Oscari 2019: Standardna predvidljivost s proplamsajima trendovskih zaokreta

U prošlogodišnjem osvrtu na glazbeni dio oskarovskih nominacija spomenuo sam kako su zbog relativno zatvorena kruga imena u svijetu filmske glazbe nominirani često iz godine u godinu isti. Ovogodišnje nominacije donekle opovrgavaju tu tezu. Marc Shaiman i Alexandre Desplat dosad su više puta nominirani. Ne treba zanemariti da je Desplat i prošlogodišnji osvajač Oscara za originalnu glazbu u filmu ”Oblik vode”. Nicholas Britell i Ludwig Göransson relativno su mladi kompozitori u tridesetima. Pristupom i generacijskom pripadnošću predstavljaju dašak svježine na popisima za takve nagrade. Dosad zanemareni veteran Terence Blanchard je pak napokon nagrađen za svoj dugogodišnji glazbeni doprinos specifičnoj vizualnoj i narativnoj estetici Spikea Leeja u ”Crnom članu KkKlana”. Sva nominirana djela pokazuju kako favoriziranje pristupa oslonjena na glomazne orkestracije pomalo prepušta mjesto nešto osobnijim stilovima.

Ludwig Göransson studentski je kolega redatelja Ryana Cooglera, no na glazbu za ”Black Panther” presudnije je utjecala njegova dugogodišnja suradnja s glumcem i scenaristom Donaldom Gloverom na hip hop projektu Childish Gambino. Glazba u filmu je zamišljena kao eklektični spoj prošlosti i sadašnjosti, afričkih i zapadnih tradicija, pa je Göranssonu jako dobro došlo i to producentsko iskustvo. Na tehničkoj je razini njegov ”Black Panther” impresivno ostvarenje koje spaja plemenske bubnjeve, orkestracije, trap i elektroničke elemente u jednu relativno kohezivnu i dinamičnu cjelinu. Njezin je emocionalni učinak ipak minimalan jer ona ponajprije služi kao dodatak i pojačalo kinetičke energije na filmskom platnu. Za bolji doživljaj Göranssonova rada preporučujem njegovu prvu suradnju s Cooglerom na ”Fruitvale Station”, čija je suzdržana ambijentalna glazba dijametralno suprotna od tog maksimalističkog bombasta.

Pomalo je nevjerojatno da je Terenceu Blanchardu to prva nominacija za originalnu filmsku glazbu jer je njegova dugogodišnja suradnja sa Spikeom Leejem urodila sjajnim partiturama za ”Malcolma X”, ”Dvadesetpeti sat” i još desetak drugih filmova. Leejeva slika i Blanchardov zvuk praktički su neodvojivi, a njegova glazbena estetika jedan je od važnih razloga zašto ”Crni član KKKlana” funkcionira. Kao i u većini njihovih suradnji, Blanchard spaja svoje osnovno zvanje jazz trubača s raskošno postavljenim orkestracijama koje uspješno povezuju svjetove jazza, funka i filmske glazbe te se savršeno uklapaju u prvu polovicu sedamdesetih, razdoblje u koje je film smješten. Blanchardove melodijske teme su delikatne, ali prepoznatljive i iznimno prilagođene melankoličnom optimizmu kojim film zrači. Premda nije u pitanju Blanchardov najbolji rad, nominacija je dokaz kako Akademija nerijetko s vremenom ipak ispravi nepravde.

Nicholas Britell bio je prije dvije godine nominiran za glazbu u filmu ”Mjesečina”, prethodnu suradnju s redateljem Barryjem Jenkinsom. ”If Beale Street Could Talk” sadrži sličan, melankoličan ton prožet naslanjanjima na suvremenu klasičnu, ali i ambijentalnu glazbu, no prezentiran nešto raskošnijom instrumentalnom paletom. Melodijski motivi su često zakopani duboko u slojevima komornih gudača i puhača čiji se aranžmani rastežu poput prostirke za naglašenije klavirske, violinske ili čelističke teme, mahom prizivajući osjećaj snijega i suzdržane zimske topline. Vrijedi istaknuti da Britellov delikatni pristup toj glazbi podsjeća pomalo na radove Maxa Richtera, koji je imao sjajnu godinu s glazbom za ”Hostiles”, ”White Boy Rick”, ”Mary Queen of Scots” i televizijsku seriju ”Genijalna prijateljica” pa ovdje ubacujem toplu preporuku za svakog željnog promišljene i sugestivne moderne klasike.

