Od klaonice i laboratorija za pokuse na životinjama do Auschwitza – u dva skoka

Auschwitz se ponavlja svaki put kad netko pogleda klaonicu i pomisli: to su samo životinje, napisao je Theodor Adorno, muzikolog i filozof, Židov iz Njemačke, zbog nacizma prisiljen na azil.

Nobelovac Isaac Bashevis Singer, koji je pred nacističkim progonom emigrirao iz Poljske u New York, napisao je pak ovo: ”U svom odnosu prema životinjama, svi ljudi su nacisti; za životinje traje vječna Treblinka.” Netko bi na temelju ovih izjava bio sklon proglasiti i Adorna i Singera ekstremistima. Izrekli su suru istinu, koju je mesojedima teško podnijeti.

Auschwitz se ponavlja svaki put kad netko pogleda laboratorij za testiranje lijekova i pomisli: to su samo životinje. Laboratoriji u kojima se životinje u medicinske svrhe izlažu patnji, koncentracijski su logori nalik nacističkim. I iako je teško iznaći čvrste argumente kojima bi se ove teze mogle imalo poljuljati, crno-bijelo rasuđivanje moralnih vertikala biva zamućeno kad u jednadžbu uključimo stvarne ljude, stvarne živote.

Krajem prosinca talijanski borci za zaštitu životinja dobili su novi povod za žilave prosvjede protiv nečovječne aktivnosti medicinskih laboratorija. No ovaj put njihov gnjev nisu raspirile snimke mrcvarenih, umirućih životinja u kavezima – nego jedna smrtno bolesna djevojka. Dvadesetpetogodišnja Caterina Simonsen zalijepila je na Facebook svoju fotografiju, autoportret s ispisanom porukom: “Imam 25 godina. Zahvalna sam za testiranja na životinjama. Da ona ne postoje, umrla bih s devet godina. Testiranja su mi dala budućnost.” Na fotografiji, na njezinom je licu maska od prozirnih cjevčica koju svakodnevno nosi i koja joj omogućuje da živi. U pozadini je bolnička soba. Caterina je, naime, veći dio života provela po bolnicama. Pati od rijetke genetske bolesti pluća. Sudjeluje u svakom eksperimentalnom liječenju što joj ga liječnici ponude. Terapije koje su joj, dan po dan produžile život, prvotno su isprobane na laboratorijskim životinjama. Ta mlada Talijanka, iako je sama vegetarijanka i studentica veterine, postala je zaštitno lice borbe za testiranja na životinjama u medicinske svrhe. Farmaceutske kompanije zovu tu borbu borbom za znanost, za napredak. Aktivisti je nazivaju borbom za pravo na ubijanje.

Mediji diljem svijeta zainteresirali su se za ovaj slučaj nakon što je Caterinin post izazvao lavinu mrzilačkih komentara, u kojima su je korisnici Facebooka brutalno prozvale za licemjerje. Vrijeđana je i napadana, primila je desetke prijetnji smrću, čijeg se istraživanja primila policija. Stotine komentatora prozivali su je gnjusnom licemjerkom koja misli da njezin život vrijedi više od tuđih života, da je u redu mučiti i ubijati životinje kako bi ona mogla živjeti. „Ne bih za tebe žrtvovao svoju ribicu, pustio bih te da umreš na licu mjesta“, odbrusio joj je, valjda u afektu, jedan od komentatora. „Da si umrla u djetinjstvu, koga bi uopće bilo briga“, napisao je drugi.

Da je Caterinino stanje ozbiljno, da je riječ o osobi koju od smrti dijeli samo krhka nit, pokazalo se i nekoliko dana prije Nove godine kad je, liječnici pretpostavljaju zbog stresa, završila na odjelu intenzivne njege. Kako joj je imunološki sustav izuzetno slab, a tijelo iscrpljeno beskonačnim terapijama, malo joj treba da zapadne u kritično stanje.

