Odgoj djevojaka u Hrvatskoj

Gledala sam ljetos grupu djevojčica u parku. Njih pet. Imaju oko pet, šest godina, rekla bih, ne više.

Pažnju su mi privukli njihovi rekviziti za igru. Sve su gurale dječja kolica. Onakva tanahna, sklopiva, ružičasta. S malim sklopljenim suncobranom i pripadajućom torbom zakačenom o ručke. U kolicima su ležale gumene bebe, dobro ušuškane u roza dekice. U svakim kolicima po jedna beba. Bebe imaju širom otvorene plave oči i rupicu na usnama. U tu se rupicu utakne duda bočice.

Kad su djevojčice zauzele klupu pokraj pješčanika, uzele su bebe u naručje i stale ih hraniti bočicama s mlijekom. Jedna je djevojčica dugo namještala malu pamučnu kapu svojoj gumenoj bebi. Jedna je iz torbe izvukla pelenu pa presvukla svoju bebu na klupi. Prije toga je na nju prostrla dekicu, da bebi bude udobno. Bilo je nešto morbidno, uznemirujuće, u tom prizoru preplavljenom ružičastom bojom. Djevojčice su usuglašeno izvodile taj ritual brige za gumenu dojenčad. Njihova je igra bila razrađena do najsitnijih detalja: umilno ljuljuškanje beba u naručju, nježno tepanje, hranjenje bočicom, nevjerojatno spretno baratanje pelenama i vlažnim maramicama.

I sama majka djevojčice koja će za nekoliko godina možda poželjeti istu takvu bebu i kolica, osjetila sam ljutnju prema roditeljima koji su kupili svojim kćerima ta kolica i te bebe. Te rekvizite za igranje očekivanih ženskih uloga u ovom opresivno heteronormativnom društvu. Kao da nije dovoljno to što će ih naš bijedni balkanski patrijarhat ionako cijeli život silom gurati prema ulogama rodilja, dojilja, brižnih kućanica, vjernih supruga, sebedarivih majki. Kao da tim mehanizmima treba pomoći ortačenjem s konzumerističkom (ne)kulturom i njezinim, uvijek spremnim, asortimanom pomagala za idiotizaciju. Prilagođenim svim uzrastima.

Tako sam nekako razmišljala tog dana u parku, promatrajući starmale djevojčice u rozom. Sažaljivo sam zamišljala kako će ih ta nježna boja dopratiti i u niže razrede osnovne škole, kad će dojenčad u kolicima zamijeniti nekom novom inačicom Barbie i njenih modernijih srodnica, tih nakaza ženstvenosti. (Stručnjaci su izračunali, da je Barbie živo biće, hodala bi četveronoške, zbog preuskog struka i neproporcionalno malih stopala za svoju visinu.) Kad poodrastu, silnice degeneriranog društva nagnat će ih da poput toliko djevojaka u razvijenom svijetu, žude za tim da “poprave” svoja tijela, da ih usuglase s onim dugonogim, uskostrukim, bujnogrudim, kakvo je imala njihova omiljena lutka iz djetinjstva. Prema istraživanju provedenom 2005. godine na uzorku od 1800 tinejdžerki, 66 posto ih razmišlja o plastičnoj operaciji, a 20 posto bi ju odmah napravilo.

Nedavno je Heidi Montag, ljepuškasta 19-godišnja bogatašica iz Hollywooda, dospjela na naslovnice tabloida zbog toga što je u jednom danu napravila deset estetskih operacija. U njezinom slučaju, kao i u slučaju mnogih, izbor pridjeva “estetski” je upravo urnebesno ironičan jer se tim operacijama približila negaciji bilo kakve estetike. Zlobnici su joj već smislili novi nadimak: Franken-Heidi.

Na stranici contexts.org (Sociological images), rodno osviješteni Amerikanci bilježe primjere nekorektnog, šovinističkog, seksističkog i mizoginog oglašavanja. Velik dio bijesnih pritužbi ide na račun šoping centara i velikih dućana s igračkama u kojima su igračke razdvojene u posebne odjeljke, za dečke, odnosno, za djevojčice. Takva je podjela do kraja prvog desetljeća 21. stoljeća gotovo potpuno iščezla iz američkih dućana i može joj se posvjedočiti jedino još u pokojoj ruralnoj zabiti. Kad god naiđu na problematičnu segregaciju, kupci reagiraju dovoljno žestoko da natjeraju vlasnike trgovina da s polica pokunjeno maknu oznake “for girls” i “for boys”.

