrazumijeva hermeneutički pristup izložbi.

Radovi na ovoj izložbi simboliziraju specifične situacije koje se rađaju iz neke vrste društvenog diktata ili nepravde, a zahvaćaju neimenovanog pojedinca (jednog ili više njih). Niti jedna instalacija ne prikazuje niti izričito navodi o kome se radi. Umjesto toga naglasak izložbe je na konstruiranim prostorima koji poprimaju oblik “produženih” karakternih obilježja onoga tko ih nastanjuje. Upravo u kreiranju takvih ambijenata (obilježenih tek tragovima nečije prisutnosti) Šurlin prepoznaje priliku da pokaže to da je krajnja nemoć traumatiziranog pojedinca u odnosu na društvenu paradigmu najbolje uočljiva u konkretnim fizičkim prostorima, a ne u subjektu samome. Ona su mjesta perpetuiranja ponašanja koja nastoje izmaći probojima traume, ali vidljivo je da u tome ne uspijevaju i da, zajedno s onima koji ih proizvode, tvore žive “rane” (traumatske cjeline) u društvenom tkivu.

Govoreći o čovjekovoj mogućnosti poboljšanja vlastitog života, Oscar Wilde krajem devetnaestog stoljeća ustanovljava da je potrebno osloboditi se ovisnosti o državi, novcu i privatnom vlasništvu te posvetiti se onome što volimo (Živjeti je najrjeđa stvar na svijetu). Međutim, u okolnostima današnjeg života to je odavno hipertrofirani utopizam i propala priča koja je pregažena pod nogama robne potrošnje i suvremenih fetiša, a ljudska kreativnost (koja prema Wildeu ne treba imati svoju svrhovitost) i sama postaje roba koja se razmjenjuje za materijalnu dobrobit. Onaj tko tako pokušava živjeti najčešće se izdvaja iz društva samostalno ili je iz njega izdvojen poput mjesnog “luđaka”, homo sacera.

Šurlina takav podsjeća na protagonista Jean-Paul Sartreove Mučnine Antoinea Roquentina i na njegov specifični odnos sa svojom apsurdnom okolinom. Roquentin proživljava egzistencijalističku krizu i agresivnu, ali istovremeno sputanu i kontroliranu reakciju na beznačajno postojanje. On se kreće prostorom odavno podređenome vladavini većine, gdje ljudi i predmeti nesvjesno obitavaju u vječnom limbu. Konačno, svjestan vremena u kojem živi, a u obzoru prikazanog na ovoj izložbi, Šurlin poentira: “Sasvim je sigurno da na mjestu gdje se ‘apokalipsa vrijednosti’ konstantno perpetuira, tamo gdje ‘pustoš raste’, odjekuje zaboravljena poruka: Živjeti je najrjeđa stvar na svijetu“.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More