Oscari 2018: Nešto novih imena, pristupa i predvidljivih soul balada nasilno afirmativnih tekstova

Svijet filmske glazbe relativno je zatvoren krug. To odražavaju i nominacije za najprestižniju, ali i najosporavaniju filmsku nagradu Oscar, koja ove godine slavi 90. obljetnicu. U kategoriji najbolje originalne filmske glazbe najviše nominacija ima skladateljska legenda John Williams, kao i najviše osvojenih Oscara u povijesti. Čini se da sa svakim novim nastavkom Ratova zvijezda ili Spielbergovim filmom potvrđuje kako je pretplaćen na nominaciju. Slično se može reći i za produktivna francuskog skladatelja Alexandrea Desplata, koji je u posljednjem desetljeću bio nominiran gotovo svake godine. Desplat je Oscara osvojio 2015. za Hotel Grand Budapest kada je bio konkurencija samom sebi jer je bio nominiran i za Igru oponašanja. Hans Zimmer također je nezaobilazno ime, i s odličnim scoreom za Dunkirk Christophera Nolana ima itekakve šanse za pobjedu, dok su Carter Burwell, skladatelj i dalje najpoznatiji po redovitoj suradnji s braćom Cohen, i prvi put nominirani Jonny Greenwood relativni autsajderi.

Williamsova glazba za Ratove zvijezda: Posljednji Jedi redatelja Riana Johnsona dosljedni je nastavak tradicije koju je uspostavio glazbom za prvi film daleke 1977. Orkestralna pompa i raskošne, melodiozne teme slušatelju s jedne strane izazivaju trenutačnu nostalgiju, ali s druge ipak vreba pitanje kako tako staromodna, namjerno sentimentalno prenaglašena glazba uopće može krasiti suvremeni holivudski blockbuster. Odgovor se vjerojatno krije u stalnom prežvakavanju iste formule po principu ”ako nije pokvareno, ne popravljaj”, a to takve franšize izvode sve dok obrću stotine milijuna dolara.

Zimmerova zvučna kulisa za Dunkirk daje daleko zanimljiviji odgovor na pitanje o glazbi idealnoj za suvremeni blockbuster. Dok je Williams dosljedni sljedbenik stare škole filmske glazbe oslonjene prije svega na instrumentarij i orkestracije, Zimmer predstavlja gotovo idealan spoj starog i novog pristupa, organskog i elektronskog. U glazbi za ratni film poput Dunkirka takve metode rada posebno dolaze do izražaja: orkestralni elementi su minimalni, ali postavljeni efektno i oštro. Perkusivni dijelovi pak predstavljaju spoj kinetičke energije koja graniči s klupskom glazbom i tipične kinematografske posvećenosti detalju. Kada se svemu doda slojevit pristup atmosferi, dobije se kompaktna, ali promjenama bogata glazba koja, kao i većina Zimmerove glazbe, dobro funkcionira i izvan ekrana.

Desplat i Greenwood imali su relativno slične zadatke, budući da su i Oblik vode Guillerma del Tora i Fantomska nit Paula Thomasa Andersona, filmovi smješteni u pedesete i šezdesete godine prošlog stoljeća oslonjeni na romantične zaplete. Desplat se upušta u slatkasta postromantičarska orkestralna rješenja križana s noir atmosferom, koja se izvrsno uklapaju kako u fantazijski, tako u trilerski dio filma. Rezultat je neskriveni hommage Bernardu Herrmannu i glazbi koju je radio za filmove Alfreda Hitchcocka.

U četvrtoj uzastopnoj suradnji s Andersonom, Jonny Greenwood razvio je zavidan stupanj prilagodbe vlastitog stila filmskoj tematici. Njihova prethodna suradnja na filmu Skrivena mana obilježena je naslanjanjem na psihodeličnu rock eru šezdesetih i samim time najbliže teritoriju Greenwoodovih matičnih Radiohead, dok je za Fantomsku nit glazba za orkestar podjednako zauzdana minimalističkim postulatima i prepuštena baroknoj melodrami. Baš kao Andersonovi filmovi, i Greenwoodova glazba doseže epske razmjere bez uporabe klišeja i redovito postiže željeni emocionalni učinak u pažljivo kreiranim, a ipak pomalo ekscentričnim okvirima.

