Od toga je li netko gej ili samohrani roditelj, više govori to parkira li se u koso preko dva mjesta i plače li na “Djevojka zvana Feriha”

Imam jedan prijedlog koji bi nam mogao biti od velike pomoći. Bez lažne skromnosti – revolucionaran je.

U roku od samo nekoliko tjedana mogao bi nam uštedjeti četrdesetpet milijuna kuna, koliko stoji referendum na kojem će Hrvatska odlučivati o tome kako bi trebala živjeti jedna njezina manjina.

Odmah kažem, ideja nije sto posto moja. Dio zasluga ide Jorgeu Luisu Borgesu koji me inspirirao ovim citatom, preuzetim iz jedne kineske enciklopedije. „Životinje se dijele na: a) one koje pripadaju Caru, b) balzamirane, c) pripitomljene, d) odojke, e) sirene, f) fantastične, g) pse na slobodi, h) one koje su uključene u ovu klasifikaciju, i) koje se bacakaju kao lude, j) bezbrojne, k) nacrtane s iznimno finim kistom od devine dlake, l) et cætera, m) koje su upravo razbile vrč, n) koje izdaleka izgledaju kao muhe.“ Ova je Borgesova taksonomija već izvršila velik utjecaj na kulturu – Foucaultu je pomogla da onako nadahnuto uroni u pitanje jezika. A sad će Borgesova klasifikacija, zarazna u svojoj ekstatičnoj slobodi i veselom izbjegavanju krute zadanosti bioloških kriterija, pomoći i nama, građanima Hrvatske, u jednoj sasvim praktičnoj stvari.

Stereotipne kategorije u koje tako uporno dijelimo ljude, pokazale su se previše mutnima, nedovoljno određenima, i uopće, donijele su ovom društvu goleme moralne, emocionalne, a sad i financijske troškove. Binarne kategorije u koje smo dijelili ljude izgubile su sadržaj i ne govore ništa o tome kakvi su zapravo ljudi: heteroseksualci ili homoseksualci, samohrani roditelji ili roditelji u braku, esdepeovci ili hadezeovci.

Nije lako suočiti se s time, ova je istina teška i boli – ali ni jedna od tih kategorija ne govori ništa o tome kakvi su ljudi. Naši su nas vlastiti stereotipi izigrali – možda jest šokantno, ali zbilja postoje samohrani roditelji koji su dobro odgojili svoju djecu, postoje homoseksualci koji su bolji ljudi od onih „ispravnih“ kojima je država povjerila pravo da odlučuje o njihovoj sudbini. Binarni parovi koji su nam trebali uštediti vrijeme i pojednostavniti život – što je jedini smisao stereotipa – više nam nisu nikakvi orijentiri. Trebali bismo ih se prestati grčevito držati.

Nasušno su nam potrebne nove kategorije u koje bismo dijelili ljude, kategorije koje će nam, kao u Borgesovoj taksonomiji, precizno i učinkovito ukazati na to tko je kakav, i opremiti nas da se ispravno ophodimo i s onima koji se bacakaju kao ludi, i s onima koji izdaleka izgledaju kao muhe.

