The Orange Strips: “Kod nas je sve light-verzija, otisak kroz 20 listova indiga”

The Orange StripsFoto: Matteo Prodan
Kad se priča o inozemstvu to ispada kao neki Eldorado. Nekome imponira kad mu netko iz Njemačke ili Austrije kaže “da, možeš doć’ tu svirati jer si okej”, ali kad dođeš i vidiš kako to izgleda u stvarnosti, to je druga priča. To što si došao van, ne znači puno. Treba ubost’ mjesto gdje se ta muzika prati, ovako Austrija ili Lika, isti kurac. Baš isti.

“Kad si ovdje pjevao na engleskom, ljudi su te znali gledati kao da imaš kugu neki put”, priča nam frontmen labinskih Orange Strips Valdet Luboteni o počecima benda i reakcijama na njihovu odluku da svom brit-indie zvuku dodaju i vokale na engleskom. Još ako tome dodamo i do-it-yourself orijentaciju Stripsa, na koju se prije 10-ak godina gledalo kao na jedinu preostalu opciju za one koje ni jedna diskografska kuća nije htjela, posve je jasno zašto su se Orange Strips godinama činili kao marginalci na domaćoj sceni.

Iako definitvno nisu “prvoligaški” bend, nazvati ih “drugoligaškim” bila bi još veća pogreška. Daleko bliže istini je da labinski bend svira u nekoj svojoj ligi u kojoj vrijede samo njihova pravila. Zahvaljujući tom pristupu, Stripsi su u karijeri odsvirali gotovo 200 koncerata, prošli su europski kontinent, Britaniju…

“Nije to Eldorado”, kaže Valdet o “osvajanju inozemstva”, ali ipak dodaje: “Ne znam dal’ ima boljeg osjećaja nego kad se nađeš tisuće kilometara daleko od kuće i kad znaš da si tamo jedino zbog muzike koju si napravio doma”. Ovog siječnja The Orange Strips su izbacili svoj novi “kućni” uradak, album Deadlines, napravljen u potpunosti po uradi-sam principu. Dakle, u vlastitom studiju, pod vlastitom etiketom i, dakako, s autorskim pjesmama.

Više od pet godina prošlo je od zadnjeg albuma, a sudeći prema prvim kritikama čini se da se isplatilo čekati?
Htjeli smo da album izađe prije, ali imali smo toliko drugog posla za obaviti uz album da nismo stigli. Mislim, mogli smo svu lovu upucati u snimanje, al sve i kad upucaš opet ne znaš tko će raditi s tobom, koliko će biti motiviran…to je isto lutrija. Već kad je naš gitarist završio studij za inžinjera zvuka, a imamo i svoj label OSA, pametnije je bilo taj novac uložiti u vlastiti studio. Obnovili smo napuštenu vulkanizersku radionu i opremili u njoj studio i prostoriju za probe, a sve to je oduzelo puno vremena. Album smo praktički snimili u par mjeseci i onda je godinu dana trajala faza od završetka do izlaska albuma…

U svakom slučaju, to se pokazalo kao prednost. Barem niste imali imperativ da svake dvije godine morate izdati album…
Kad bi stvarili funkcionirale onako kako trebaju, da te izdavač tjera da izađe album jer je u tebe uložio neke pare, to bi bilo bi super. Ali to tako ne ide. Ti s izdavačem potpišeš ugovor, on ti plati snimanje il’ nešto više, pa to kad bude – bude. Mi smo od samog početka to odjebali, sada sve 100 posto radimo sami – od snimanja do izdavanja. Koliko ja čujem, i naši suvremenici samo napuštaju izdavačke kuće umjesto da im se pridružuju. Ovdje su diskografi propustili šansu ispuniti svoju svrhu, pa je cijela jedna generacija stasala na DIY principima. Mislim da je to više nego očito u zadnje vrijeme, vidi se i po tome da je DIY postao zanimljiv i prihvatljiv “mainstreamu”.

Prije se na DIY gledalo kao nužno zlo, danas je ne samo stvar izbora, nego i stava. Gdje vidiš ključni trenutak u promjeni percepcije prema DIY-u?
Ne znam kad se to točno dogodilo, valjda kad su ljudi uvidjeli da izdavači – u koje su se nešto uzdali – neće napraviti ništa. Ljudi su po inerciji počeli raditi sami. Tehnologija je postala dostupna, znanje je postalo dostupno, došao si u poziciju da preko interneta imaš neposredni kontakt s publikom i normalno je da je netko morao ispasti iz te cijele priče. A izdavači su si sami krivi…

Mislim, ovo što se kod nas događa, to je periferija periferije. Možemo pričati o tome što se događa na zapadu, na nekoj normalnoj sceni, ali ovo kod nas je light-verzija svega…otisak kroz 20 listova indiga.