Žučne rasprave i dalje se vode na Internetu, čim netko spomene Caterinino ime. Pitanja oko kojeg se vrte uvijek su ista: čiji život vrijedi više, odnosno, zašto netko ima pravo zahtijevati simpatije za činjenicu da je njegov život plaćen životima ubijenih laboratorijskih životinja?

Rasprava možda i ne bi ovoliko odjeknula da se u istoj godini aktivisti za prava životinja nisu u Italiji približili pobjedi u jednoj velikoj bitki – onoj o zakonskom ukidanju laboratorijskih testiranja. Taj je zahtjev stekao poklonike nakon što je procurio novi val saznanja o groznim uvjetima u kojima žive, i umiru, laboratorijske životinje. Na proljeće su aktivisti upali u jedan veliki laboratorij u Milanu, lancima se vezali za kaveze i pomiješali oznake na više od 800 kaveza u kojima su bile pokusne životinje. Mnoge su uspjeli osloboditi. Tjednima kasnije, međutim, na milanskim su ulicama građani pronalazili mrtve miševe; nisu se znali snaći izvan laboratorija.

Caterinina poruka trebala je, kako je ona to objasnila medijima, biti iskaz zahvalnosti za život što su joj ga podarile životinje. No, kako su od njezina istupa najviše profitirale farmaceutske kompanije – prema kojima su nakon mrzilačkih ispada uperenih protiv umiruće djevojke Talijani u anketama iskazali znatno manju netrpeljivost – neki su počeli sumnjati u iskrenost njezinih pobuda. Optužuju je da je za svoj „ljigavi istup“ masno plaćena od farmaceutskih tvrtki koje testiraju lijekove na životinjama. Pobornici testiranja, čiji broj raste, odbacuju tu teoriju zavjere kao glupost.

Etička „kvaka 22“ koju je aktualizirao „slučaj Caterina“ nije nerazmrsiva, kaže Luka Oman iz Prijatelja životinja.

– Ovo je samo primjer koji pokazuje koliko je važna edukacija, koliko je bitno raspolagati informacijama. Često ljudi misle da pokusi na životinjama stvaraju nove lijekove, da se testiranjem stvaraju novi lijekovi. To je zabluda. Životinje u laboratorijima služe da bi znanstvenici propitali već donesene rezultate. A poznato je da su kroz povijest upravo testovi na životinjama odveli znanstvenike u krivu ulicu, jer neke supstance djeluju potpuno drugačije na životinje nego na ljude. Nebrojeno su puta životinje umirale kad ih se podvrglo lijekovima koji su ljude mogli spasiti – kaže Oman, napominjući da su upravo ti „pred-testovi“ na životinjama krivi za to što neki bitni, korisni lijekovi s prevelikom i nepotrebnom odgodom stižu do bolesnih ljudi kojima treba pomoći.

Evo nekoliko činjenica o testiranju na životinjama. Manje od 2% ljudskih bolesti (točnije 1,16%) je ikad viđeno kod životinja. Rezultati pokusa na životinjama i ljudski nalazi slažu se u svega 5 do 25 post. 95 posto lijekova testiranih na životinjama odmah je odbačeno kao izuzetno opasno ili beskorisno za ljude. Najmanje pedeset lijekova koje možemo naći na tržištu uzrokuje rak kod pokusnih životinja. Oni su odobreni samo zbog toga što se javno priznaje da su pokusi na životinjama nerelevantni. Kada su upitani jesu li pokusi na životinjama uistinu mjerodavni ‘obzirom na anatomsku i psihološku različitost ljudi i životinja’, 88 posto liječnika se složilo da nije tako. Glodavci su životinje koje se gotovo uvijek koriste u pretragama za rak. Oni, međutim, nikada ne obole od malignog karcinoma, ljudske forme raka, koji razara opnu (primjerice rak pluća). Njihov sarkom pogađa kosti i vezno tkivo: to su međusobno neusporedivi rezultati. Rezultati ispitivanja na štakorima sigurni su u samo 37 posto kod identifikacije uzroka raka na ljudima. Čak bi i bacanje novčića bilo preciznije. Prema jednom istraživanju u Njemačkoj, uzrok 88 posto mrtvorođene djece su kemijski proizvodi koji su uspješno prošli ispitivanje na životinjama.