Dakle, umjesto da se i dalje kao pijani plota držimo crno-bijele slike podijeljene na minus i plus, korov i hibiskus, uvedimo nove, sadržajnije kategorije. Umjesto da ih dijelimo na pedere i strejtere, dijelimo ih na one koji radnicima ne isplaćuju plaće, a kandidiraju se za visoke pozicije u državnim institucijama; one koji mlate žene i one koji misle da je obiteljsko nasilje „njihova stvar“; one koji antidepresivima ubijaju bebe; na one koji pišu mrzilačke anonimne komentare na Internetu; one koji diskreditiraju i omalovažavaju one s činim se stavovima ne slažu, na temelju izgleda a ne stavova; one zatrovane taštinom, one bez smisla za humor; na bezobzirne i ohole gadove; na one koji parkiraju auto u koso preko dva parkirna mjesta; na ubojice na cesti; one kojima je strast ubijati srne, veprove i divlje patke; na one koji vole rastavljati pištolje, čistiti ih iznutra i vješati ih na čavliće na zidu; na one koji uvijek daju sitniš prosjacima; na one koji djeci kupuju male vojnike da bi se sami s njima igrali; one koji oprani veš vješaju po boji i veličini; one koji žele propasti u zemlju od nelagode kad im sin u igraonici posegne za barbikom umjesto za bagerom; one koji mrze fileke i one koji ih obožavaju; one kojima su nogometni klubovi svetinje i sposobni su nasmrt pretući one kojima su drugi nogometni klubovi svetinje; na one koji djecu tove u McDonald’s; one koji uvijek poslušaju uputu svećenika na misi o tome za koga glasati na izborima; one koji slijepo vjeruju nekoj političkoj stranci i na Facebooku besplatno rade kao glasnogovornici te stranke; one koji nemaju Facebook i ne žele ga otvoriti; na one koje na Facebooku svi blokiraju jer su naporni. Podijelimo, zatim, ljude na one koji na Uskrs ljušte neposvećena jaja; one koji nikad ne piju Heineken jer je na etiketi crvena zvijezda, na one koji orgazam odgađaju zamišljajući Linića i Šeksa; one koji nakupljene plastične boce daju siromašnim susjedima; one koji proučavaju kataloge prodajnih centara i sve kupuju na akciji; one koji znaju što znači naslov Araličinog najnovijeg romana “Japundže”; one koji ne čitaju knjige; one koji dolaze na promocije knjiga samo radi domjenka; one koji znaju napamet motivacijske citate Paola Coelha; one koji prijateljima za rođendan poklanjaju self-help priručnike Bruna Šimleše; one koji obožavaju pse, a mrze djecu; one koji ne daju djeci da se približe psima i mačkama jer se boje da će progutati dlaku i umrijeti; one koji ne skupljaju izmet za psima i opravdavaju se time da je od toga trava zelenija i bujnija; na one koji pse drže na kratkim lancima u prevrnutim bačvama; zatim, na mračne tipove koji piju nezašećerenu kavu; na one koji na posao nose ručak u Tupperwareu i na one koji gablec naručuju iz pečenjara; na one koji su toliko škrti da otegnuto prebrojavaju sitniš nadajući se da će im prodavač reći „ma, u redu je“; na one koje inzistiraju na tome da ih oslovljavaju sa „gospođa profesor“ ili „gospođa doktor“ jer misle da imenica u muškom rodu daje veće dostojanstvo njihovoj profesriji; na one koji žene zovu „pičke“ i misle da je to kul; na one koji vjerno prate treći program Hrvatskog radija; na one koji misle da je Aco Stanković veći pjesnik od Tina Ujevića; one koji dopuštaju golubovima da im se gnijezde na balkonu; one koje nije sram hodati s nordijskim štapovima; one koji misle da im Walkmaxx tenisice baš dobro stoje; oni koji skupljaju naljepnice za ekskluzivni set noževa i putnih kovčega; na one koji bez ikakvih moralnih dvojbi u Konzumu poskrivećki buše Kinder jaja da provjere u kojem je figurica Štrumpfa, na one koji nisu bili na koncertu Dubioza kolektiva; one koji u Thompsonovom opusu cijene samo one intimističko-biografske pjesme poput „Moj dida i ja“; na one koji o praznicima postavljaju zastavu Europske unije na kuću; na one koji uvijek poližu jogurt s poklopca; na one koji vjeruju da nas Amerikanci prisluškuju kroz štedne žarulje i na one koji misle da je to glupost, na one koji se na sastancima kućnog savjeta zalažu za to da se od pričuve plati video nadzor u liftovima; na one koji ne ulaze u more bez plastičnih sandala; na one koji nose kroksice s čarapama; na one koji olujama daju ime “Teodor”; na one koji na nedjeljnim ručkovima inzistiraju da se izmoli molitva prije nego što nagrnu na pečenku; na one koji nakon obavljanja nužde u javnom veceu puste vodu u lavabou kako bi oni u kabini pomislili da su oprali ruke, ali ih zapravo ni ne smoče; na one koji u frizerski salon odlaze sa slikom Nine Raspudića izrezanom iz Večernjeg lista; na one koji su odlučili da ne moraju učiti strani jezik jer ako ga ne zna Ingrid Antičević, ne moraju ni oni; na one koji su zavoljeli hokej više od nogometa; na one kojima nedostaje Nikolina Pišek otkako je otišla u Srbiju; na one koji su nekad govorili da je Nadan Vidošević pljunuti George Clooney, a danas tvrde da im je ipak oduvijek više sličio na Pavla Vujsić; one koji u Vanninoj pjesmi “Tek je dvanaest sati” prepoznaju političke poruke; one koji prate seriju “Zauvijek susjedi”i suze im frcaju od smijeha; na one koji bi pristali biti u haremu kad bi njime upravljao Bali-Beg; one koji plaču na „Djevojka zvana Feriha“; na one koji vjeruju svemu što piše u novinama i na one koji su zbog budalaština prestali čitati novine; potom, na novinare koji skidaju tekstove s Interneta, prepravljaju ih i objavljuju pod svojim imenom; na novinare crne kronike koji ne izlaze na teren nego sastavljaju članke iz nemušto složenih policijskih izvještaja; na one koji govore „zrakomlat“ i na one koji se svađaju je li Ivo Andrić „naš“ ili „njihov“, iako ne znaju baš točno ni tko je on, niti ih to zanima… Ne dajte da vas zavara proizvoljnost ovih kategorija. Koliko se god činile nasumično nabacane, svaka od njih reći će više o čovjeku nego one kojima smo se dosad ravnali – od toga je li netko samohrani roditelj ili nije, puno više govori to kako se parkira i plače li na „Djevojka zvana Feriha“.

Maja Hrgović 

 *tekst je prvotno objavljen u Novom listu.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More