Od domjenka do domjenka

Prvo sam mislio da ću se morati rukama i nogama grebati za božićne domjenke; kriza je, mnoge su firme odjebale taj nepotreban trošak. Zašto bi se na njihov račun goljavi radnici gostili paštetom od bakalara i onda još tim bakalarnim dahom barili jedni druge i eventualno se u kotlovnici firme upuštali u brze snošaje, kratke ali slatke poput maštovitih kanape sendviča s kolutom zimske salame posute komadićima ananasa ili manga. Baš to i je taj uredski snošaj, priprosta, jeftina salama začinjena egzotičnim, nesvakidašnjem ozračjem blagdanskog domjenka.

A onda su, već tri dana prije Badnjaka, pozivi počeli pljuštati kao negativne kritike predstave napravljene prema Baretićevom romanu Osmi povjerenik. Sezonu je otvorio doktor Močinić. Poveo me na ručak u Dragaš kako bi ukusnim gablecom, lignjama na žaru i ličkim krumpirom okrunili našu marketinšku suradnju, čiji je vrhunac bio slogan „Nakon tretmana kod Močinića, umočit ćete već za vikend“. Na tom djelomično poslovnom ručku Močinić mi je objašnjavao da najviše posla u svom salonu ima nakon Nove godine. Žene otežalih trbuha i zabetoniranih crijeva dolaze da im u salonu otope nakupljenu mast. Močinić im, među ostalim, daje čajeve za čiji je pripravak dobio ideju čitajući Orwelovu Osamdeset četvrtu… Ono kad glavni junak pije neku tekućinu koja ti na dvadesetčetiri sata potpuno ubije glad. Dakle, Osamdeset četvrta se ipak obistinila, doduše na malo paradoksalan način: ljudi se u ovom europskom, negladnom dijelu svijeta nažderavaju odurne GMO hrane, mutiranih riba pretvorenih u filete, da bi onda pili tamnozelene tekućine koje će im pomoći da sve to obilno iseru i ispišaju iz sebe i bar se na trenutak osjećaju čisto iznutra.

U ponedjeljak me Čadež poveo na božićni domjenak EPH, u njihovoj zgradi u Koranskoj. Tamo sam stajao kao drvena marija, ne znam se ponašati na tim domjencima, nisam savladao vještinu kako jesti i ujedno razgovarati s ljudima, nisam savladao ni osjećaj za minutažu, koliko s kim treba razgovarati, a da ga ne zamoriš i oduzmeš mu vrijeme za ćaskanje s drugim ljudima. Još mi je na kraju od sve te ekipe tamo najbolje legao Tomić. Upali smo u neku smućenu spiku dok smo u istom trenutku pokušali navaditi si salatu od hobotnice na tanjur.

– Jebeš sve ovo – promrmljao je Tomić.

– I meni ti domjenci zapravo idu nakurac – dometnuo sam.

– Ajde, napokon neko prirodan – odvratio je Tomić.

– Hoćete za Božićni trobroj Jutarnjeg imat neku božićnu priču? – pitao sam.

Kimnuo je, nabadajući komadiće hobotnice na vilicu.

– Opet je ja moram nadrkat. I još na zadanu temu. Moram u tu idiotsku božićnu priču stavit jebenog bigla, mora se radit o biglu. Tako su mi zadali… Odurno mi je pisat te božićne priče, pun kurac mi je glumatat neku sentimentalnost, ići ugađat toj debilnoj publici… U početku mi je to bilo napeto, volim kad me čitaju, kad se smiju, kad vidim da ljudi popuše to što sam napisao, pogotovo obična raja koja inače skoro ništa ne čita osim onih olfo publicističkih sranja o vanzemaljcima koji su nekada vladali ovim našim skurčenim planetom…

