Ognjen Vučinić: “Plesač mora biti skroman, ali imati prkosa”

Hit predstava "Rave(On!)" te više od dvadeset uspješnih, ali i turbulentnih godina na domaćoj plesnoj sceni povod su razgovora s turbo zaposlenim, ali za iskrenost uvijek raspoloženim pulskim plesačem koji trenutno radi u Beogradu.

Tinejdžeri iz devedesetih zauvijek će, naravno, ovisno o ukusima, s nostalgijom gledati na glazbeno-modno-životne pokrete kao što su grunge, rave i Spice Girls. Svijetom su se proširili puno prije interneta, uspješno se nalijepili na milijune mladih ljudi te modno i kulturološki ostavili neizbrisiv trag na jednoj čitavoj generaciji, pa i na ovosezonskoj kulturnoj karti Hrvatske. Jedan od najvećih plesnih hitova sezone upravo je, naime, nostalgično, provokativno i posve osobno prisjećanje na rave kulturu – predstava “Rave(On!)”, autorski projekt umjetničke organizacije Masa Dance Company.

Riječ je, naime, o osobnom životnom putovanju 39-godišnjeg pulskog plesača Ognjena Vučinića, neizostavnog protagonista domaće plesne scene koji kao plesač, koreograf, pedagog i član umjetničkog vodstva Zagrebačkog plesnog ansambla već godinama spada u najcjenjenije umjetnike svoje generacije. Priču o svojim partijanerskim danima osmislio je s dugogodišnjom plesnom partnericom Aleksandrom Mišić, ali ovog puta u jedinstvenom pakiranju – došlo je vrijeme da se na sceni po prvi put pojavi potpuno sam i, dodat će Ognjen, maksimalno ogoljen.

“Ideju sam predložio jer dolazim iz svijeta ravea i party kulture, bila je potpuno jasna i za mene i za autoricu pa smo se prihvatili posla i to je stvarno ispao hit. Na vidjelo je izišla moja zrelost, moje vrijeme da preuzmem odgovornost za solo izvedbu, format s drukčijim načinom razmišljanja u kojem si sat vremena sam i držiš predstavu. Nekako se sve posložilo, i odrastanje i sazrijevanje i ta tema koja mi je vrlo bliska i u kojoj se mogu potpuno iskreno pokazati kao zreo plesač”, priča nam Ognjen Vučinić i dodaje da su ga odlične kritike i rasprodane izvedbe beskrajno razveselile, ali ne i iznenadile.

“Odlična posjećenost predstave rezultat je dugogodišnjeg rada”

“Nisam se iznenadio jer mislim da je suština ovoga što radimo publici ponuditi kvalitetu, a da publika zbog toga onda dolazi gledati plesne predstave. Jedan od najvažnijih ciljeva naše kompanije je odgajanje publike kroz pedagoški rad, kroz predstave otvorene za sve a ne samo za kolege. Upravo zato je predstava jako posjećena, rezultat je to dugogodišnjeg rada”, kaže i priznaje da je “Rave(On!)” njegov dosad najosobniji projekt.

“Apsolutno sam ogoljen, ovo je jedan od mojih najosjetljivijih trenutaka na sceni jer pričam nešto posve osobno. Ljudi koji me znaju, ali i oni koji me ne znaju predstavu doživljavaju na isti način, a meni to znači da uspješno prenosim priču. Sve izlazi vani, sva moja ludost, sve moje gluposti, jedan dobar dio života, sve je unutra, kao nekakva ekplozija mene u kojoj nema laganja. Predstava je rađena iz improvizacije, naravno, sad je fiksna kroz ponavljanja ali se nije gradila kao koreografija. Komadiće malih priča povezali smo u jednu cjelinu”, kaže nam o predstavi koja ga razotkriva na različitim razinama. Što su na to partijanersko razotkrivanje rekli roditelji?

“Moji roditelji su znali da idem na partije, predstavu su gledali u Istri a komentar vam ne smijem reći jer je preprost – ali jako pozitivan”, smijući se priznaje Ognjen i dodaje da je rejverska priča tek djelić njegova cjeloživotnog projekta. Namjera mu je, otkriva, kroz predstave pratiti vlastiti plesački i životni razvoj koji, naravno, uključuje i starenje. “Moj dugoročni cilj je da pratim sebe kroz godine, zanima me što će se događati u pedesetima, šezdesetima, dao Bog i sedamdesetima”, kaže i dodaje da se promjene u radu i pristupu plesu već osjete.

