Oscari 2015.: Režiseri nominirani za 87. kipić

Režiseri 2015
Dodjela Oscara ove godine mogla bi donijeti iznenađenja. Iako je najveća napetost između Birdmana i Boyhooda, postoji mogućnost da se u kategorijama montaže i scenarija plasiraju i neki drugi od nominiranih filmova. Ipak i dalje šest kategorija privlači najveću pažnju šire javnosti, a to su najbolji film, najbolje režisersko ostvarenje te četiri glumačke kategorije.

Odvajanje takozvanih umjetničkih od takozvanih tehničkih kategorija, trend je, kojeg je 2009. pokrenuo 3D film Avatar Jamesa Camerona. Avatar je dobio 9 nominacija za 83. dodjelu Oscara , a osvojio je svega 3 nagrade (kamera, scenografija i vizualni efekti). Dvije godine iza toga, Hugo Martina Scorsesea dobio je 11 nominacija i osvojio 5 Oscara (kamera, scenografija, vizualni efekti, montaža zvuka i zvuk). Činilo se da su 3D filmu prepuštene tzv. tehničke kategorije, međutim na 85. dodjeli Ang Lee nagrađen je Oscarom za režiju 3D filma Pijev život (orig. Life of Pi). Kao i Hugo, Pijev život imao je 11 nominacija, ali je osvojio 4 kipića (režija, glazba, kamera i vizualni efekti). Brojčano manje od Huga, međutim s jačom osvojenom kategorijom. Prošle godine, film Gravitacija (orig. Gravity) dobio je 10 nominacija i postao najnagrađivaniji 3D film s osvojenih 7 kipića (režija, glazba, kamera, montaža, montaža zvuka, zvuk i vizualni efekti). Dalo je to naslutiti da je 3D film na putu da osvoji Oscara za najbolji film, međutim ove godine, za razliku od prošle tri godine među nominiranima za najbolji film nalaze se isključivo 2D filmovi, od kojih je jedan čak sniman na 35 mm filmskoj vrpci. Znači li to da postoji mogućnost da dobitnik Oscara za najbolji film bude i najjači film po ukupnom broju osvojenih nagrada, doznat ćemo u noći s 22. na 23. veljače 2015. godine. Ipak, jedna se nagrada do sada pokazala kao najprecizniji prognostičar Oscara, a to je nagrada Udruženja američkih filmskih režisera.

Nagrada Udruženje američkih filmskih režisera

Od 1948. godine, kada je Udruženje američkih filmskih režisera počelo dodjeljivati godišnju nagradu za najbolju režiju dugometražnog igranog filma, samo su se sedam puta razišli s Oscarima. Iako su imali Oscar nominaciju i dobili su nagradu Udruženja, bez zlatnog kipića ostali su Anthony Harvey za Zimu jednog lava (orig. The Lion in Winter, 1968.), Francis Ford Coppola za Kuma (orig. The Godfather, 1972.), Ang Lee za Tigra i zmaja (orig. Crouching Tiger, Hidden Dragon, 2000.) te Rob Marshall za Chicago (2002.). Triput u 67 godina dodjeljivanja nagrada Udruženja američkih režisera dogodilo se da dobitnik nagrade Udruženja nema nominaciju za Oscara. Prvi takav slučaj bio je Steven Spielberg za Boju purpura (eng. The Color Purple, 1985.), a njegovu sudbinu deset godina poslije dijelio je i Ron Howard, za režiju filma Apollo 13 (1995.). Ben Affleck dobio je 65. nagradu Udruženja za režiju Oskarom nagrađenog filma Argo (2012.), također bez oskarovske nominacije za najbolju režiju. Drugu godinu za redom nagrada za najbolje režisersko ostvarenje Udruženja američkih režisera otišla je redatelju rodom iz Meksika. Prošle godine nagrađen je Alfonso Cuarón za režiju 3D filma Gravitacija (eng. Gravity, 2013.), a ove je godine nagrada pripala Alejandru Gonzálezu Iñárritu za režiju Birdmana, te je zbog toga najizgledniji dobitnik i 87. Oscara za najbolje režisersko ostvarenje. Međutim kladiti se na njega nije sigurno jer bi mu mogao ozbiljno zaprijetiti Richard Linklater za režiju Boyhooda.

