Očevi i sinovi

Stipan Tadić, TataStipan Tadić je dosad naslikao svašta: pomno obrijano žensko međunožje s vaginom u krupnom planu, zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića prikazanoga u obličju viteza na bijelom konju, mitski dolazak Hrvata u apartmanski, betonski raj (ili pakao?) Jadranske obale.

Jedan od najproduktivnijih i najtalentiranijih slikara u Hrvatskoj, Tadić na pragu tridesete (rođen je 1986.) već ima iza sebe zbilja impozantan opus. No, u tom obilju radova, kojima je pripisana odrednica novog hrvatskog realizma, postoji jedno platno koje je snažno, intrigantno, dojmljivo na jedan poseban način. To je njegov Tata – golemi, nagrađivani portret oca, izložen u Laubi i prikazan na nekoliko bitnih samostalnih i skupnih revijalnih izložbi.

Platno dimenzija 200×150 centimetara ispunjava, skoro do rubova, lice sredovječnog muškarca. Kompozicija podsjeća na fotografije za dokumente, a bespoštedno minuciozni detalji (zviježđe pora, sićušne eksplozije kapilara, podivljale obrve, jedna oštra bora na čelu i čekinjasti korijeni uredno obrijane brade) natjerat će vas da zbunjeno trepnete prije nego što se uvjerite da je zbilja riječ o slici nastaloj strogo kontroliranim potezima kista, a ne o uvećanoj fotografiji. I dimenzije možda govore nešto o tome da je autoru taj rad bitan – spomenuta slika vagine je, za usporedbu, dovoljno mala da joj pristaje okvir prosječnog „vilerovog“ goblena. Za trajanja Salona mladih, koji je prije dvije godine priređen pod kišobran-temom tržišnog natjecanja, Tadić je portret svog oca procijenio na 114 tisuća kuna, čime se, kako je to rastumačila jedna kritičarka, zaštitio od neželjene mogućnosti da netko zaista i kupi taj rad.

Zašto je Tata tako zanimljiv? Načinjen je na poseban način, u sto i pedeset kvadratića, svaki dan slikano je pet nasumično odabranih i slikano je samo unutar granica tog kvadrata. Slika je konstruirana preciznim spajanjem kvadrata koji su slikani sitnim i finim potezima te svaki od njih, uzet za sebe, djeluje kao mala apstraktna slika. Ali, još važnije: ima nešto balkanski surovo u tom mesnatom licu, naslikanom zagasitim bojama, nešto poznato i bolno, neka turobna bliskost koja priziva misao na naše vlastite očeve. Može biti da je stvar u pogledu: lišenom nade, čežnje, radosti. Pogled nekoga tko nosi život kao podnošljivi teret.

– Ovaj portret prikazuje neke stvari toliko intimne da bi vjerojatno izmakle i likovnoj vrsti akta, koja tradicionalno subjekte doslovce svlači, kaže likovni kritičar Feđa Gavrilović.

Stipan Tadić nije jedini mladi umjetnik koji je upečatljivim prikazom roditelja dao nešto značajno suvremenoj domaćoj kulturi. U likovnosti je sličnu stvar napravio Lonac, slikar koji je s Akademije izašao pravo na ulice i u posljednjih nekoliko godina stvorio neke od veličanstvenih murala i instalacija u javnom prostoru, pridonijevši tako pretvaranju Zagreba u veliki, urbani muzej na otvorenom. Nakon što je temeljito istražio ulice, Lonac u posljednje vrijeme sve više izlaže u galerijama i vraća se slikama, uglavnom onima velikih formata. Impozantnim radovima novijeg datuma koji su nastajali u njegovom zagrebačkom ateljeu, pripada i njegov Otac, četverodijelni portret također na tragu novog hrvatskog realizma. Lončev je otac drugačiji od Tadićevog čiji realizam seže do granica groteske: umjesto grubog, mesnatog lica bremenitog iskustvom, Lonac portretira muškarca markantnih crta lica, oca za kojeg pretpostavljamo da se zna zabaviti, da bi se njegova nazočnost mogla osjećati privilegijom. To je, opet, zbog pogleda: kroz slojeve sprejem nanesene boje uskrsava kristalno jasno oko, razrogačeno, znatiželjno, koje požudno guta svijet.