“Odgovornost mene kao plesača jest da se održim na životu”

“Kad si mlad si i lud, to je tjelesna situacija u kojoj se bacaš na glavu bez razmišljanja. Sad je to bacanje na glavu s jednim drukčijim razmišljanjem, sve informacije koje sam skupljao godinama su ostale kao nekakav trik kako nešto izvesti s pune manje enegrije. To, naravno, ne znači da sam postao lijen, već mi svi alati kojima se trenutno služim pomažu u tome da manje fizički riskiram. Prije je to bilo posve drukčije, bacao sam se jer sam se na neki način trebao dokazati i ta energija je probijala granice”, priča nam Ognjen koji, osim na priču o rejvanju, energiju trenutno raspoređuje i na brojne druge projekte, poput predstave “Bella Ciao” autorice Silvije Marchig nastale u suradnji s Inkluzivnim kolektivom za istraživanje pokreta IMRC te predstave “For Four”, u kojoj je s još tri plesača ispričao priču o jednakoj misli u različitim tjelesnim manifestacijama.

Za Ognjena, dakle, postoji ples i samo ples – pa čak i kad su vremena, najblaže rečeno, neplesna. “Oduvijek je to moja misija, više se i ne pitam tko sam i što sam, od malih nogu sam znao da ću biti plesač i taj san se ostvario. Naravno, na njemu sam intenzivno radio i apsolutno mu se posvetio. To je nešto što me hrani, održava na životu, kroz što dišem. Situacija je kod nas takva kakva jest, ali već je dosadno o njoj pričati. Ako imaš tu želju, talent i uspjeh, straha nema. Borba je veća i jača, a odgovornost mene kao plesača jest da se održim na životu i ne pada mi na pamet od toga odustati”, kaže nam Ognjen koji svoje umjetničke postulate u pedagoškom radu pokušava prenijeti i na novu generaciju plesača – trenutno u beogradskom Institutu za umetničku igru, gdje radi kao gostujući predavač.

“Najvažnije pravilo glasi – biti skroman, ali imati prkosa! U plesu je danas često da samopouzdanje prelazi granice i u potpunosti preuzme ego, zabriješ ‘pa ja sam plesač’… Mislim da to ne funkcionira, ego treba spremiti u pete, a ovo što ide iz peta gore treba razrađivati i raditi, raditi, raditi… Isto tako, mislim da je potrebno imati svoje mišljenje, ali ne baš uvijek”, kaže nam Ognjen i pritom otkriva tko je njegov ego “pospremio u pete”.

“Odmalena sam učen disciplini, a ne egu”

“Odrastao sam u Puli i imao priliku raditi s predivnom pedagoginjom, mogu čak reći i drugom majkom, pokojnom Slavicom Švenk. Odmalena sam učen disciplini a ne egu, i otad je to tako. Prošli sistemi nisu funkcionirali kao ovaj današnji, nije bilo maženja i povjerenje se gradilo na drukčiji način”, priča nam o legendarnoj pedagoginji koja je, nažalost, preminula prije nekoliko mjeseci u 71. godini života. Ona mu je, kaže, usadila temeljne vrijednosti zbog kojih danas jasno zna što od sebe očekuje i što za sebe kao plesač želi u budućnosti.

Foto: Mare Milin za Spirit by T.B.

“Što duže postojanje, sposobno tijelo, jako puno predstava, nešto novo… Zanima me i gluma u nekom širem smislu riječi, sve što uključuje mene kao osobu i moje tijelo”, kaže i dodaje da ga “brija na budućnost” nikad nije previše zanimala: “Što sam odgovorniji i otvoreniji prema projektima, tako će se i budućnost slagati. Razmišljati i maštati o tome što bih htio mi se čini nepotrebnim. Nisam ni o ovome što sad imam puno razmišljao pa se svejedno dogodilo, zato… Dobar dan, sadašnjosti!”.

Dorijan Klarić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More