Ohlađen nakon Zagrijavanja

– Meni je majčinska toplina, ljubav, nježan dodir potrebniji sad nego kad sam bio mali. Kad si klinac zapravo te zaboli kurac za to – rekao je pisac Srđan Sandić.

Nakon književne manifestacije Zagrijavanje do 27 koju vodi pisac Roman Simić i na kojoj je Sandić bio gost, sjeli smo svi u kafić Kolding u blizini Gajeve.

– Najveći edipovac u hrvatskoj književnosti je Ivan Aralica. U romanu «Put bez sna» gotovo je perverzno opisao kako mladi, siromašni student iz Dalmatinske Zagore pomaže majci da u šalicu izdoji mlijeko iz svoje, od zadnjeg poroda, prenabrekle dojke – rekao sam i još dodao da su Dalmatinci najveći edipovci. – Tamo žene ne dobivaju dovoljno nježnosti od svojih smušenih, surovih muževa, pa utjehu nalaze tako što sinovima u lavoru do šesnaeste godine nježno posebnim spužvicama sapunjaju spolovila i mošnjice.

Shvatio sam da me Stojka – sjedila je pored mene u zavodljivoj vunenoj suknji – uopće ne sluša; odsutno je pogledavala u Romana Simića koji je s urednikom iz Ljevaka, Kristijanom Vujčićem sjedio za susjednim stolom jer za našim nije bilo mjesta. Preplavio me val ljubomore, nisam više bio svoj. Naglo sam, posve izvan teme razgovora, zlobno zasiktao:

– Simić loše piše. Nije ni čudo da je u dvadeset godina iscijedio jedva dva knjižuljka kraktih priča. A te priče kurca ne kužim, jedva pohvatam konce di se i u kojem vremenu uopće događaju, valjda u nekakvim pustinjama na kraju svijeta.

– Ma, ne seri – protrijelila me pogledom Stojka. – Uz Mirka Kovača, Roman je najdarovitiji živući autor sa ovih prostora. Obojica dugo i naporno klešu svoju prozu sve dok ih ne dovedu do čistoće i otmjenosti dragulja.

Ma podraguljaj mi kitu, zamalo sam izustio.

– Meni Romanova žena Ivana piše puno bolje od Romana. S romanom Hotel Zagorje prejebala ga je za sto kopalja – ubacio se Sandić. – Ona piše iz srca i muda, a Roman piše iz… valjda iz ničega. Zato i jedva cijedi te svoje rečenice, dok Ivana u dahu izbaci čitav roman. Ivana je naša najbolja romansijerka. Ona je kao pankerica koja snažno udara po tri akorda, ne mareći za tehniku.

– Uh, svrbe me uši, neko me gadno ogovara, možda žena jer sam već trebao biti doma – začuo sam sa drugog stola Simića.

Stojku je koju minutu kasnije nazvala blitvarka Franka i sve nas pozvala da svakako dođemo na Electonic Beats Festival na Velesajmu. Simić je na to došao do našeg stola.

– Baš bih rado išao na taj festival – ushićeno će. – Tamo će nastupit i moj omiljeni bend Hot-Chip koji me ushićuje skoro više od proze Elizabeth Strout. Zadnji put sam ih imao prilike uživo slušat kad sam preko Društva pisaca dva tjedna bio u Manchesteru, divnom, nadahnjujućem gradu u kojem sam štedio na dnevnicama e da bih si na povratku mogao kupiti nogometni dres od Manchester Uniteda. U njemu ću ove godine na Festivalu kratke priče zaigrat nogometnu utakmicu «Pisci protiv likovnjaka». Likovnjaci ove godine u svoj tim, čuo sam, dovode nekog slikara Marka Tadića za kojeg se priča da dribla kao Ronaldinjo i da mesa, s roštilja kojeg će peći Senko Karuza, može pojesti kao Gargantua.

– Pa odi s nama na Velesajam – zažarenih će mu obraza Stojka.

– Oh, vrlo rado, ali ne mogu, zadnji vlak za Dugo selo ide mi u jedanaest. Žena me čeka da u krevetu čitamo i ocijenimo najnoviji rukopis od osamsto pedeset kartica Nade Mirande Blažević Krietzman koji će uskoro izaći u Frakturi.

– To zvuči tako tako garbiđ zamorno – rekao je Sandić. – Koliko je bolja fora biti single.

– Bolje idi s nama na Hot Chip, bit će super, imamo sređene besplatne akreditacije preko modnog bloga naše frendice s faksa – navaljivala je Stojka.

Ludio sam od ljubomore.

– Pa ne znam… – začuo sam Simića kako se koleba. – Možda bih i mogao. Moram u svakom slučaju nazvat ženu i zatražit od nje dopuštenje. A onda i svog nekadašnjeg kolegu urednika iz MD naklade, Miroslava Mićanovića, da ga pitam jel mogu nakon koncerta doć kod njega u Dugave prespavat.