Najbolji režiser

Uz Iñárritua i Linklatera ove su godine nominirani Wes Anderson za režiju Hotela Grand Budapest (orig. The Grand Budapest Hotel), Bennett Miller za režiju filma Foxcatcher te Morten Tyldum za Igre oponašanja (orig. Imitation Games).

Alejandro Gonzales Iñárritu (51) popularno zvan El Negro, režiser je kojeg ne zanima linearno iznošenje filmske priče, već nelinearnom naracijom često iznenađuje gledatelje te oblikuje život i priču svojih likova koristeći iznimno sugestivno kadriranje. Prvi je meksički režiser koji je dobio nominaciju za Oscara (uz nominaciju za režiju Babela iste je godine nominiran i kao producent za najbolji film), nominaciju Udruženja američkih filmskih režisera te u Cannesu osvojio Prix de la mise en scene, tj. nagradu za najbolju režiju. Snimio je samo pet dugometražnih igranih filmova. Dva na španjolskom jeziku, Pasju ljubav (orig. Amores perros, 2000.) i Biutiful (2010.), bila su nominirana za najbolji film koji nije na engleskom jeziku. Od ostala tri snimljena na engleskom jeziku, 21 grama (orig. 21 Grams, 2003.), Babela (2006.) i Birdmana (2014.), samo 21 gram nije dobio nominaciju ni za režiju ni film na Oscarima, međutim dobio je dvije glumačke nominacije.

Promatrajući nevelik, ali iznimno promišljen Iñárrituov opus, jasno je da se radi o režiseru iznimno jake autorske poetike kojeg zanimaju bizarne i ne nužno realistične priče. U Pasjoj ljubavi, 21 gramu i Babelu donosi niz isprepletenih priča na temu ljubavi, gubitka i razorenih obitelji . Ta se tri filma često nazivaju trilogija o smrti. U Pasjoj ljubavi i 21 gramu tri su priče povezane teškom prometnom nesrećom, a u Babelu četiri priče povezuje ista ubojita puška. Biutiful, film o ocu koji smrtno obolijeva i pokušava naći nekoga tko će se brinuti za njegovo dvoje djece, također dio je ciklusa o smrti, međutim kao i Birdman u fokusu ima priču jednog lika. Svaki od filmova analizira i kritizira neko od društvenih i kulturoloških pitanja te su likovi često dovedeni u stanje zbunjenosti i straha zbog iznenadne promjene životnih uvjeta.

Za razliku od fragmentarne naracije i fragmentarnog kadriranja kojeg je upotrebljavao u prva četiri filma, u Birdmanu je fragmentarnost ostala samo na priči koju doznajemo o glavom liku. Kadriranje nije fragmentarno na način da skačemo s kadra na kadar već na način da prelazimo iz scene u scenu prateći kamerom radnju te kao gledatelji postajemo voajerskim sudionikom filmske stvarnosti koja na prvi pogled teče linearno. Pretvorivši Birdman u film u kojem je gotovo nemoguće, osim uvodnog kadra padanja kometa, te intermezza sa brzom izmjenom kadrova prirode i ptica, razabrati kraj kadra, Iñárritu se potpuno poigrava gledateljem stavljajući ga u poziciju onoga koji vidi sve i onoga koji nema nikakvu moć nad onim što gleda te ga povremeno čini svjesnim moći, a povremeno nemoći te tako pulsirajuće dominira gledateljevom pažnjom.

