Ono smo što jedemo – svinje

Nekidan, za ručkom, u blagdanski veseloj atmosferi malog obiteljskog imanja u jednome od pitoresknih zaselaka nadomak Kloštar Ivanića, gdje se već tradicionalno okupljamo na Štefanje, objavila sam svojoj široj obitelji da više ne jedem meso.

Svi smo tijesno povezani; vežu nas kumstva, ljetovanja i čitav maraton roštiljada i kotlovina-piknika na kojima smo sretno pojeli valjda čitav omanji kamion odrezaka, pljeskavica, kobasica i ćevapa. Nije bilo razloga da pred njima osjetim ikakvu nelagodu zbog svoje male objave. A ipak, nisam bila nimalo opuštena kad sam, zagledana u malog odojka pred sobom na pladnju, rekla da ću se držati priloga i salate. Odsada pa nadalje.

Nisu me, ustvari, iznenadile njihove reakcije: zaprepašteno uzvinuta obrva, sumnjičavo namršteno lice, grimasa čuđenja. I tišina koja je potrajala trenutak-dva, prije nego što su zapljuštala pitanja.

“Sad si gotova”, šapnuo mi je muž, koji je, dok smo se vozili u Kloštar Ivanić, točno prognozirao da će društvo svojski iskoristiti ovu vijest za ono u čemu smo najbolji: međusobno razbibrižno podjebavanje. A sad će sve to podjebavanje biti na moj račun. Vegetarijanstvo: bit će to novi izazov u našoj kolektivnoj igri rasturanja postulata političke korektnosti, u kojoj smo svi na neki način sudjelovali, nekad kao jurišnici, a nekad kao žrtve; rođakinjin suprug mulat zvani Nesvrstani, teta lezbijka i feministička publicistkinja zvana Klitoralni Orgazam, čak i naš šogor Srbin kojega se uglavnom pošteđivalo šala jer se lako uvrijedi, ali kojega nije zaobišao nadimak – neinventivan, ali od milja – Čedo.

Nije ugodno biti meta. Još je gore ako pokažeš da ti to smeta. I zato sam ja na Štefanje pristojno prebirala po francuskoj salati i s osmijehom otrpjela rafale viceva koji su započinjali sa “Nagovorila Fata Muju da pređe na vegetarijanstvo…” ili “Vozili se Amerikanac, Rus i vegetarijanac u taksiju…”

Bilo je u tim šalama neke zluradosti, kao da mi se mesožderi osvećuju zbog izdaje. U posljednjih mjesec i pol dana nekoliko sam puta naišla na takvu reakciju. Na njih me već u uvodnom poglavlju upozorila knjiga „Eating Animals“ poznatog američkog pisca Jonathana Safrana Foera, koja me i nagnala da odustanem od svojih starih prehrambenih navika.

Knjigu sam pronašla u studenom, u Beču, na zidiću na vrhu pokretnih stepenica na Volksgartenu. Raskupusana i otežala od rose, bila je postavljena kao u izlogu, tako da nije bilo dvojbe da ju je netko ondje ostavio da bude uzeta. Prepoznala sam odmah to džepno izdanje Penguina; o knjizi sam čitala u Guardianu gdje se o njoj puno pisalo kad je objavljena, 2009. godine, a toplu preporuku za čitanje dobila sam i od prijateljice, novinarke Yane Buhrer Tavanier iz Sofije, čijem ukusu vjerujem (članica predsjedništva bugarskog helsinškog odbora i autorica šokantnih reportaža iz institucija za liječenje mentalnih bolesti na Balkanu, uključujući i Hrvatsku, napokon, uvrštena na listu „50 ljudi koji će promijeniti svijet“). „Pročitaj ovu knjigu. Promijenit će te“, pisalo je na naslovnici. Unutra je prijašnji vlasnik pažljivo podcrtao neke rečenice flomasterima u boji.

Kao i Jonathan Safran Foer, i ja sam dugo vremena bila kolebljivi svejed; jela sam meso, ali me privlačila ideja da ga se odreknem; povrće mi je uvijek bilo draže od kotleta, najdraži dio sarme uvijek mi je bilo zelje. Na fakultetu sam bila vegetarijanka, cijelu jednu godinu, i osjećala sam se dobro. Ali, nedostajala mi je ona konačna, definitivna iskra da me jednom zauvijek prebaci „na drugu stranu“.