Ali, kako kaže pjesma, “daleko je, daleko je Amerika”. U Zagrebu je podjela na ženske i muške igračke na snazi u gotovo svim velikim šoping centrima. Kod nas se lijepo zna – kome pop, a kome bob. Da ne bi bilo zabune. Odjeljcima za djevojčice dominiraju blok kuhinje, mini perilice u kojima se može oprati odjeća za lutke, mini daske za peglanje, mini setovi za održavanje kućanstva koji uključuju metle, kante i spužve, potom barbike i njoj srodne lutke, pa kompleti odjeće za lutke, pa gumena dojenčad, tako popularna u zagrebačkim parkovima.

S druge strane, odjeli s igračkama za dečke natrpani su figurama akcijskih junaka iz crtića, sklopivim garažama, lokomotivama i kamionima čije sastavljanje potiče razvoj motoričkih sposobnosti i logično zaključivanje.

U manjini su oni roditelji koji odbijaju slijediti sugestije o “rodu prilagođenim” igračkama pa na odjelu za dečke kupuju didaktičke igračke za svoje kćeri, ili pak, obrnuto, dečke podučavaju važnosti čistoće i higijene prostora tako da im kupe set za čišćenje. Takvo što rijetko se viđa, roditelji se nerado upuštaju u takve transgresije**.Kad sam jednom išla po kćer u vrtić, čula sam jednu majku kako spočitava sinčiću što ga je zatekla kako se igra s lutkom: “Zašto se igraš lutkama? Nemoj to, to je za curice. Dečki se igraju kamionima”, podučila ga je. U parku se također poštuje kruta granica između ružičastog i plavog svijeta. U prvome su pelene, blok kuhinje i metle. U drugome su figure akcijskih junaka, dječaka sa supermoćima, i – još uvijek – Gormita, malih čudovišta čiji je hijerarhijski uspon određen njihovom fizičkom snagom i spremnošću da unište neprijatelja.

Ali, jalovo je zgražati se nad strategijama kojima se oglašivači služe u promociji proizvoda za djecu. Etičnost i marketing odavno ne idu ruku pod ruku. Ustvari, najčešće je ishodište marketinga upravo ondje gdje prestaju obziri i korektnost i tu se malošto može napraviti. Zato, pustimo marketing.

Pogledajmo što je s medijima. Prema istraživanju Buckingham&Bragg iz 2003. (“Mladi ljudi, mediji i veze”, Institute of Education), 66 posto mladih ljudi nauči o seksu i vezama kroz medije. Što to mediji uče djevojčice o svijetu, o žensko-muškim odnosima, o samopoštovanju? Prvo, zastupljenost žena u “ozbiljnim” novinskim rubrikama, poput politike i ekonomije, na globalnoj razini kreće se oko 12 posto. Rubrike u kojima dominiraju žene su “žute” rubrike i tabloidi. Ondje je prevlast žena nad muškarcima dramatična i doseže 85 posto u korist žena. Samo, kakvih žena? Golišavih, svjedoče godišnji izvještaji globalnog MediaWatcha.

Analiza najpopularnijih glazbenih spotova na popularnom američkom kanalu Black Entertainment Television iz 2002. godine navodi slike seksualnog sadržaja u 84 posto spota, a dva najčešća seksualna ponašanja bila su seksualna objektivizacija i ples koji poziva na seks. Dakako, 71 posto žena u tim spotovima bile su odjevene u blago provokativnu ili provokativnu odjeću ili uopće nisu nosile odjeću, u usporedbi s 35 posto muškaraca.

No dobro. Ako svojoj kćeri ne kupim blok-kuhinju, ni set za čišćenje, ni gumeno dojenče u kolicima koje će je pripremiti za ulogu uredne i čiste rodilje, i ako joj zabranim da gleda televiziju i čita novine, i ako joj uskratim pristup Internetu, mogu li se nadati da će je obrazovni sustav poticati da postane snažna, emancipirana djevojka s dovoljno samopoštovanja i vjere u sebe da se usudi napredovati, na poslu i privatno, da se usudi zahtijevati ono što vjeruje da joj po zaslugama pripada, i da pritom govori “ja”, a ne “mi”? Sudeći prema klasičnim bajkama i slikovnicama za najmlađe, i prema sadržaju propisanom lektirom, čini se da su šanse za to upravo smiješno male.

