Okretanje

Probuditi se u danu koji je počeo davno prije i imati sav taj prostor za sebe, tu sobu s visokim prozorima i zavjesama koje sakrivaju gustoću neba. Bez težine, ispijati kavu kao aperitiv u malim gutljajima da razbudi apetit i ne nadati se uopće ničemu što bi se moglo dogoditi, s balkona gledati samo ono što stane u pogled, ništa više, sivu čeljust otoka u moru i niska stabla tamarisa otporna na sol.

Nekoga sresti pred vratima, jer ovdje je to moguće, i nasmijati se bez razmišljanja, dati joj ime Divna i voljeti je cijelo to ljeto, između lopatica, kroz plava krila istetoviranog leptira i dalje kroz raširene prste, preko zvonika, malenih natkrivenih terasa i tamnih sjenki čempresa, sve do kamenja na plaži.

Uvijek ti je potrebna smrt da bi to vidio.

Nepomične krijesnice koje pronalaziš ujutro na stolu oko lampe pored pune pepeljare i starih novina, nedjeljom su najljepše vijesti, brojevi su slučajni, njene godine i datum tvog rođenja sastoje se od istih znamenki, sitne podudarnosti tijela, raspored madeža po ramenima. Spoznaja da ona postoji i dok spavaš, probuditi se u plavom, opisati more bez epiteta, popeti se na vrh brda s fotoaparatom i ne napraviti ni jedan snimak, otići sam na kupanje, hvatati ribu rukama, smijati se, ne govoriti Ovdje bi se moglo umrijeti.

Imati dijete. Ostati.

Da, to bi se moglo.

***

Misli su rijetke kao drveće, tamne i teške, i treba ih držati pod vodom kad ona dođe, prebirati njeno tijelo prstima, gledati ga, premještati po krevetu, okretati mu leđa, pokrivati ga, čuvati od nevolja.

Zrnca pijeska u kupaonici ispadaju iz njenog kostima, hodaš bos i osjećaš ih pod stopalima, ugodno zabadanje u zadebljanu kožu na petama, kasnije zvuk sušila za kosu, nerazumljivi glasovi iz radija i ništa, iznosiš sebe kao vlažni ručnik koji ćeš prebaciti na metalnu ogradu balkona, pušiš, vrijeme je očajno i smeta.

Ona uvijek ustane prije, uzima torbu od pruća, vodu, voće, slamnati šešir i sandale u rukama, čuješ kako izlazi na prstima i okreće se da pogledom poravna namreškani prostor u kojem te ostavlja. Sve se to naravno događa, i ti ne sanjaš, samo spavaš i u snu znaš da je istina i čekaš da te probudi hladnim kapljicama.

Misliš da imaš dovoljno vremena, i previše, da izabereš, da učiniš da se nikad ne prestane pojavljivati u bijelom okviru vrata, ogrnuta osmijesima koje si propustio već jutros kad je čula neki smiješan razgovor na plaži koji ti sad prepričava rukama i nogama, a tebi se čini da pleše i to te zabavlja i užasava u isto vrijeme, jer je još uvijek nemaš, nemaš tu riječ zbog koje će prestati mahati, uozbiljiti se i pitati te Jesi normalan.

Samo to. Jesi normalan?

I sve je već prošlo i trčite zajedno prema luci sa svim tim stvarima na leđima, u rukama, u očima, pretvarate se u turiste, oduzimate prednost prolaznicima u uskim ulicama, smijete se jedno drugom i mašete kao da jedno od vas odlazi na izlet brodom do susjednog otoka.

***

Trajekti raznose ljude i automobile, razbijaju vrijeme na dijelove ili samo prolaze, tko bi znao, na kraju ljeta na otoku uvijek ostane nešto što mu ne pripada.

***

Raspored predmeta u sobi je nepromijenjen, zelena zdjela puna prezrelih bresaka, njihov slatkasti miris, mnogo više prostora, nemoći koja te uzrujava, više tišine, više svega što ti ne treba i što ne može nestati kad poželiš.

Nedjeljom kupuješ novine, samo nedjeljom, čitaš vijesti iz zemlje i svijeta, toliko vremena da ne doznaš ništa, baš ništa o najvažnijim stvarima, zatvaraš oči i otpuštaš riječi, jednu po jednu, prvo kroz tijelo, kroz sol pa kroz vodu, dok se ne isprazni.

***

Sjetiš se, pa zaboraviš.

Vjeruješ da znaš što ćeš, telefoniraš, odlaziš, vraćaš se, putuješ trajektima koji nose imena pjesnika, prodaješ namještaj, bojaš zidove, skidaš zavjese, pozdravljaš ljude kao da se opraštaš, prostireš se preko plaže s  tankim sjenama i ne očajavaš.

Jedino to vrijeme, to prepolovljeno vrijeme te zabrinjava, ponekad ga okrećeš u rukama i ne znaš jesi li dobio pravu polovicu, jer takvo je, sipko i svijetlo kao dobra misao na nešto što voliš i što te sigurno ondje čeka, usidreno u dubinu kolovoza, kao dani koji ne postoje, okretanje zemlje oko osi, okretanje šalice, okretanje leđa jedno drugome, okretanje.

Samo to.

Nada Topić

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More