Show must go on: Kazalište na daljinu vapaj je za “starim normalnim”

Londonski div The National Theatre ''streama'' na YouTubeu i njegovih deset kuteva snimanja izazivaju zavist. U SAD-u pak preko Zooma i uz naplatu ulaznica možemo vidjeti i publiku koja izaziva placebo efekt - ''sami, a zajedno''. Kako su se snašla hrvatska kazališta i možemo li u poplavi sadržaja kritički pomišljati sve zamke i blagodati online kulture?

Tri tjedna od početka sveobuhvatnih zabrana uzrokovanih epidemijom koronavirusa, u kojima su među prvima zatvorena i kazališta kao mjesta okupljanja velikog broja ljudi na malom prostoru, ubrzano se događaju promjene i uspostavlja „novo normalno“. Tako je virtualno kao norma uspostavljeno, uz školu, sastanke i slične aktivnosti – i u umjetnosti, koja ubrzano postaje „umjetnost na daljinu“. Na online platformama stvoren je već gotovo nepregledan niz virtualnih muzeja, knjižnica, otvoreni su filmski i kazališni arhivi. Različiti mediji diljem svijeta objavljuju vodiče za snalaženje u toj šumi, svakodnevno se na brojnim jezicima i u brojnim kulturnim sredinama pojavljuju sati sadržaja. Gledatelji, oni kojima su ti sadržaji namijenjeni kako bi omogućili lakše provođenje vremena u različitim oblicima (samo)izolacije i premostili opće ukidanje žive kulture našli su se u višestruko novoj situaciji. Promjene u načinu pristupa kulturnim sadržajima su brojne i očite i, iako to mnogima zasigurno nije prva briga niti se, ako uopće imaju vremena i snage za kulturu u ovo vrijeme, bave promjenama oblika recepcije – najočitije su u onim umjetnostima koje se temelje na živom kontaktu publike i izvođača. Među njima, kazalište je svakako jedna od najprepoznatljivijih.

Otkad je kazališta, postoje i njegove naknadne reprezentacije. Još od antičkih izvora, preko srednjovjekovnih iluminacija, postoje potreba da se, iz raznih razloga, često didaktičke i obrazovne prirode, ali i kao način dopiranja do udaljene publike koja ne može prisustvovati izvedbi, kazalište prikazuje i vizualno zapisuje. S izumom fotografije, a posebno filma, u posljednjih nešto više od stotinu godina, čini se da bi potreba za kazališnim stvaranjem mogla prestati. Barem s aspekta tehnike. Ono se može zabilježiti filmski, u novije vrijeme i u tehnici koja omogućuje trodimenzionalne doživljaje te se tako nadomjestiti tim novim oblicima zapisa umjetničkog čina. Pa ipak, kazalište ne nestaje, kazališne dvorane nisu pogođene naglim opadanjem broja zainteresirane publike i ne zatvaraju se. I sada, kada su uslijed više sile kazališta zatvorena, čini se kako sami kazališni stvaraoci, a s njima i publika i kritika, jedva čekaju ponovno otvaranje dvorana i vraćanje na „staro normalno“. Istovremeno, dostupnih sadržaja je nikad više, neke kultne predstave koje su davno skinute s repertoara ponovno su dostupne i to besplatno i iz naslonjača.

Zašto, onda, nije sve u najboljem redu, zašto redoviti posjetitelji kazališta ne uživaju u stanju u kojem su im predstave dostupnije nego ikad? Odgovor se može naći u tekstovima koji ovih dana, u nedostatku uobičajene kritike žive kazališne izvedbe, pune medije koji su zadržali prostor za kazalište i kulturu u svojim izdanjima.

Naime, neka su kazališta najavila ili realizirala internetske premijere, pa čak i cijele virtualne festivale svojih predstava (zapravo najčešće tek video premijere predstava koje su prethodno izvedene na sceni, što i nije prava premijera), a kritičari su svakako osuđeni na pisanje o predstavama koje ne mogu vidjeti uživo. Takve kritike redovito sadrže dio posvećen osjećaju kako je gledanje bilo znatno različito od uobičajenog uživog kazališnog iskustva. I zaista, samo površnom šetnjom kroz online ponudu i hrvatskih kazališta, može se uočiti značajna razlika u doživljaju predstava koje su prethodno viđene u kazališnim dvoranama, okruženju za koje su i nastale. Počevši od kvalitete snimke (neka kazališta, poput zagrebačkog HNK, ZKM-a ili lutkarskih teatara iz Splita i Rijeke imaju mnogo bolje snimke od drugih, a što mnogo ovisi i o dostupnim resursima, ali i vremenu nastanka snimke) do onih dijelova dojma koji nisu posljedica tehničkih mogućnosti.