Francuski kompozitor Alexandre Desplat dvostruki je dobitnik Oscara, a nakon brojnih nominacija i lanjskog trijumfa za ”Oblik vode” evo ga u još jednoj suradnji s Wesom Andersonom čiji mu je ”Grand Hotel Budapest” donio prvu nagradu. S radnjom koja se odvija u Japanu, animirani film ”Otok pasa” pred Desplata, poznata po vrlo europskom postromantičnom stilu kompozicije, stavlja izazov uklapanja specifičnih glazbenih elemenata poput taiko bubnjeva. Premda je taj problem u filmu pragmatično riješen obilnom uporabom postojeće glazbe, pa tako i vrlo prepoznatljive teme iz ”Sedam samuraja” Akire Kurosawe, najbolji dijelovi soundtracka u pravilu su one teme u kojima se ta fuzija stilova dogodi, poput fantastično ritmične jazzy teme ”Re-Election Night, Parts 1-3”

Možda sam preoštar, ali ne vidim razlog uvrštavanju staromodne, generičke i vrlo saharinske glazbe Marca Shaimana za mjuzikl ”Povratak Mary Poppins” u ovogodišnje nominacije, posebice u usporedbi s puno zanimljivija ostala četiri kandidata. Ako Akademija već nije spremna na riskantnije radove poput onih Colina Stetsona za ”Naslijeđeno zlo” ili Johanna Johannssona za ”Mandy”, mogli su svakako uvrstiti ”Mission: Impossible – Fallout” Lornea Balfea, nevjerojatno dinamičnu i vrlo vjerojatno najupečatljiviju glazbu u nekom od blockbustera protekle godine.

Za razliku od nominacija za najbolju originalnu partituru, u kategoriji najbolje originalne pjesme nema ni najmanje pomaka. Svi oskarovski standardi su tu: pjesme iz mjuzikla (”The Place Where Lost Things Go” iz ”Povratka Mary Poppins” te ”Shallow” iz ”Zvijezda je rođena”), grandiozna inspirativna pop soul balada (”I’ll Fight” iz ”RBG”), pop hit u hit filmu (”All the Stars” iz ”Black Panther”) i obavezni autsajder (”When a Cowboy Trades His Spurs for Wings” iz ”Balade o Busteru Scruggsu”).

Premda je formula odabira nominiranih posve predvidljiva, kvalitetom iskaču ”Shallow”u duetu Bradleyja Coopera i Lady Gage, te “When a Cowboy Trades His Spurs for Wings”, simpatična folk pjesma Davida Rawlingsa i Gillian Welch u izvedbi glumaca Tima Blakea Nelsona i Willieja Watsona. ”All the Stars” je pak solidan duet Kendricka Lamara i SZA, ali opet ne spada čak ni među najbolje pjesme vlastitog soundtracka. Sjajni dokumentarac ”RBG” o neumornoj sutkinji američkog Vrhovnog suda Ruth Bader Ginsburg zaslužuje pak puno bolju pjesmu od polumrtve balade Diane Warren u anemičnoj izvedbi Jennifer Hudson. Što se tiče ”The Place Where Lost Things Go”, za tu pjesmu vrijedi sve što sam rekao i za Shaimanovu glazbu – neinspirirano i dosadno. Možemo pretpostaviti da je relativni financijski uspjeh filma samo posljedica prokušana Disneyjeva reanimiranja nekadašnjih uspješnica.

Bez obzira na standardnu predvidljivost u kategoriji originalne pjesme, sad je već sasvim jasno da se trendovi polako mijenjaju, barem kada je riječ o originalnoj glazbi u filmovima, pa i samome izboru filmova. Nagovještaj pokušaja traženja raznolikih ostvarenja može značiti da jednog dana ono što budemo zvali ”oskarovskim” nećemo moći baš tako lako predvidjeti.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More