Aktivizam udruga za prava životinja nije kod mene palio, njihov mi je pristup bio previše agresivan, s previše osude i prozivanja s visoka, i u meni je iznad svega budio otpor – kao ono kad poželiš „Kulom stražara“ izmlatiti nametljivog Jehovinog svjedoka koji u dućanu hoda za tobom i prijeti ti paklom. Kad se Luka Oman iz „Prijatelja životinja“ zatvorio u kavez i pijukao na Trgu bana Jelačića, da tako ukaže kako pilići na peradarskim farmama žive u groznim uvjetima, nije me uspio senzibilizirati (što je, naravno, moj problem, a ne njegov); nego me je samo nakratko zabavila ridikuloznost tog čina. PETA-in aktivizam mi je bio u velikoj mjeri iritantan i neuvjerljiv; nagovoriti par starleta da gole sjede u izlogu i tako, tobože, osvještavaju javnost o patnji krznatih životinja, činilo mi se naprosto – blesavo. I danas to mislim.

Oduvijek sam, pak, osjećala neko romantično udivljenje prema onim gerilcima sa sprejom koji crvenim ili zelenim mrljama „ukrašavaju“ bunde gospođa sa šubarama na glavi i mrtvom lisicom oko vrata, možda zato što sam dio djetinjstva provela na farmi činčila mojih roditelja, i što su mi ta draga paperjasta bića bila kućni ljubimci kojih sam se nakon mjesec-dva uvijek morala odreći, radi gospođa sa šubarama koje se vole grijati mrtvim tijelima.

Sve smo manje u doticaju sa životinjama pa je i sve to s mučenjem životinja dovoljno daleko i dovoljno apstraktno da većina nas uopće ne smatra da je potrebno razmišljati o tom problemu. Užasno smo kreativniji u smišljanju razloga zbog kojih se ne bismo trebali „opterećivati“ patnjom životinja. Ovo su neki od komentara kojima su moji rođaci popratili moju objavu da prelazim na vegetarijanstvo: „Bog nas je stvorio da budemo mesojedi“, „Okrutnost prema životinjama se ne može izbjeći, to je dio prirode“, „Imamo mi danas na svijetu i većih problema“, „Čovjek ne može bez proteina životinjskog podrijetla“ i „Bez mesa ćeš se razboljeti“. Nijedan od ovih komentara nema veze s činjenicama. Ali, da bi to znali, moji bi rođaci trebali usmjeriti malo volje u dobivanje informacija, trebali bi biti otvoreni za znanje o nutricionizmu, o životinjama, o načinima njihova uzgoja. Što bi rekli Mulder i Scully, „the truth is out there“ – samo što je većini komotnije i ugodnije da se time ne „opterećuju“. Jer, da, istina opterećuje.

Ono što je mene prebacilo na drugu stranu bile su sure činjenice, bez pirotehnike, bez spektakla, bez Pamele Anderson u PETA-inom izlogu, bez Luke Omana u žičanom kavezu. Tri događaja bila su prelomna. Prvo, kultni dokumentarac austrijskog redatelja Michaela Glawogerra „Smrt radnika“, u kojemu se jedan dio, lišen svakog komentara, zbiva u nekoj klaonici. Drugo, dokumentarni film „Canning“, prikazan jesenas na Zagreb Film Festivalu, u kojemu se, također bez ikakva dociranja i tendenciozne redateljeve naracije, prikazuju razne faze u masovnoj proizvodnji hrane; život na farmi svinja u Danskoj i klaonica u Rumunjskoj. Treće i najvažnije, knjiga „Eating Animals“, koja je u listopadu napokon objavljena i u hrvatskom prijevodu, u Algoritmovoj biblioteci „Facta“. Možda nije slučajno; sva su tri naslova ujedno i vrhunska umjetnička djela u svome području.