– Ako ti se Miroslav ne javi, možeš kod mene prespavat, ja isto živim blizu Velesajma, u Zapruđu – ponudila se Stojka.

Na to sam izbezumljeno zalamatao rukom i srušio čašu na pod.

– Ništa, idem ja van nazvat ženu, ovdje unutra mi je previše bučno.
– Čekamo te… – začuo sam Stojku.

Krenuo sam i ja za njim, rekao sam da idem u smeće pobacati krhotine od razbijene pivske čaše.

Vani ispred Koldinga, čuo sam Simića kako govori u mobitel:

– Molim te, draga, znaš koliko obožavam Hot Chip, a i treba mi da se bar vikendom malo opustim, znaš koliko naporno radim… Ja bih vas ujutro dočekao na kolodvoru, prespavat ću kod Mićanovića, popit ću samo dva piva, neću biti mamuran… Evo, tu u Koldingu popio sam samo malo Karlovačko… Ne, nema nikakvih djevojaka, sjedim s Kikijem Vujčićem… Okej, hvala ti draga, odužit ću ti se, idući vikend ti možeš izać s mojoj sestrom Mimom, s njom se uvijek najbolje provedeš… Pusa tebi, djeci, slat ću ti nježne esemesove s koncerta. Bok, bok.

– Jel te pustila žena na koncert? – pitao sam ga, istresajući krhotine u zelenu kantu za smeće pred ulazom.

– Nije baš presretna… ali rekla je da mogu, super, Ivana je doista odlična žena, ne drži me na lancu…

– Na tvom mjestu bolje bih otišao doma dok još imaš vlak. Koji ćeš kurac na tom koncertu… Ona tamo Stojka, dok ćete plesat i skakutat, trljat će ti se o kitu, poslije ćeš je i mrknut, nudi ti se… Ali šta imaš od tog, trenutna ugoda u preponama. Poslije ćeš si samo navuć nevolju na vrat. Žena će ti uskoro nanjušit da se nešto događa, pa će prvo počet pisat histeričnu poeziju punu nasluta da je muž vara s nekom studenticom, a kasnije možda, poput novinarke Mirjane Dugandžije, napiše i čitav roman o toj prevari, a to je tek bruka. I sve to zbog jedne krivozube studentice osaljenog dupeta… Razmisli, stari, ionako si proživio svoje, putovao si po Hrvatskoj s otkačenim fakovcima… sigurno ste svi osim Ferića špranjili sve što je hodalo…

– Ali ja nisam imao baš nikakve namjere ni nečiste primisli prema Stojki. Doista mi je stalo čuti Hot Chip, veliki sam njihov fan… Ali, imaš pravo, taj bi me koncert samo iscrpio, nisam više snažan i mlad kao nekada, sad bi mi odgovarao koncert na kojemu se sjedi, na primjer Radojke Šverko. A sutra u podne imam i dogovor sa svojim novim poslodavcem iz izdavačke kuće Fraktura, idemo svi zajedno s djecom na izlet u Samobor – rekao je Simić, pozdravio me i brže od ptice trkačice zatrčao se u smjeru željezničkog kolodvora.

Vratio sam se u kafić.

– Roman je ipak morao doma u Dugo selo – rekao sam unutra. – Sve vas pozdravlja i poručuje vam da dođete na novo Zagrijavanje.

– Ma, ipak neću na Velesajam – naglo će Stojka. – Idem doma po osmi put čitati meni Kovačev najdraži roman «Kristalne rešetke».
Štrebendaro purgerska debeloguza, zavapio sam u sebi. Bezveze sam onako pomno štucao dlake oko muda.

Poslije smo Sandić i ja završili kod pjesnika Aleksandra Kut Kona. Pili smo rižinu rakiju koju je Aleksandar donio iz Fukušime. Onda smo iza ponoći sa skrivenog broja nazvali Mani Gotovac i mijaukali joj u mobitel kao mačke pred parenje.

Nakresan, shvatio sam da mi je bolje nego Stojki i Simiću zajedno; ova doma u petak navečer čita u krevetu Kovačeve «Kristalne rešetke», a ovaj isprintane memoare Nade Mirande Blažević Krietzman. Gdje ćeš većeg jada.

Ja bar ovdje plešem na suvremenu japansku pop-glazbu sa dva punokrvna mlada literata koji se ne boje zakoračiti s onu stranu razuma. Sandić je upravo tresao glavom i vikao kako osjeća da ga Freud iz druge dimenzije ogromnim kurcem kakvog je Jung sanjao su svom ključnom, adolescentskom snu iz 1916, udara po mozgu kao bejzbolskom palicom. Totalno smo se otkačili.

Aleksandar Kut Kono obukao se u svileni haljetak sa crnim zmajem na leđima i recitirao svoju najnoviju pjesmu, nešto o tome kako je Fukušimi pofukao radioaktivnog crvenog patuljka.

Književna Groupie

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More