Šačica vladajućih šutnjom zadaje posljednji udarac ostacima kinokulture

‘’Every time of your life is a difficult point if you are an artist. Every second is important.’’, australski slikar Guy Warren

U medijima imamo sramotno malo informacija koje nisu povezane s pandemijom, a to pokazuje sav apsurd. Društvena kao i individualna odgovornost stavljena je ispred svega, no ubijanje kreativnosti i intelektualizma emotivno iscrpljuje. Očuvanje kinokulture zaštićuje kulturnu baštinu i zaslužuje mjesto među živom, a ne online kulturom.

Prije nekoliko godina odsjela sam kod prijatelja u Bruxellesu, u prizemlju stare zgrade četvrti Ixelles. On tad nije bio u Belgiji. Nakon što sam zaspala, probudilo me podrhtavanje stakala i zvukovi rata. Njegova manja kujica skočila mi je na krevet, a veća se cvileći ugurala pod stolić. Kad su se psi smirili, pomno osluhnuvši, shvatila sam da je iznad nas bombardiranje u Dunkirku. Mora da je u susjeda pravo ludilo. Da. Živimo u eri (po)kućnih filmova višedimenzionalnih zvukova. Ali ipak u zgradi iz vremena kad se nije pomišljalo da će se film ikad gledati u dnevnom boravku. Sve što u ovoj karantenskoj situaciji gledamo je s kauča ili bračnog kreveta dok oni nabrijaniji hodaju stanom sa slušalicama, zureći u mobitel ili tablet. Teško je zamisliti kakav bi nam život trenutno bio bez sadržaja s mrežnih servisa.

Kultura odlaska u kino kroz povijest je pretrpjela mnoge udare. Za današnje je doba tehnički najznačajnije kad je film postao u cijelosti digitalan. Nema više gornje granice ”dozvoljenog” za količinu snimljenog materijala, a i montažni su postupci posve novi. Za neke je digitalni video tek jeftina i neprijatna zamjena, no neupitno je da otvara ogromne kreativne i tehničke mogućnosti, a i znatno je praktičnije. Pojava sve jačeg interneta također utječe na kinokulturu. Prije ili kasnije sve će biti mrežno dostupno. Za kina koja su šezdesetih prikazivala kultni Psiho, redatelj Hitchcock pripremio je uputu kako bi gledatelji što korisnije utrošili svoj novac i vrijeme. Danas VOD sadržaji s Netflixa konkuriraju na većini svjetskih festivala (na nekima samo u određenim kategorijama), iako je njihovo uvrštavanje potaknulo brojne polemike.

Kulturne aktivnosti su navika, radost i druženje, potreba i neposredan doživljaj. Uživanje filma na velikom platnu ima sinestetički učinak na gledatelja kojeg se ne može zamijeniti mrežnim servisom jer on uvijek miriše, zvuči i izgleda kao naše stanište. Živa konzumacija filma u kinu je razmjena i učenje, te je njezina socijalna komponenta nenadomjestiva.

Gentrifikacija također kumuje kulturi odlaska u kino. Prenamjena kino dvorana u konzumerističke meke dokazuje da poredak u kojem živimo nije na pravo mjesto postavio mnoge prioritete. Ispada da je isključivo bitna zarada. Takve odluke ukazuju na nedostatak širine pogleda, kao i neshvaćanja važnosti kinokulture. Posrijedi je veliki nemar, koji nas je doveo do toga da nam Veliki brat izabire mrežni sadržaj, a družimo se preko Zooma jer #ostajemodoma. Demokratizacija sadržaja naravno nije nužno loša. Neki će od nas pohvatati zaostatke. No, primjerice Cuarónova Roma, Eggersov Svjetionik te već spomenuti Nolanov Dunkirk, kao i veliki dio filmova nastalih prije ere digitalnog filma, samo su dio niza uradaka koje je znatno bolje gledati na velikom platnu. Posljedice zanemarivanja kinokulture, te njezina značaja u životima naših otočana, brižno su razrađene u emotivnom dokumentarcu Kino otok Ivana Ramljaka.

Analitičari i izvršni direktori američkih blockbustera i kinolanaca predviđaju procvat odlaska u kino nakon otključavanja. Iščekuju povoljan trenutak kako bi pustili nove filmove, te ih ne namjeravaju dati na mrežni pregled. Omjeri i prilike u kojima se oni kreću ne uklapaju se u uvjete srednjih ili malih produkcija, koje će posljedice takvih odluka najviše pogoditi. Bogatiji će profitirati, dok će šteta ”manjima” biti dugotrajna. Jedna od glavnih karakteristika nezavisnih filmskih uradaka upravo i jesu znatno manji novčani rasponi produkcija. Ako je za djelo potrebno određeno godišnje doba ili ako su glumci djeca koja se brzo mijenjaju, prisilan prekid uzrokuje povećanje troškova. Razmjere šteta uradcima koji predstavljaju kulturni odjek, a ne puki tržišni proizvod, teško je procijeniti. Upravo bi ova neobična vremena mogla biti inspiracija i poticaj autorima pri njihovom stvaralaštvu dok sjede zaključani pod zabranama.

Za otvaranje kinodvorana trebalo bi reorganizirati dosadašnji sustav i renovirati prostore, o čemu zasad nema spomena. Edukacija, unapređenje i novi sistemi funkcioniranja u današnjem su svijetu svakodnevica. Tome se moramo prilagoditi i naći načina za ići dalje. Šačica neosjetljivih vladajućih svojim nereagiranjem zadaje još jedan udarac ispod pasa ostatku ostataka kinokulture u korona vremenima. ”Ponekad je promjena toliko opsežna i rekonstruktivna da je teško odvojiti katastrofu od prilike”, piše britanski The Economist. Život onih kojima rad i kreacija trenutačno nisu dozvoljeni ogoljen je na nabavku hrane, vijesti i kulturu na mreži. U medijima imamo sramotno malo informacija koje nisu povezane s pandemijom, a to pokazuje sav apsurd. Društvena kao i individualna odgovornost stavljena je ispred svega, no ubijanje kreativnosti i intelektualizma emotivno iscrpljuje. Očuvanjem kinokulture zaštićuje se kulturna baština te audiovizualna umjetnička oznaka vremena u kojem živimo.

Kulturna socijalizacija pridonosi dobrom raspoloženju i motivaciji te utječe na ponašanje ljudi. Već je zabilježen porast prodaje antidepresiva i povećanje obiteljskog nasilja. Stručnjaci upućuju na pojave određenih PTSP-a kod različitih dobnih skupina. Upozoravaju i na socijalne posljedice, koje će pored ekonomskih šteta nastalih zaustavljanjem mnogih sektora proizvodnje u budućnosti biti velik društveno-ekonomski problem. Filmska umjetnost, produkcija i kinokultura samo su dio općeg potopa. Možda naši vladajući uskoro shvate važnost kina, kao i svih ostalih ”živih”, ovom situacijom najpogođenijih kultura, te koliko one hrane ono nešto u svakome od nas što se ne može kupiti stajanjem na propisanoj distanci u trgovinama. Možda shvate i da dio onih koji doprinose proračunu od te kulture i živi. A možda se samo s Orwellovom 1984. pod rukom probudimo među cijevima Gilliamovog Brazila ili nataknemo tamne naočale u Carpenterovom They Live.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More