Ovom malom trendu portretiranja roditelja, koji zapravo nije trend jer nije ni nov ni prolazan, Lonac je pridionio i portretom majke. I ta je slika golemih dimenzija: na njoj je žena pitomog izraza lica, s puškom u ruci i jedva primjetnim osmijehom u kutu usana. (Lonac, napredni i inovativni istraživač novih slikarskih tehnika, i inače često slika oružje: kako mu je otac bio lovac, odrastao je okružen oružjem i danas se tragovi te fascinacije mogu prepoznati u njegovim radovima. Proljetos je u zagrebačkoj galeriji Boonika predstavio ciklus crteža u kojima drške revolvera čudesno metamorfoziraju u ribe i ptice. Metamorfoza je zapela na pola i tako su nastali njegovi hibridi, na primjer sove kojima je trup izlizana drška pištolja. Lonac kaže da tim crtežima nije htio odaslati poruku pacifizma, samo su ga zanimale mogućnosti likovnog suživota životinje i predmeta, mogućnosti stapanja njihova obličja.)

Grijesi roditelja – na tragu one biblijske „Oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima zubi trnu“ – u jezgri su životne, ali i umjetničke priče Nine Bunjevac, strip crtačice srpskih korijena koja živi i stvara u Kanadi i čija međunarodna karijera doseže neočekivane domete. Ishodište njezine filmski vratolomne priče, sažete u hvaljenom stripu August 1976., stvarna je biografija njezina oca koji je pedesetih godina prošlog stoljeća kao vojno lice prebjegao iz Jugoslavije u Kanadu i ondje se pridružio skupini Nikole Kavaje, tajnoj srpskoj terorističkoj organizaciji čiji je cilj bio oboriti vladu Jugoslaviji atentatom na Tita, širenjem propagandnih materijala po dijaspori i podmetanjem bombi u jugoslavenskim konzulatima i ambasadama u sjevernoj Americi. Ninin otac 1976. poginuo je u nerazjašnjenoj eksploziji u Torontu, a strip prati sve te dramatične događaje u njezinom prvom autobiografskom djelu, u kojemu ona povlači izravnu vezu između očevih ideja i nezdrave, agresivno nacionalističke i homofobne politike u Srbiji devedesetih.

– Desetak strip tabli priče “August 1976.” jedinstven su primjer u srpskoj, hrvatskoj i zajedničkoj južnoslavenskoj kulturi. Svodeći račune s ocem, Nina račune svodi s poviješću svoje zemlje i izlaže se, makar i ovako, na daljinu, preziru šutljive većine, onih koji zaboravljaju, potiskuju ili ne znaju kako bi drukčije nego da se zlom ponose. Važno je to da je ova priča ispričana. Napokon, u njoj je ponovljeno pitanje koje su u Njemačkoj postavljale generacije šezdesetosmaša: može li se voljeti očeve, a prezirati njihove ideje? Odgovora nema, niti ga treba biti, jer je smisao katarze u pitanjima, napisao je Miljenko Jergović u nadahnutom tekstu „Otac u stripu“. I baš je taj tekst, prema njezinom vlastitom priznanju, potaknuo Ninu Bunjevac da dublje uroni u ovu temu, i to kroz grafički roman „Fatherland“, netom objavljen kod uglednog izdavača Cape Graphic/Random House. Dok se čeka da ga u Hrvatskoj objavi izdavačka kuća 2×2 – i to u engleskom izvorniku – stižu i prve superlativne kritike stranih kritičara koji roman proglašavaju remek djelom.

Na ovogodišnjem Festivalu europske kratke priče gostovao je David Vann, pisac koji je prozni opus izgradio na temi suočavanja s očevim samoubojstvom. Osobenjak i avanturist koji je prokockao šansu za miran, malograđanski život radi ekstravagantnog traganja za avanturama, hirovitih financijskih odluka i fatalnog zaljubljivanja u nesretne žene, pucao si je u glavu na Aljasci kad je Vann bio dječak. Legenda o samoubojstvu, roman koji mu je priskrbio svjetski ugled, nije do kraja iscrpio tu temu nego se Vann njome nastavlja baviti i u novim prozama. Ali koliko god moćna bila Legenda o samoubojstvu, u njoj nema onog specifičnog balkanskog čemera kojim pisci s ovih prostora rovare po grobovima očeva – grubih patrijarhalaca zatrovanim testosteronom koji miriše na ratove i krv. Očevi u knjigama naših pisaca nisu bolećivi avanturisti nego, češće, tragične žrtve Balkana, frustracijom razapete između poriva za destrukcijom i poriva za autodestrukcijom. Ako je u njihovim životima bilo žena, nije bilo romantičnog zaljubljivanja. Ako su ih gonili hirovi, oni nisu imali veze s ekstravagantnim financijskim podbačajima.