Jonathan Safran Foer je uspješni, nagrađivani romanopisac (na hrvatski su prevedene njegove uspješnice „Sve je rasvijetljeno“ i „Jako glasno i nevjerojatno blizu“) koji je iskorakom u publicistiku začudio književni svijet. „Jesti životinje“, to impozantno djelo istraživačkog novinarstva u koje su integrirani izuzetni autobiografski pasaži, Safran Foer je napisao s nakanom da – bude dobar roditelj. Dobio je sina i htio mu, na temelju nepokolebljivih, čvrstih činjenica o hrani, ponuditi ispravnu prehranu, „čistu“ i zdravstveno i etički. Ono što je saznao iz literature, znanstvenih studija, razgovora sa stručnjacima, famerima, političarima, iz desetaka intervjua s ljudima koji sudjeluju u svim procesima proizvodnje i distribucije hrane – od uzgajivača purana do koljača svinja – i iz vlastitih neovlaštenih, noćnih „upada“ u zatvorene industrijske pogone u kojima se životinje uzgajaju i ubijaju u šokantnim, potresnim uvjetima – Foer je uobličio u tekst neposredno i bez prenemaganja. Hrana koju jedemo sinonim je za bolesti. Piletina koju kupujemo u supermarketu, uredno zapakiranu i na podlošku, meso je životinja koje su šopane antibioticima i koje su nakon kratkog života provedenom u tako skučenom kavezu da se u njemu nisu mogle okrenuti ni oko sebe – uronjene u klor kako se smrad njihova zaraženog mesa ne bi osjećao na polici supermarketa. Čelni ljudi moćnih prehrambenih korporacija (grubu sliku o razmjerima njihova opasnog, korumpiranog, manipulativnog utjecaja daje dokumentarac „We feed the world“) uspjeli su izmijeniti zakone koji reguliraju humani tretman životinja uzgajanih za hranu. Isključivo u svrhu profita, petljaju u genetiku životinja (a posredno i u zdravlje ljudi, jer ono smo što jedemo), ubijaju bioraznolikost i potpuno svjesno generiraju ekološke katastrofe – jer im je jeftinije izliti toksični otpad s farmi u rijeke i platiti za to simbolične kazne, nego smanjiti opseg proizvodnje mesa.

Jacques Derrida je jedan od šačice filozofa koji se bave ovim civilizacijskim problemom. Fokusirajući se na patnju životinja u prevladavajućoj industrijskoj proizvodnji, koja u kratkim i mučnim životima tih bića ne predviđa niti jedan trenutak slobode i ispunjenja prirodnih nagona – Derrida zaključuje da je posrijedi nasilje koje se sustavno provodi i globalno širi, nasilje koje se ne može opravdati ni moralno ni tehnički ni znanstveno ni pravno ni politički, nasilje na koje se ljudi kolektivno pokušavaju oglušiti, koje silom žele drugačije protumačiti i relativizirati ga – kako bi si olakšali savjest.

Derrida kaže da je nasilje najblaži opis tretmana industrije prema životinjama koje jedemo. Na internetu postoji pregršt uznemirujućih snimki što su ih aktivisti snimili krišom u klaonicama i na industrijskim „farmama“: zaposlenici su tukli životinje, iz čiste ih obijesti žive nabijali na kolac, gasili na njima cigarete, nabijali im metalne cijevi u tjelesne otvore, sakatili ih, puštali da umru u agoniji, utapali u otrovnim jamama fekalija. Čak i u košer klaonicama, u koje je Jonathan Safran Foer kao dijete iz židovske obitelji polagao puno nade.

Oni koji odluče izaći iz tog kruga, mogu biti mirni: iako vladine agencije o hrani – slizane s profitabilnom industrijom do te mjere da su proizvođači mesa nerijetko njihovi predsjednici – nevoljko nude nedvosmislene, potkrijepljene informacije o zdravoj prehrani, neovisne studije nisu nedostupne, samo treba „zagrebati dublje“. Činjenica je da su ljudi koji ne jedu meso, osobito ono iz masovnih industrijskih pogona dostupno u supermarketima – zdraviji. Četiri su puta manje šanse da će oboljeti od dijabetesa, raznih vrsta karcinoma i bolesti krvožilnog sustava. A ona često ponavljana tvrdnja da čovjeku trebaju proteini životinjskog podrijetla – samo je tvrdokorni, prazni mit.

Za ručkom, nekidan, u Kloštar Ivaniću, razgovarali smo i tome kako je smak svijeta „omanuo“. Ne samo da nas nije pokosio nikakav meteor ni prirodna katastrofa, nego se nije dogodio ni nikakav „pomak svijesti“ što su ga mnogi zazivali. Ujedinjeni u obrani tuđe patnje koja je dovoljno daleka da se možemo osjećati dobro za stolom oko odojka s hrskavom medenom koricom za blagdanskim stolom, okupljeni pod izlikom da slavimo Isusovu dobrotu, sebedarivost, humanost – ostajemo ono što je najlakše biti – svinja.

Maja Hrgović

 *Tekst je prvotno objavljen u Novom listu, odakle ga prenosimo uz odobrenje autorice.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More