U toj periferiji zvanoj Hrvatska vaš brit-zvuk, a pogotovo emocija karakteristična za indie-rock, nikad nije bila na posebnoj cijeni?
Da smo se vodili logikom da će mase ludovati za nama, ne bismo ni počeli svirati. Na samom početku Stripsa sve je postalo dosta jasno, i sve što se događalo poslije bilo je iz naše ljubavi prema tome što radimo. Što očekivati kad gledaš bendove koji su na svjetskoj razini, recimo, neka “A” i “B” liga, pa imaju problema s punjenjem prostora jedanput kad dođu u Hrvatsku?

The Orange StripsFoto: Matteo Prodan

Aljoša Šerić je raspustio Ramirez, žanrovski sličan bend vama, nezadovoljan feedbackom. Što je The Orange Strips održalo na okupu?
Ne znam stvarno koji je razlog njihovog raspada. Ljudi nas znaju često pitati “zašto engleski”, ali kad prođeš Split, Rijeku, Zagreb… kamo ćeš onda? Možeš se samo vrtit’ u krug, kao hrčak. To smo izbjegli. Ako imaš stvari na engleskom, možeš se javiti nekom u Italiji, Njemačkoj, Britaniji… Tamo te neće nitko pitati “zašto engleski”, a još manje “zašto ne talijanski ili njemački”. Jednostavno, engleski je takav, danas je postao neki “esperanto”… Kažu ljudi da je lako pisati na engleskom jer sve zvuči bolje. Možda i je, ali ako netko ide slušati naše tekstove i prevoditi, nadam se da će naći neki smisao u tome i da nije baš sve tako jednostavno.

Dobro, ali nekako da sumnjam tvoji tekstovi za izvornog engleskog govornika nisu više od prvoloptaških?
Moguće da jesu, ali ako slušaš Coldplay ili U2, koji su to tek tekstovi!? “Vidim pticu s listom u ustima, vidim platforme na moru, bla,bla…” Svirali smo po Britaniji, Europi, nitko se nije bunio na naš engleski… Ne znam, možda nekom Amerikancu zvučimo čudno, sasvim je moguće da nešto osjeti, isto se desi i nama kad čuješ da netko priča hrvatski, a nije od ovdje. To čak možeš gledati sa simpatijama. Srećom, engleski ima toliko različitih “boja” da jednostavno sve prolazi. Eto, za nas su većinom mislili da smo Kanađani (smijeh).

Svirali ste dosta po inozemstvu. Koliko se vani razlikuje klupska/koncertna kultura u odnosu na ovdašnju scenu?
Kad se priča o inozemstvu to ispada kao neki Eldorado. Nekome imponira kad mu netko iz Njemačke ili Austrije kaže “da, možeš doć’ tu svirati jer si okej”, ali kad dođeš i vidiš kako to izgleda u stvarnosti, to je druga priča. Sjećam se jednog našeg recentnog koncerta u Austriji, svirali smo s jednim njemačkim bendom. Takav smo isti prijem mogli imati i u nekom istarskom selu na neki utorak u radnom tjednu. To što si došao van, ne znači puno. Treba ubost’ mjesto gdje se ta muzika prati, ovako Austrija ili Lika, isti kurac. Baš isti.

Kad se osvrneš na desetljeće sa Stripsima,. koliko misliš da ti je glazba vratila ono što si uložio? Naravno, ne mislim na materijalnu stranu…
S obzirom na sredinu iz koje dolazimo i sve okolnosti, napravili smo 2000 posto više nego što bi se očekivalo da jedan takav bend napravi. Ne znam koliko to ljudi cijene – ipak imaju svoje živote i svog posla dovoljno da se baš i ne bave našim postignućima – ali što se nas tiče, koliko smo dali, toliko smo i dobili. Bilo je baš svega, deset godina dug je period, još malo pa ćemo doći do 200 koncerata… Prošli smo cijeli Europu, Veliku Britaniju, vidjeli neka mjesta koja bez ovog benda ne bi nikada, upoznali nove ljude, skupili priče. No, to je sve izgrađeno oko same muzike. Čim napraviš jedan album, snimiš sve stvari, odmah počne gorjeti pod nogama. Želiš još dalje, dalje… to je kao neka ovisnost. Znaš da možeš bolje i ta utrka za nečim novim i boljim te tjera naprijed. To je, mislim, ono najbitnije što i danas dobivamo od benda.

Novinarski gledano, zanimljiva je činjenica da još jedan bend dolazi iz radničkog grada?
Labin je bio radnički grad do prije 20-ak godina, danas opet ovdje vlada ogromna nezaposlenost i unatoč cvijeću na kružnim tokovima, nije baš sjajno. Stvarno je grozno što se toga tiče, približava se onoj razini kad je bilo najgore, krajem 90ih. Da nema mora i hotela u blizini, ne bi bilo ničega osim državnih firmi. Samo iz moje generacije, gledam moj bivši razred, više od njih pola ne živi u Labinu, svi su se negdje raštrkali… Ne znam šta reći, pogotovo kad je zima, ružno vrijeme, ono, otiđeš negdje po gradu, pada kiša i neki put tako lako možeš zamisliti kako je izgledala Velika Britanija u vrijeme Tačerice. Negdje u rudarskom kraju.

 Daniel Radman

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...