Baš zato je, veli Mirko Kovač, potrebno pisanjem „desakralizirati očeve“. Sam je to činio flagelantskom strašću, dovodeći lik oca na rub groteske i često ga prevaljujući preko te granice. Nije u tome bio usamljen: svođenjem računa s očevima u književnosti bavili su se mnogi, od Danila Kiša do Miljenka Jergovića (jedan je roman nazvao jednostavno „Otac“), od Kruna Čudine („Bdjenje“) i Nikole Petkovića („Kako vezati cipele“) do Pavla Svirca koji se u Književnoj Groupie spektakularnom satirom sukobljuje s ocem, osebujnom pijandurom koja mrzi pedere, lezbijke, Srbe, komunjare, esdepenjare, Tita, Crnce, azilante i – Jergovića.

O, mater ti jebem nedojebanu, jel ti to mene sad još provociraš? Oženit ćeš Srpkinju?… Prvo me u rano jutro tvoja sestra jebala u mozak, plakala tu za stolom jer je na kompjuteru pročitala da su tamo kod vas neku ulicu u Zagrebu pokraj smetlišta nazvali po onom srpskom drogeraškom pjevaču zbog čijih se pjesama ona zamalo prodrogirala… Ima ta srbendara Mladenović sreće što je uopće dobio ulicu, i to još u Hrvatskoj. Ja bih po njemu nazvo jedino onaj naš poljski zahod u koji je tvoj djed Bajo odlazio srati čak i kad smo mu namjestili vece školjku, tvrdio je da mu kad povuče lanac na kotliću, voda zajedno s pišalinom i komadićima govana zaprska guzicu pa se mora svaki put tuširat… A tu ulicu pokraj smetlišta najradije bih nazvao po onom tvom Jergoviću!

Takvom bujicom reagira Svirčev otac na saznanje da mu se sin na fakultetu druži sa Srpkinjom, Stojkom.

Zanimljivo je, iako zapravo ne iznenađuje, da pisci obično pišu o očevima, a spisateljice o majkama: padaju mi na pamet Tatjana Gromača, Vedrana Rudan, Tea Tulić i Ivana Simić Bodrožić koja je u sjajnoj priči Ruka u zbirci „100% pamuk“ razgrnula opori talog specifičnog pasivno-agresivnog odnosa majke i kćeri, svih tihih, bolnih nijansi između ljubavi i kletve.

Na čemernu rabotu razračunavanja s očevima, pisci uglavnom vole pričekati dok im očevi umru. Razumljivo. Tadićev portret oca, spomenut na početku, divna je ilustracija te desakralizacije – razotkrivanja grubog pletiva kapilara ispod porozne kože lica. A ako je razračunavanje s očevima usporedivo s egzorcizmom, onda je najbolju ilustraciju tog procesa dao Krleža u Povratku Filipa Latinovicza. Mislim na ono kad Regina moli sina da naslika njezin portret te Filip, nevoljko pristavši, naslika njeno pravo lice, lice koje on vidi ispod sve te šminke.

U crnoj svili je tu ženu jedanput davno, prije mnogo godina, neobično intenzivno doživio u onoj čudnoj zlatnoj kavani, kad je čekao na nju čitav dan. A iza toga jedno nenaravno lice, neprirodno, lažno, lice zapravo majmunsko, neobične, zgužvane fiziognomije. Poslije, kada je taj kist pod rukom njenog sina počeo sve življe da zalazi pod kožu, pod tim se oštrim dlakama otvarala epiderma kao pod britvom.

Na početku je majka oduševljeno pratila skiciranje portreta i spremno pozirala. No, što ju je Filip dulje gledao, svakim pokretom njegova kista otkrivale su se na slici njeni podočnjaci ispod izdašnih nanosa šminke, degeneriran osmijeh, sjenke poroka, njezino pravo lice ispod te klaunske maske. Filip je sa sve većim zanosom radio na slici, portret ga je počeo privlačiti. Kad je napokon bio gotov, pokazao ga je majci: ona je pokušala nešto reći, ali nije uspjela, samo je briznula u plač. Filip je prestao je slikati i spremio portret u ormar.

Maja Hrgović

*Tekst je prvotno objavljen u Novom listu.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More