Mount Everest kao mjesto kolektivne imaginacije, mješavine čuđenja i dubokoga poštovanja, usađena je ne samo u planinare, nego i u općenita ljudska razmišljanja o prevladavanju nečega što se dotad smatralo nemogućim. Statistiku uspješnoga osvajanja vrhova kadikad zasjeni tragedija. Jedino teže od tragedije na samome vrhu jest povratak pokojnika kući iz smrtonosne zone. U svibnju 2016. četvero se indijskih planinara uputilo na vrh. Preživjela je planinarka, koja je postala dijelom iznimne priče Johna Brancha. Trojica preostalih planinara ove su godine dočekala povratak kući. Povratak je ujedno zatvaranje poglavlja i oproštaj. Ono što nedostaje dramskoga pisca mlađe srednje generacije Tomislava Zajeca snovita je drama oproštaja, međusobnog isključivanja i strahova, koje protagoniste čine zarobljenima pod snježnim pokrivačima. Radije postaju utopljenici, nego iskusni penjači.
Hermetičnu dramu ispresijecanu kraćim i dužim dijalozima, bosanskohercegovačka redateljica mlađe generacije Selma Spahić smješta u mračni kontrapunkt – sive i klaustrofobične kupaonske pločice nasuprot planinarskome vrhu u scenografiji Mirne Ler. Svi likovi nose težinu dok prolazni lik Ikebane (Dora Polić Vitez) dobiva psihoterapijske konotacije. Priča dviju sestara (Katarina Bistrović Darvaš i Nataša Dangubić) otvara prostor središnjem liku homoseksualnog tinejdžera Davida (Adrian Pezdirc), posve neuobičajenom za hrvatsku dramatiku. Od početka se instinktivno osjeća drukčijim te ga nemogućnost komunikacije, ali i intimnosti, dovode do introvertiranosti i postupne izolacije. Davidov pokušaj odnosa s Humanitarcem (Frano Mašković) odražava licemjerstvo i nemogućnost pojedinca da bude to što jest u hrvatskome društvu.
Kazalište i umjetnost srećom imaju tu slobodu progovaranja o društveno važnim temama. Pomiču granice čak i kad samo društvo na to nije spremno. Drame vjerno prate društveni puls. Na Off Broadwayu izveden je još 1968. The Boys in the Band Marta Crowleyja. Riječ je o prvoj bulevarskoj komediji o muškome homoseksualnome iskustvu koja se probila u glavnu struju i pop-kulturu. Danas takva iskustva ne pripadaju marginama njujorške scene, nego integralnome dijelu kazališta i kulture od A life Adama Bocka, monodrame Bright Colors and Bold Patterns Drewa Droegea do Significant Other Joshue Harmona. Zajec na posve drukčijim registrima raslojava identitete usamljenika, ne posipajući ih šljokicama i dajući ima dozu opravdane intrinzične agresije.
Tijelo (Blaženka Kovač Carić) u Onome što nedostaje zauzima jednak prostor kao riječi. Glumci se intenzivno kreću, padaju, dižu, grče i penju. Prolazak vremena, strahovi, smrti, žaljenja i usamljenosti pojačavaju osjećaj tjeskobe tijekom izvedbe. Obitelj prestaje biti posljednjim utočištem utopljenika. Likovi svjesno tonu u beznađe te ne mogu ili ne žele prevladati vlastite traume. Ne nadaju se nemogućem. Zajec je pomoću bolnog nošenja tinejdžera s vlastitom seksualnošću načeo zanemareno tematsko polje domaće dramatike. Pukotine koje se nadaju u samoj drami i režiji teško da mogu ostaviti prostora nužnoj ljudskoj potrebi za suosjećanjem.
Anđela Vidović