Pojedine predstave hrvatskih kazališta, koje su i do sada punile dvorane, zbrajaju broj pregleda na internetskim platformama na kojima su dostupne. Gledatelja je mnogo, iz različitih dijelova Hrvatske i svijeta. Tako je, primjerice, i prije zatvaranja kazališta vrlo popularna predstava Tko pjeva zlo ne misli HNK u Zagrebu imala preko sto tisuća pregleda. Unatoč tome i relativno kvalitetnoj snimci, i dalje je redovnom posjetitelju kazališta dojam nekako čudan.

Zašto moram gledati baš na stranu na koju je usmjerena kamera? Zašto je zvuk tako neprirodno bučan i prodoran? Zašto su glumci zamrznuti u jednoj izvedbi, onoj snimljenoj? U trenucima kada je svijet okrenut preživljavanju i spašavanju života, za što je nužno socijalno distanciranje i zatvaranje kazališta, ovo se može činiti nepotrebnim zanovijetanjem.

No, doživljaj kazališnog djela, jednostavno, nije isti uživo i na snimci. To je iskustvena činjenica, poznata svakome koji je barem jednom, prije nego što ih je pandemija zatvorila, bio u kazalištu. I taj doživljaj vrijedan je zapisivanja i komentiranja. Uživost kazališnog čina pruža mogućnost gledateljskog pronalaženja mnogo više razina recepcije nego što to omogućuje snimka. Početi se može od kuta gledanja. U kazalištu, mnogo, naravno, ovisi o mjestu koje je gledatelj zauzeo (ili mu je dodijeljeno ulaznicom). Ali čak i na tako fiksiranom mjestu, nema one ograničenosti koju poznaje film u jednom kadar ili njih nekoliko, što je tehnika kojom je snimana većina predstava. Nadalje, u izvedbi glumca na sceni mogu se primijetiti razni elementi poput intonacije, ekspresije lica ili promatranja određenih reakcija koje je jednostavno nemoguće uhvatiti na snimci. Neovisno o situaciji koja je i kazalište preselila na snimke, poznate su značajne razlike u glumačkoj tehnici na pozornici i na filmu, a to još jasnije pokazuje gledanje snimaka predstava. I drugi elementi scenske cjeline, poput scenografije, kostima ili, osobito, rasvjete, ne mogu se na snimci predočiti i izazvati iste reakcije kao u izvedbi uživo, dijelom i zato što su mišljeni za drugi oblik izvedbe. Razlike postaju još značajnije kod nekih scenskih formi koje ne poštuju tradicionalnu podjelu na gledalište i prizorište, pa se, primjerice, publika kreće tijekom izvedbe ili se ona dijeli na više lokacija.

Navedene razlike sasvim su rezultat osobnog iskustva. Zasigurno ih ima još i iskustva se razlikuju, a moguće je sagledati i obrnutu perspektivu – primjerice, kamera omogućuje jasnije uočavanje nekih detalja teško vidljivih iz lošijih ili stražnjih mjesta u kazalištu. Ili, postavljanje velikog broja predstava na Internet omogućit će i da oni, koji do sada nisu bili (česti) posjetitelji kazališta, to postanu, čime bi se mogla stvoriti nova publika.

U svakom slučaju, zatvaranje kazališta pokazalo je, možda jasnije nego do sada, kako se značajno razlikuju iskustvo gledanja predstave na daljinu i iz gledališta. Time je afirmirano kazalište kao specifična umjetnost, kojoj je upravo jedna od njezinih definirajućih karakteristika, susret između publike i izvođača ono što ju čini tako posebnom i nezamjenjivom snimkama, ma koliko one bile tehnički napredne ili kvalitetne. Istodobno, ovo vrijeme pruža priliku i za neke doživljaje koji do sada nisu bili mogući, poput ponovnog susreta s arhiviranim predstavama, a moglo bi poslužiti i za stvaranje publike. One koja će, nakon odgledane predstave, poželjeti vidjeti je uživo. Jer, premda show mora ići dalje, ipak, nije isto.

 

                                                                                                                      Leon Žganec-Brajša

 

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More