Oscari 2020: Sumanuta utrka ispraznih filmova

Za sve koji žele doživjeti film (a da to nije tek kratkotrajno stimuliranje osjetila), kao niti za one koji žele nešto korisno naučiti, Oscari nipošto nisu in. Gluma u filmovima koji se protežu Akademijinim nominacijama često je površna, prenemažuća ili nametnuto fatalna. Zapravo efekti spašavaju filmove bombardirajući naša osjetila pretjeranom količinom informacija koje umaraju.

Zanimljivo je da su izuzetni glumci iz starije generacije poput Harveyja Keitela, Glenn Close, Willema Dafoea, Viga Mortensena, Catherine Keener te srednjih godina kao Woody Harrelson, Mark Ruffalo, Ethan Hawke, Michael Shannon ili Maggie Gyllenhaal dosad stigli samo do nominacija, dok mlađi poput Paul Danoa ili Kristen Stewart nisu zasad uspjeli ni to. Nominirani su filmovi nerijetko i preglasni, neovisno o žanru ili vrsti zvukova koje čujemo, te iznad svega promiču američko društvo i njegove lažne ”vrednote”. No izgleda da njihova, a i naša publika, takvo što zapravo želi ili joj je spretno nametnuto jer najgledaniji je domaći film u 2019. nažalost General, koji ima osjetno manju gledanost od višestruko nominiranog i najgledanijeg stranog filma u Hrvatskoj, Jokera.

Da je mainstream film u Americi tržišni proizvod, a ne kultura čak ni u širem smislu, odavno znamo. Nije ni kod nas bolje, samo nam nedostaje tržište, kao i publika sa stvarnim interesom za domaći film. Film danas predstavlja potrebe tržišta, ali je ujedno i odraz širih krugova publike prema samom umjetničkom proizvodu. Predstavlja i smjerove te širinu obrazovnog sustava koji oblikuje buduće filmaše o tome kakve filmove, zašto i za koga žele, te mogu raditi i za što je tržište spremno platiti. Ideja da se film ne radi za publiku mogla bi stajati kao aksiom u društvu u kojem ta ista publika ne financira filmove ili ih autori snimaju vlastitim novcima, kao hobi ili zabavu, pri čemu također nastaju vrijedna djela.

Svaki je film za koji publika spremno plaća kartu ili ga želi gledati na online servisu – dobar. Točnije sve ima svoju publiku i treba tako ostati jer je raznolikost nužna i poželjna. No, dodjeljivanje nagrada, tj. veličanje filma kojekakvim odlikama, samo da bi ga se promoviralo i tako od ničeg napravilo nešto, ne odiše kredibilitetom. Unatoč tome, svestrana kategorija u kojoj čuči kvaliteta je Najbolji film na stranom jeziku, u kojoj bi hipotetski mogli konkurirati neki hrvatski filmovi, ali dosad nisu uspjeli ući u uži izbor. U kategoriji se Najboljeg dokumentarca također tu i tamo mogu pronaći zanimljivi i kvalitetni uradci među Akademijinim nominacijama.

Intimni dokumentarac Medena zemlja Tamare Kotevske i Ljubomira Stevanova o ustrajnoj pčelarici koja uzdržava bolesnu majku u izoliranoj ruralnoj sredini, te biva žrtvom kapitalističke trke za masovnom proizvodnjom i prodajom seoskih proizvoda – izvrsna je ideja (prvobitno je trebao biti ekološki film) i zanimljiva realizacija koja je Makedonce dovela do nominacije za najbolji dugometražni dokumentarac. Upravo je taj, danas prilično aktualni koncept filma kao prijelaza između fikcije i dokumentarizma, vizualno moćnom dokumentarcu osigurao nominaciju i u kategoriji Najboljeg filma na stranom jeziku.

Medena zemlja može prouzročiti turobno raspoloženje zbog snažnog autorskog pečata redateljskog dvojca koji je tri godine proveo u planinama s Hatidže. Uz neizbježnu empatiju dokumentarac otvara pitanja o konzumerizmu, devastaciji prirode, ljudskosti i prijateljstvu. S obzirom na susjedne uspjehe (usp. Oscar za Ničiju zemlju 2002)., logično je promišljati o domaćoj kinematografiji u američkom kontekstu. To bi neumitno donijelo veliku korist, povećalo konkurentnost našim filmovima, te što je najvažnije – podiglo ljestvicu kvalitete, tako da gafovi poput Generala i srodnih eskapada, zauvijek postanu povijest.


U konzervativnim i wannabe politički – kao i rodno, no ne ide im baš, posebno ove godine – korektnih Oscara, tu i tamo zabljesne nešto u nominaciji za najbolji film (aktualni Parazit, Jojo Rabbit, Male žene, Priča o braku). Kategorija za originalnu filmsku glazbu također je mala riznica, kao i kategorija najbolje fotografije, poslastica za ljubitelje vizualne umjetnosti. Vjerujem da je nominiranom redatelju i koscenaristu Samu Mendesu doskočica iz naše bivše države suha krpa na dnu mora bila misao vodilja kad je osmišljavao i pisao kako će njegov desetar Schofield sa svim peripetijama naposlijetku čak i preplivati rijeku, no ipak donijeti (čitljivo i neoštećeno) pismo obavijesti o zaustavljanju napada bataljonu pukovnije Devonshire.

Film kojeg se smatra najužim izborom unutar nekih kategorija, trebao bi biti onaj iz kojeg se može učiti, poput pokaznog primjera kako izvesti u najboljim razmjerima ono za što je nominiran. No izgleda kako neki od nominiranih filmova mogu poslužiti baš kao primjer kako nešto ne učiniti, a to nagradama daje posve intrigantnu notu. Bez daljnjega, iako je Mendesov 1917 patetičan i vodenast, nominacije za najbolju fotografiju i scenografiju prilično su zaslužene.

Iako se s godinama ukusi i trendovi mijenjaju, kako vrijeme odmiče neke nam stvari postaju dosadne, dok druge čim više gledamo, tim su bolje. Razvijamo i novu osjetilnost za dosad neotkriveno, a tehnologija munjevito juri naprijed u svim pravcima. Danas gledamo sadržaje koje na filmu nismo mogli zamisliti prije tridesetak godina, a da se ni ne dotaknemo pregršt efekata. No, upravo stari američki grafit – pobijedivši u trci majmuna, ostaješ i dalje majmun, savršeno opisuje sumanuti trk elite za pobjedom među ispraznim filmovima kojima je rok trajanja svega nekoliko burnih mjeseci.

Iva Sirotić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More