Ipak, Birdman, za razliku od prva četiri Iñárrituova filma, teže dopire do šireg gledateljstva jer je riječ o čistoj stilskoj igri koja se neprestano referira na filmski i kazališni strukovni milje. U Birdmanu tako nalazimo sukobljene metode glume te kritiku suvremenih blockbustera koji donose novac i slavu, ali ne mare za umjetnički domet. To je ujedno i kritika društva i gledatelja kao takvih jer se lako daju kupiti vizualno primamljivim trikovima. Kritizira i kritičare koji pišu utjecajne osvrte tvoreći ih sukladno svom privatnom stavu prema osobama koje su kreirale rad, a ne kvaliteti rada kao takvog. Dosljedno provedeni motivi bubnja i glazbena podloga bubnja u Birdmanu kao da otkrivaju da se film uopće ne događa u stvarnom vremenu i prostoru. U slobodnoj interpretaciji cijeli film djeluje kao svojevrsni flashback s „da je barem bilo tako“ momentima neka poznatog glumca, koji je u očaju besparice i nedovoljne afirmiranosti počinio samoubojstvo. Vremenski slijed i filmska stvarnost Birdmana dovedena je u pitanje kad Riggan prvi put čuje kako mu se obraća njegova nekadašnja uloga Birdmana, a kasnije je sa dvije scene mogućeg skakanja sa zgrada te letenjem po New Yorku realitet i vremenski slijed potpuno relativiziran. Upravo tim postupkom Iñárritu ostaje u potpunosti dosljedan svojem režiserskom habitusu te je donio film gledajući koji se na trenutak zapitate kako je uopće moguće gledati film koji nije snimljen u jednom kadru.Dobio Oscara ili ne, Birdman je donio osvježenje na filmsku scenu, a možda Iñárrituov novi film, The Revenant, adaptacija romana Michaela Punke, mogao na idućim Oscarima donijeti sreću Leonardu DiCapriju.

Iako nije osvojio nagradu Udruženja američkih filmskih režisera, režiser i scenarist Richard Linklater (54) za režiju Boyhooda osvojio je nagradu Britanske filmske akademije. Ona naravno ne utječe izravno na dodjelu Oscara, međutim je ovog režisera niskobudžetnih filmova ponovno vratila u utrku. Za razliku od Iñárritua, koji se igra slučajnošću i vremenskim slijedom, Linklater je režiser vremena. On gospodari vremenom na filmu te njegovi filmovi, iako de jure traju dugo, de facto proteknu iznimno brzo. Linklaterov režiserski opus je šarolik te ga trenutno čini šesnaest dugometražnih igranih filmova, od kojih jezgru čine četiri filma s Ethanom Hawkom: Prije trilogija (Prije svitanja, orig. Before Sunrise 1995.; Prije sumraka, orig. Before Sunset, 2004.; Prije ponoći, orig. Before Midnight, 2013.) i Boyhood (2014.). U njegove autorske filmove ubrajaju se još prvijenac iz 1988. It’s Impossible to Learn to Plow by Reading Books, zatim komedije Slacker (1991.) i Munjeni i zbunjeni (orig. Dazed and Confused, 1993.) te animirani film Waking Life (2001.). Režirao je i potpisao filmsku adaptaciju istoimenih romana Fast Food Nation (2006.), Replikator (orig. A Scanner Darkly, 2006.) i Bernie (2011.). Treću skupinu Linklaterovih režija čine četiri filma koje je samo režirao: SubUrbia (1996.), The Newton Boys (1998.), Tape (2001.) i Rock’n’roll škola (orig. The School of Rock, 2003.). Često u svojim filmovima tematizira ljubavne odnose, kritizira i blago ismijava neinformiranost i neobrazovanost te se poigrava sa stereotipovima.

Godine 2002. krenuo je snimati dvanaestogodišnji projekt, koji je rezultirao filmom koji prati odrastanje dječaka Masona te mu donio tri nominacije za Oscara. Prvu nominaciju za najbolje režisersko ostvarenje te treću nominaciju za scenarij i kao producentu nominaciju za najbolji film. Do sada je nominacije dobio za scenarij Prije sumraka i Prije ponoći. Film Boyhood jedan je od najosobnijih filmova nominiranih za najbolji film. Linklater je u doba digitalizacije i ulaska 3D tehnologije u sedmu umjetnost, na kino platna donio film sniman na 35 mm filmskoj vrpci tako da se ne vidi razlika u kvaliteti snimke između kadrova snimljenih 2002. i 2013. godine. Zamka u koju je kod publike upao ovaj film jest da ga ljudi često ocjenjuju isključivo gledajući na njega kao na produkt sniman s istom ekipom kroz dvanaest godina, ne uzimajući u obzir da je dvanaest godina snimanja u službi režije kliznog protoka vremena, a ne obrnuto.