– Ma, briga te, bolje i to nego da drkaš neku idiotsku književnost… Zamisli da ko onaj vaš lektor tu u EPH pišeš nekakvu poeziju i stalno žicaš nekakva sredstva za časopis „Poezija“ koji ona uvaljuješ tu ovim novinarima po EPH da ti napišu noticu da je taj časopis opet izašao. I uvijek se nekom moraš opravdavat da poezija ipak ima smisla i da je treba i dalje pisati usprkos tome što je ne čita niko osim samih pjesnika koji mrze pak tog kolegu pjesnika jer u njemu vide sebe i svoj poraz kao u nekom odurnom vašarskom ogledalu… I onda se nakon sto godina takvog životarenja napokon odvaže skucat nekakvu prozu, ali ni i to im niko živ ne jebe jer je puna nekih lirskih odlomaka, eliptičnih rečenica, metafora, pički materina.

– Ma, znam… Danas mi je valjda neki loš dan. Doručkovao sam kod Jergovića neke riblje filete, a nisam smio, još me Jergovićeva žena upozoravala da ti konzervirani fileti iz Lidla sjebavaju žuč, i njoj uvijek podignu žuč kad ih jede, a ja je budala nisam poslušo, nego sam to išo doručkovat.

– Jesi vidio kako su Viskovića i Mani Gotovac odjebali za one stipendije Ministarstva kulture? – pokušao sam načet novu temu. – Ti i Jergović ste pametni, nikad ne šaljete zamolbe za te jadne stipendije, niste blesavi da vas ta Vakijeva i Zlataričina ekipa izloži poniženju s tim odbijenicama. Visković je, vidio sam na fejsu, napiso da mu je to Vaki Stoisavljević namjerno smjestio, tu odbijenicu, zato jer mu je dao onaj svoj roman Iskupljenje u Međugorju, a Viskovićevu je taj roman bio teški šit, pa mu nije napiso nikakvu recenziju… I sad mu se navodno ovaj tom odbijenicom išao osvetit.

– Ma, nek svi zajedno odjebu u skokovima. Koja trula ekipa. Sad ću baš s guštom ić tu na kompjutor nabrzinu nadrkat tu božićnu priču o biglu. Baš želim da je što više ljudi pročita i da im bude dobra, da kažu da im je baš super, da su se i nasmijali… Moram pazit, baš ću je napisat po receptu žanra božićne priče koji je uveo Dickens, koji je uz Poea prvi uveo i žanr kriminalističkog romana. Baš se volim držat žanra… Tu ne možeš fulat, napraviš si šprancu i dereš, možeš izbacivat hit za hitom, malo ljubić, pa tresneš krimić, pa zasoliš humoristični roman na koji se ljudi uvijek jebeno pale ako je okej napisan… I tako, dereš. A ne ovi naši jadni pisci hrvatski… Prije bi si odrezo jaja nego sastavio nešto poput „Viljeva“ od onog Luke Bekavca, lik piše dosadnije od onih Francuza što su sedamdestih zabrijali na „novi roman“, pa samo opisivali namještaj… Katastrofa. Ne, fakat volim što pišem tako kako pišem i što to ljudi uglavnom jebeno puše – nabrijao se Tomić.

– Jebe ti se.

– Ma, ja sam sretan čovjek… Kad pogledam sve te jadnike oko sebe. I Miljenka ljudi još puše, pogotovo stariji, ali ni blizu koliko mene. Mene moj humor spašava, Miljenka jebe to što nema baš humora. Pokušo je on napisat onu komediju „Šta je smiješno, bando lopovska“, al to mu je baš ono jebeno propalo, ništa nije bilo smiješno. Otada bježi od ikakvih komedija, humoreski ko đavo od tamjana. Drži se lagane patetike, a to ljudi isto dosta puše.

– Kralj patetike je ipak Šerbedžija. Jesi pročito da je na sinoć na koncertu u Lisinskom, dok je pjevao Teslinu omiljenu pjesmu „Tiše noći, moje zlato spava“, sišao među publiku i zagrlio i poljubio predsjednika Josipovića. Koji kralj patetike, prekenjavanja…

– A, šta ćeš, ljudima i to paše, treba malo osjećaja, nije sad to baš neki teški bed, moraš i tako, to je posao, hoćeš, nećeš… Ili idi u tu redakciju „Poezije“…. I sam si malo prije to spomenuo – podsjetio me Tomić.

