Magija pripovijedanja: Nećete se moći odvojiti od ove priče!

Dobrou noc, sladké sny
Ma koliko ozbiljna bila, politika ima neku čudnu sklonost poigravati se ljudskim sudbinama; štoviše, čini se da je sklonost politike zaigranosti proporcionalna upravo njezinoj ozbiljnosti.

Na svojoj koži to je iskusio i češki književnik Jiří Kratochvil (1940), koji je doduše pisao (i u samizdatu objavljivao) u ranijim dekadama, no službeni debi dočekao je tek 1990. godine (Medvjeđi roman), kao pedesetogodišnji autor s već formiranom poetikom i izbrušenim stilom. U devedesetim godinama, kao i onim „nultim“, uslijedio je čitav niz proznih ostvarenja kojima je Kratochvil osvajao češku publiku, ali i književnu kritiku koja je u njemu prepoznala korifeja češkog književnog postmodernizma. Upravo u tom, postmodernističkom kodu napisan je i roman Laku noć, slatko spavajte (2013), koji su hrvatskim čitateljima podarili izdavačka kuća Disput i prevoditeljica Katica Ivanković.

Radnja Kratochvilova romana smještena je u vrijeme koje je nazvano “nultim“, u ratom opustošenu moravsku metropolu Brno u posljednjim danima Drugog svjetskog rata, kad su oslobađajuće čizme crvenoarmejaca već stupile u gradske ulice. Ona zahvaća prijelomne trenutke kad se svijet zatekao u svojevrsnom povijesnom vakuumu, u raskoraku između zalaska onog starog i dolaska onog novog, kad se na obzoru već nazirao imperativ re-konstituiranja svega što je u vrtlogu rata lišeno svoga smisla i svoje logike: „U ovim danima nešto se lomi i mrvi u samoj svojoj biti: nastupa jedini i neponovljiv trenutak koji će odlučiti o budućim stvarima.“ (str. 171).

A „buduće stvari“ u srcu poratne Europe, kao što nam je već poznato iz našeg povijesnog iskustva, i neće biti odviše blistave. U Laku noć, slatko sanjajte teško da ćemo naći neki utješni optimizam; iza opsesivne zaigranosti (postmodernistička vjernost načelu igre Kratochvilov je credo), iza živahnog i vedrog tona te neobvezatnog čavrljanja krije se, zapravo, podosta gorčine. Nije slučajnost da roman završava rečenicom kojom se najavljuje atomska bomba, odnosno da se pripovijedanje prekida u trenutku kada „prema Hirošimi polijeće specijalni avion s dječačićem little boy na palubi“ (str. 279).

U romanu se ritmički izmjenjuju dvije fabularne osi od kojih nam jedna donosi potragu Jakuba (Kube) i Konstantina (Kosťe) za Amerikancem koji posjeduje penicilin, a druga lutanja Jindřicha (Jindre) i personificirane mačke Kaňke. Narativna tvorba tih dviju osi inventivna je i maštovita, jer umjesto njihova prožimanja u finalu romana, što čitatelj po svoj prilici očekuje, pripovjedač ostaje do samog kraja vjeran načelu njihova neposrednog vremensko-prostornog mimoilaženja. Četvero glavnih protagonista tek se jednom susreću, njihov je susret isključivo funkcionalne naravi (Jindra i Kaňka omogućuju Kubi i Kosťi da se domognu penicilina za Kosťin sanatorij) i kratkog je trajanja; fabularne linije na trenutak se ukrštavaju, da bi zatim ponovo svaka krenula svojim smjerom. Pripovjedač se, kao što vidimo, poigrava s čitateljem i njegovim očekivanjima, no to je nešto što on čini tijekom čitava romana.

Pripovjedač u Laku noć, slatko sanjajte demijurg je koji sve konce priče suvereno drži u vlastitim rukama, a svoju superiornost (spram priče, likova, pa i čitatelja) neprestano naglašava; on je razigran i zaigran, on je ironičan komentator likova i njihovih postupaka, on je kreator i apsolutni vladar svijeta koji nam prezentira, suvereno se služeći raznim pripovjednim strategijama kojima se s nama poigrava (retardacije radnje, proleptično pripovijedanje, metafikcijski komentari itd.).

