Dobra ideja, loša realizacija: Propali pokušaj stvaranja dobrog ratnog filma

The Monuments Men

George Clooney se, nakon Ispovijedi opasnog uma (Confessions of a Dangerous Mind) 2002. godine, jubilarni peti put zaputio u redateljske vode. U kinima tako imamo priliku gledati njegov scenarističko-redateljsko-glumački uradak o zaštiti umjetnina od Nacista za II. svjetskog rata, Odred za baštinu (The Monuments Men) prema istoimenoj knjizi Roberta M. Edselua.

Program Zaklada za očuvanje umjetnina Odred za baštinu (The Monuments Men Foundation for the Preservation of Art) u stvarnosti su osnovali Saveznici 1943. godine te je umjesto sedam članova kako je u filmu, u pokretu sudjelovalo četiristotinjak ljudi. Njihov cilj bio je spasiti umjetnine i arhivske zapise koje su tijekom rata otuđili nacistički okupatori. Likovi iz knjige i filma bazirani su prema stvarnim osobama. Frank Stokes (George Clooney) zapravo je konzervator s Harvarda, George Stout, za kojeg se smatra da je došao na ideju osnivanja Odreda za baštinu. James Granger (Matt Damon) inspiriran je Jamesom Rorimerom, ravnateljem muzeja Metropolitan u New York, a inspiraciju za Claire Simone (Cate Blanchett) pronašli su u Rose Valland, špijunki, koja je za okupacije radila u pariškom muzeju Jeu De Paume, njemačkoj bazi za osvajanje europskog umjetničkog blaga. Kako filmovi i knjige rijetko kad vjerodostojno oslikavaju stvarne povijesne događaje, u ovome slučaju knjiga i film pretočili su kolektivni trud u djelo šačice ljudi, pretvorivši ih u opipljive heroje. Na početku filma, kada Stokes od predsjednika Roosevelta traži dopuštenje za osnivanje Odreda za baštinu, čini se da će film ići u smjeru kritike američkog bombardiranja europskih kulturnih spomenika za II. svjetskog rata. Međutim, Stokes je stavljen u poziciju jedine osobe koja u ožujku 1944. mari za europsku kulturnu baštinu te koja inspirira druge da ju spašavaju i čak za nju daju svoje živote.

Poput Newyorčanina Franka Stokesa, kojeg igra u filmu, Clooney je oko sebe okupio dobru međunarodnu ekipu. Tu su između ostalih Matt Damon, Bill Murray, John Goodman, Jean Dujardin, Hugh Bonneville i Cate Blanchett. Vidi se da je Clooney pomno birao podjelu kako bi za svoj film okupio jaka i poznata glumačka imena. Po negativnoj reakciji publike na Berlinskom festivalu, čini se da je to jedino u čemu je George Clooney uspio. No, zapravo, nije uspio ni u tome, jer je uloga koju je dodijelio Cate Blanchett potpuni promašaj. Dodijelivši joj ulogu pariške kustosice, koja je ujedino i članica Pokreta otpora, nije posvetio pažnju njezinu akcentu, koji je u potpunosti promašen. Kada govori francuskim jezikom, izgovor joj nije ni najmanje uvjerljiv, što čini apsurdnom repliku kojom se zgraža nad izgovorom Matta Damona. Također pri izgovoru engleskoga jezika s francuskim naglaskom najviše se demantira s izgovorom riječi “art“ s tipičnim australskim dugim a. To nas dovodi do općenitog jezičnog pitanja ovoga filma. Film pripada američkom govornom području i engleski je dominantan jezik filma, međutim pojavljuju se u filmu i francuski i njemački jezik te izgovor engleskog kroz ta dva jezika, što nije niti dosljedno ni korektno provedeno. Film je jedna velika jezično-izgovorna nesustavna mješavina bez glave i repa.

Nedostatci ovoga filma tu tek počinju. Gledajući film imate dojam da je riječ o lošem pokušaju imitacije legendarnog Indiane Jonesa Stevena Spielberga. Pokušavajući stvoriti napetost kroz glazbenu pozadinu u kojoj dominira ritam udaraljki, film neke scene razvlači u nedogled, dok kroz druge sekvence prelazi brzo, brzom izmjenom kadrova bez riječi. Uspostavljeni ritam filma prekida se oko četrdeset i pete minute, kada Donald Jeffries (Hugh Bonneville) prije smrti piše ocu oproštajno pismo. Scena traje gotovo pet minuta i pokušava dati lirski ugođaj filmu, no umjesto dirljivog postiže efekt uspavljivanja te je nakon nje, film teško ponovo uspostavlja dinamičnu radnju.

Sama akcija spašavanja knjiga napravljena je zabavno te ju možete pratiti kao zabavan film, kojeg ćete pogledati jednom i zaboraviti da ste ga ikada gledali. Ako vam je do lagane zabave, možda će vam se svidjeti ovaj film, ali bi vas još više mogla zabaviti šesta epizoda šeste sezone britanske serije Allo’ Allo! u kojoj se pokušava prodati krivotvorina slike Pala Madoona s velikm poprsjem (The Fallen Madonna with the Big Boobies). Tu barem znate da je riječ o humorističnoj seriji, a Odred za baštinu pokušava biti akcijski triler, no brojni ga nedostatci, pogotovo činjenica da u filmu akcije gotovo i nema, svrstavaju u lošu farsu.

Clooneyjev pokušaj da stvori dobar ratni film je propao. Početna ideja mu je bila dobra, no pri realizaciji nizao je jedan promašaj za drugim. Sam završetak filma, u kojem nakon početne molbe Stokes pred predsjednikom Rooseveltom govori herojski izvještaj o uspjesima misije, bio bi prihvatljiv kada ga Roosevelt ne bi pitao hoće li itko za trideset godina smatrati da je vrijedilo da Donald i Jean Claude poginu za komad umjetnine te kada se sljedeći kadar ne bi odvijao u toj budućnosti u kojoj Stokes stoji pred komadom umjetnine sa svojim unukom i zaključuje kako se isplatilo. Umjesto herojskog momenta, taj trenutak kod gledatelja izaziva podsmjeh.

Frana Marija Vranković

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...