– Ma da.

– Idem ja sad samo na brzaka gore skoknut napisat tu božićnu priču, pa da sam slobodan, da se mogu dalje baš samo zajebavat. Ostat ću u Zagrebu do pred Badnjak, malo ću s Rajkom Grlićem obić ukrašeni Zrinjevac i to, a navečer ćemo kod njega slušat Arsena, prisjećat se kad smo bili nevoljene pubertetlije.

Zaželio mi je sve najbolje za nadolazeće blagdane i pokupio se. Ostao sam stajati sam ko zadnje govno. Onda mi je još na tenisicu stao urednik Dalibor Šimpraga koji je plesao sentiš s Ivanom Mikuličin, urednicom nečega u Jutarnjem. Prisjetio sam se da je i on nekada objavljivao u onoj ugasnuloj MD nakladi poznatoj po tome što su urednici Simić i Mićanović rezali kobasice na hrpi neprodatih primjeraka tada mladih autora: Stipe Grgasa, Maria Sopine, Nikice Mrđena, Eveline Rudan, Roberta Mlinarca, Svebora Čerleka, Željka Špoljara, Tihomira Mraovića, Viktora Tadića, Emila Stroka, Radeta Jarka, Borislava Vujčića, Gojka Bežovana, Diane Burazer, Damira Miloša, Saše Čokljata i drugih.

Nisam se baš nešto posebno najeo na tom EPH-ovom domjenku pa sam se odvezao do Trga na moju omiljenu hranu: pržene krumpiriće u Surf en Frajzu. Tamo su neke odurne pubertetlije ostavile punu čašicu čili umaka na jednom stolu. Ali su unutra ubacili i komadić žvake, za koji sam ja prvo mislio da je mrljica od drugog jogurt umaka. Ja jako volim taj čili umak, a sebi sam ovaj put uz krumpire uzeo mediteran umak i majonezu, i baš sam htio malo i tog čili umaka što su ga ostavili u čašici. Umakao sam krumpiriće i u taj čili sve dok na kraju nisam skužio da ono bijelo nije ostatak jogurt umaka, nego komadić prožvakane žvake. Katastrofa. Meni, evo, to puno govori o srednjoškolcima, samo gledaju di da koga zajebu. I njima će se sve to jednom obiti o glavu, kao što se meni danas.

S ogavnim okusom u ustima vratio sam se kod sebe doma u Plitvičku da „Simfonijom“ isperem zagađeno grlo i ubijem moguće klice afti koje sam počučao iz žvake. Kad sam se pripio, uhvatila me želja da i ja sastavim listu knjiga koje su, po mom mišljenju, obilježile 2013. godinu. Svaki novinarski, portalski, fejsbučki smor nakrpeljio je jednu takvu listu. Pa ću i ja… A kod sastavljanja takvih lista najvažnije je ispasti kao nešto orginalan, nabrojiti sedam, osam knjiga koje se još nitko nije dosjetio nabrojati. Pa, evo ih:

  1. Tajana Obradović: „Onda znaš kako stvari stoje“, Naklada Funditus
  2. Stjepo Martinović: „Arijadna isprekidane niti“, Naklada ArsIris
  3. Marko-Marija Gregorić: „Riječi, pod nosom“, Sandorf
  4. Suzana Bosnić: „Pod zemljom u velikim cipelama“, Naklada Funditus
  5. Zoran Pilić: „Dendermonde“, Sandorf
  6. Dubravko Zlatec: „Ljeto sa Sjetkom“, Tehnograf-Durđevac
  7. Marijan Grakalić: „Intimna sanjarica Zagreba“, Naklada Venerus
  8. Miljenko Jergović: „Rod“, Fraktura

Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, hit knjigu Pavla Svirca možete naručiti na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu je besplatna i vrši se isti dan.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More