No, kad bi testiranje na životinjama i pomagalo, bi li bilo moralno ispravno navijati za laboratorije?

– Zlo se nikad ne može opravdati nečijom dobrobiti. Kad si se moglo tako, onda bismo mogli opravdati i nasilne vivisekcije rađene na Židovima u konc-logorima, gdje su i nacisti govorili da je to u službi znanosti, u službi boljitka ljudi. To je taj isti argument koji ne smijemo prihvatiti, zaključuje Luka Oman.

Na kontroverzu u Italiji nadovezala se i ona koju je jednim online druženjem s obožavateljima prošli vikend proizveo nekadašnji pjevač The Smithsa, Morrissey. On je Adornove i Singerove teze s početka ovog teksta još proširio: napisao je da je jedenje mesa zločin u rangu pedofilije, silovanja i ubojstva.

„Ne vidim nikakvu razliku između jedenja mesa i pedofilije“, napisao je u odgovoru na jedno od pitanja što su mu ga na stranici True To You postavili obožavatelji.

Morrisey, vegetarijanac i aktivist za prava životinja, već dugo ima pik na televizijskog „golog kuhara“, Jamieya Olivera, koji rado kuha mesne specijalitete. Dao mu je i nadimak: Jamie Užasni. „Ako je taj uvjeren da je mlado meso ukusno, zašto ne metne jedno od svoje djece u mikrovanu? Okus bi bio isti kao i onaj kuhanog janjeta.“ Slično je reagirao i na pojavljivanje pjevačice Cille Black u emisiji u kojoj je govorila o pripremi janjetine za večeru. „Budući da je janjetina zapravo beba, pitam se kakav je to um u Cille Black da ju je uspio uvjeriti da je u redu jesti bebu.“

Zanimljivo je da i Morrissey koristi nacistički progon Židova za usoredbu ne-etičnosti klaonica, baš kao i Adorno, Singer i Oman.

– Onaj tko podržava klaonice, podržavao bi i Auschwitz. Nema razlike. Tko se s ovim ne slaže, zacijelo nikad nije ušao u klaonicu, napisao je i poručio svima da u tražilicu YouTubea upišu „The Video the Meat Industry Doesn’t Want You To See“, naziv filma koji bi industrija mesa najradije uklonila.

– Ako vas taj film ne natjera da postanete vegetarijanci, vjerojatno ste napravljeni od granita, rekao je.

Slično je jednom, na pitomiji način, rekao i Sir Paul McCartney: „Kad bi klaonice imale staklene zidove, svi bismo bili vegetarijanci.“

U komentarima koji su nakon Morrisseyeva istupa buknuli po internetu, mišljenja su se opet podijelila, kao i nakon Caterinine poruke na Facebooku. Mesožderi su se razgoropadili – napadali su ga onakvom žestinom kakvom su talijanski virtualni prijatelji životinja napadali Caterine; njegove su ih prozivke osobno pogodile.

Melanie Joy, poznata američka psihologinja i sociologinja, nudi ovakvo objašnjenje za ljutnju ljudi prozvanih za jedenje mesa.

– Najdjelotvorniji način da se iskrivi stvarnost jest da se stvarnost porekne. Ako sami sebi govorimo da problem ne postoji, ne moramo se brinuti o tome što poduzeti u vezi njega. A najdjelotvorniji način da se stvarnost porekne, jest da je se učini nevidljivom.

 Maja Hrgović

*Tekst je prvotno objavljen u Novom listu.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More