O pripovjedačevoj superiornosti svjedoče, između ostaloga, i njegovi učestali iskazi kojima otkriva vlastitu pozicioniranost spram priče (npr. „Barem sam tako vidio s visine na koju se pripovjedač smije uzdići iznad romaneskne priče“, str. 239). Nenametljivo nametljiv, on ne dopušta svojim likovima da budu u prvome planu, već neprestano ističe samoga sebe, nadmećući se s akterima za prostor i pažnju u narativnome svijetu. A toga su, da stvar bude još zanimljivija, svjesni i sami likovi, koji su čak primorani i međusobno šaputati „zato što ovdje negdje luta autorski pripovjedač ovog romana i on to ne treba čuti. Ne mora baš sve znati.“ (str. 71) Posrijedi je, dakako, stanoviti paradoks, jer kako je moguće da pripovjedač, koji je sveznajući, nešto ne zna ili da mu nešto promakne?

Bez obzira što nas se uvjerava u suprotno, u Laku noć, slatko sanjajte ipak se ne događa ništa što bi odlučilo o „budućim stvarima“; usprkos povijesnoj kolosalnosti teme koja se pred nama rastvara (Drugi svjetski rat), Kratochvil svjesno odustaje od epske monumentalnosti velike historijske proze, od prikazivanja totaliteta jedne civilizacijske histerije, izbjegavši ujedno i zamku da klizne u patetiku.

Umjesto „kolektivnog velikog“, Kratochvil nam donosi „individualno veliko“, a svako „individualno veliko“ istovremeno je i banalno i zanimljivo. Čak i kada se nudi mogućnost da se ostvari nešto povijesnih razmjera, do toga naposljetku ne dolazi. Slučaj je to prije svega Jindre, kojemu mačka Kaňka otkriva da ga u budućnosti očekuje velika povijesna misija. Jindra bi, naime, s cirkuskom hodačicom po užetu Vanesom trebao odgojiti sina koji će odigrati iznimno važnu ulogu u ljudskoj povijesti. Ipak, gonjen grižnjom savjesti zbog toga što je napustio roditelje koji su zatim izgubili život u konclogoru, Jindra se utapa u jezeru koje se nalazi ispod podruma njegove obiteljske kuće, svjesno odbacivši vlastitu (odnosno sinovu) mesijansku ulogu.

Prazninu nastalu izostankom tzv. velike, epske događajnosti koja bi odgovarala temi Drugog svjetskog rata nadomješta niz više ili manje povezanih priča, što je ujedno i okosnica romana Laku noć, slatko sanjajte. Te su priče – ispripovijedane tek usputno, kao nabačene u prolazu, poput kosti bačene izgladnjelim psima – u suštini tegobne i bolne. Da se poslužimo pripovjedačevom usporedbom, one zapinju kao ribarska čizma u grlu. Fascinacija čavrljanjem, potreba za pričanjem, za fabuliranjem, za pričom koja se „ne može staviti u staju ili zavezati za pseću kućicu“ (str. 149) i koja – gle čuda – nije izgubila smisao u svijetu koji je izgubio baš svaki smisao, čini jezgro Kratochvilova romana.

Svijet koji nam se u tom romanu prezentira nerijetko je na granici fantastike, no to mu ne oduzima baš ništa na vjerodostojnosti ili uvjerljivosti. Štoviše, svijet u Laku noć, slatko sanjajte toliko je besmislen i izopačen da se svaki pomak prema fantastičnome ili nadrealnome doima itekako smislenim, opravdanim i uvjerljivim. Ako je svijet okrenut naglavce, zašto u njemu ne bi bili mogući mačka koja priča i koja se preobražava u čovjeka-minotaura, slijepa hodačica po užetu koja samoinicijativno progleda, mistično golemo jezero u Jindrinu podrumu koje se prostire ispod čitava Brna, privatni detektiv čiju doušničku mrežu čini gomila prevarenih muževa-rogonja…?

Naposljetku, treba biti pošten i priznati da Laku noć, slatko sanjajte ima i svojih mana. Glavna (istovremeno i jedina) zamjerka odnosi se na kraj romana, koji se čini pomalo otegnutim i razvučenim. Ipak, ma koliko to paradoksalno zvučalo, za to postoji i uvjerljiv alibi koji možemo pronaći upravo u virtuoznosti pripovijedanja, u činjenici da se pripovjedač, kao svojevrsni ovisnik o pripovijedanju, jednostavno nije mogao odvojiti od ove priče. Ali to nije problem s kojim se susreo isključivo pripovjedač; uzmete li ovaj roman u ruke, ni vi to po svoj prilici nećete moći učiniti.

Doviđenja, slatko čitajte.

Matija Ivačić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More