Amerikanac Wes Anderson (45) treći je nominirani režiser jake poetike u čijim filmovima se pojavljuju bizarni likovi. Prvi se put predstavio javnosti kratkom komedijom o trojici prijatelja koji su odlučili počiniti pljačku Bottle Rocket (1994.), po kome je dvije godine kasnije snimio svoj prvi dugometražni igrani film. Režirao je još šest komedija: Rushmore (1998.), Obitelj čudaka (orig. The Royal Tenenbaums, 2001.) koji mu je donio nominaciju za Oscara za izvorni scenarij, Panika pod morem (orig. The Life Aquatic with Steve Zissou, 2004.), Darjeeling d.o.o. (The Darjeeling Limited, 2007.), Kraljevstvo izlazećeg mjeseca (Moonrise Kingdom, 2012.) koje mu je donijelo drugu nominaciju za najbolji izvorni scenarij te Hotel Grand Budapest, koji mu je donio tri nominacije (režija, izvorni scenarij, najbolji film). Animirani film Fantastični gospodin Lisac (orig. Fantastic Mr. Fox, 2009.) Andersonu je kao producentu također donio nominaciju za Oscara. Kao Iñárritu i Linklater i Wes Anderson ima svoju skupinu obožavatelja, ali i „hejtera“. Filmom Hotel Grand Budapest priča priču o avanturama Gustave H, čuvara nekad luksuznog hotela imaginarne Republike Zubrowka u međuraću, te se sa sarkazmom odnosi prema povijesti srednje i istočne Europe.

Četvrti nominirani režiser Bennett Miller (48) snimio je tri dugometražna igrana filma. Za prvijenac Capote (2005.) dobio je nominaciju za najbolje režisersko ostvarenje na Oscarima. Capote je dobio ukupno 5 nominacija, a Oscara je osvojio Philip Seymour Hoffman za najbolju naslovnu ulogu. Hoffman je glumio i u drugom Millerovom filmu Igra pobjednika (orig. Moneyball, 2011.) s Bradom Pittom u naslovnoj ulozi. Igra pobjednika nije donijela nominacije Milleru, ali je film, nastao po istinitoj priči, dobio 6 nominacija. Ove godine Foxcatcher je Milleru donio drugu oskarovsku nominaciju za najbolje režisersko ostvarenje te je film ukupno dobio 5 nominacija. Bez obzira na sitna odstupanja od događaja kakvi su bili u stvarnom životu, koji je inspirirao film, Foxcatcher je iznimno kvalitetno i nepretenciozno režiran film s odličnom podjelom uloga. Od Steve Carella u ulozi bogataša Johna du Ponta, koji ima čudan odnos s majkom koju maestralno glumi Vanessa Redgrave, maksimalno iskoristivši svoju jednu govornu scenu i dvije nijeme scene te bez obzira na vrijeme provedeno na platnu, plasiravši se kao važan lik priče,preko Channinga Tatuma do Marka Ruffala. Prava je šteta što Miller nema ozbiljnih šansi osvojiti Oscara ove godine.

Najmlađi nominirani režiser ove godine Morten Tyldum (47) prvi se put našao na listi nominiranih za Oscara. Uz to on je i prvi Norvežanin ikad nominiran u kategoriji najboljeg režisera. Igre imitacija (orig. The Imitation Game) četvrti su Tyldumov dugometražni film i prvi film na engleskom jeziku. Nakon prvijenca Buddy (2003.) i trilera Pali anđeli (orig. Falne engler, 2008.), trilerom Lovci na glave (orig. Hodejegerne, 2011.) Morten Tyldum zainteresirao je svjetsku javnost. Iako je korektno izrežirao Igre imitacija, one ipak više vuku na televizijski film nego filmsko režisersko ostvarenje pa je vrlo izgledno da Tyldum svoju nominaciju prvenstveno duguje lobiranju producentske kuće The Weinstein Company.

Frana Marija Vranković

P.S. Isprintajte si listu nominiranih za 87. Oscare i zaokružite svoje favorite.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More