Strukturalna antropologija Claude Levi-Straussa, primijenjena na analizu binarnih parova u bajkama, pokazuje da tradicionalne bajke dosljedno uparuju dobrotu sa ženskom mladošću i ljepotom (Crvenkapica, Pepeljuga, Trnoružica), ružnoću sa starošću i zlobom (vještica u Ivici i Marici), poželjnost sa bogatstvom: princ se zaljubljuje u Trnoružicu zato jer je lijepa, a ona pristaje na prošnju zato jer je on princ. Na ovom licemjernom bratimljenju s površnom zapadnjačkom ideologijom nezaboravno se “izdivljala” Angela Carter u svojim postmodernim obradama bajki, osobito u knjizi The Bloody Chamber.

A što bajke govore o muško-ženskim odnosima? Majke junakinja umiru na porodu, očevi su načelno dobri, ali ne sudjeluju u odgajanju, nego ga slabićki i nezainteresirano prepuštaju maćehama koje su uvijek proračunate, zle i opake. Očinska ljubav nikad nije dovoljno velika da pokuša zaštititi kćer od maćehina zlostavljanja (primjer je kralj u Snjeguljici i Pepeljugin otac). Razlog maćehine ljubomore je pastorkina ljepota; kao da je to najveća vrlina koju žena može imati na ovome svijetu, Snjeguljica je zbog nje zamalo ubijena, a Pepeljuga prisiljena na težak fizički rad i maltretiranje ružnijih polusestara. Kad jadna djevojka prođe kroz kalvariju i nekako izbjegne smrt, dočeka je iskupljenje, uvijek u istom obličju – princa s konjem. Brak s dobrostojećim muškarcem najveća je sreća kojoj se ispaćene protagonistice imaju nadati. Koga ovaj obrazac ne uznemiruje i ne deprimira, vjerojatno je imun i na “Djevojčicu sa šibicama”, Andersenov mračnjak nad mračnjacima, u kojemu se sve vrti oko tihe, polagane smrti promrzlog siročeta.

Što će iz lektirnih naslova osnovnoškolci posredno učiti o odnosima između muškaraca i žena? Puno zanimljivih stvari. Iz bajki propisanih za prvi razred osnovne škole naučit će da su ženski likovi zločeste vještice koje na kraju pravedno završe u peći ili nesretne princeze koje ultimativno ispunjenje dožive kad se na kraju bajke – udaju. Iz “Šume striborove” pobrat će čitav set patrijarhalnih stereotipa o jadnim svekrvama koje pate jer im je sina, njihovo zlatno čedo, začarala neka odvratna mladenka, zmija s palucavim jezikom. Sjećate se onog divnog opisa: “Snaha je bila zlobna, proždrljiva i goropadna. Htjela se riješiti majke, a sin je šutio samo da joj ugodi.” Nadalje, u “Vlaku u snijegu” i “Družbi Pere Kvržice” čitat će o tome kako se zabavljaju dečki, uvijek na repu neke avanture, o tome će istome saznati i od “Smogovaca” i romana Ivana Kušana, dok će ih, recimo, Šimunovićev “Alkar” podučiti “ljubavi prema tradiciji i junaštvu”. Kolarova će ih “Breza” upoznati s idealom ženstvenosti u Hrvata: djevojkom patnicom i žrtvom, koja će i zadnji samrtni hroptaj potrošiti da zaljubljeno zavapi za svojim voljenim i zakonitim, mačo vucibatinom i seljoberom.

Maja Hrgović

*Ovaj je tekst poglavlje iz knjige eseja Žena, majka, glupača (Bibiloteka Arteist, 2014.) u kojoj se autorica bavi seksizmom u medijima, politici, kulturi i pop-kulturi. Kupite je po akcijskoj cijeni od 50 kuna, narudžbom na info@arteist.hr

**Takvu je “transgresiju” počinio roditelj djevojčice koja se htjela igrati na LEGO odjelu “za dječake”, ali je u toj nakani spriječena.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More