Gotovo je nevjerojatno da je glazba za Tri plakata izvan grada zaslužila tek drugu nominaciju Carteru Burwellu, skladatelju s preko tri desetljeća rada te nekoliko desetaka filmskih naslova raznih žanrova. Taj film u prvi plan stavlja slojevitu folk instrumentalizaciju blago crnohumornog tona, upravo ono što je Burwella proslavilo u radu s Cohenima, ali i s redateljem tog filma Martinom McDonaghom, s kojim već treći put surađuje. Burwell gradi glazbu majstorskom suzdržanošću, oslonjen na instrumente poput klavira, mandoline ili akustične gitare, a cijela zvučna slika neprimjetnom lakoćom balansira emocionalnu težinu i ruralnu izolaciju. To je ujedno i najmanje tipična ”oscarovska” glazba, barem prema ambiciji zvučne slike, no nedostatak grandioznosti Burwell nadoknađuje osebujnom atmosferom, još jednom potvrđujući kako je jedan od rijetkih filmskih skladatelja čiji je osobni pečat moguće prepoznati u prvih nekoliko sekundi slušanja.

Mogli bismo lamentirati o tome kako nominacijama nisu prepoznati sjajni uradci poput glazbe za Wind River Nicka Cavea i Warrena Ellisa, Lady Bird Jona Briona ili Bježi! Michaela Abelsa, no nagrade uvijek za sobom nose i propuste, a nominacije dosad zanemarenim autorima poput Greenwooda i Burwella potvrđuju da nikad nije kasno za nadoknađivanje propuštenog.

I dok za kategoriju originalne filmske glazbe možemo reći kako je predvidljiva zbog čestog isticanja istih skladatelja, kategorija najbolje originalne pjesme predvidljiva je jer godinama favorizira iste tipove pjesama, grandiozne balade nošene pozitivnom porukom i glazbene brojeve iz crtanih filmova i mjuzikala. Ni ova godina nije iznimka jer dvije nominirane pjesme upadaju u prvu skupinu – ”Stand Up for Something” iz filma Marshall koju izvode Common i Andra Day te ”Mighty River” Mary J. Blige iz filma Mudbound, za koji je Blige nominirana i za najbolju sporednu žensku ulogu. Obje pjesme su predvidljive pseudostarinske soul balade nasilno afirmativnih tekstova koji, pogotovo u slučaju ”Stand Up for Something”, stihovima dobrano prelaze rub banalnosti.

U drugoj skupini nalaze se ”This Is Me” iz filma Najveći showman, koju potpisuju prošlogodišnji dobitnici Benj Pasek i Justin Paul, autori tekstova (uključujući i pobjedničku ”City of Stars”) lanjske senzacije La La Land, te ”Remember Me” iz Pixarova animiranog filma Coco, koju potpisuju Kristen Anderson-Lopez i Robert Lopez, autori glazbe i teksta animiranog megahita Frozen. Takva predvidljiva družina mora imati uljeza, a čast je pripala pjesmi ”Mystery of Love” Sufjana Stevensa iz filma Call Me by Your Name, komadu prigušena, sanjiva folka koji posve odudara od ostatka konkurencije.

Za razliku od kategorije originalne filmske glazbe koja, iako napreduje puževim korakom, ipak polako uvrštava nova imena i nove pristupe, kategorija za najbolju pjesmu već dvadesetak godina pokazuje nevjerojatnu okoštalost u pristupu i predstavlja gotovo karikaturu. Ipak, kao i filmski dio, i te kategorije unatoč svim manama nose nominiranima ogroman prestiž, a time i dobre poslovne prilike. Slično tome, kao i filmski dio, i glazbene nominacije publici daju razlog za praćenje, veselje i gunđanje, najčešće sve u jednom.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More