”Oceanovih 8” zaslužuju više od površne zabave usporena tempa i traljava scenarija

Oceanovih 8 (Ocean’s 8, 2018., 110min)
Redatelj: Gary Ross
Scenaristi: Gary Ross, Olivia Milch
Glume: Sandra Bullock, Cate Blanchett, Helena Bonham Carter, Anne Hathaway, Mindy Kaling, Sarah Paulson, Rihanna, Awkwafina

Godine 2007. mrak kinodvorane ugledao je posljednji nastavak popularne trilogije o šarmantnom pljačkašu Dannyju Oceanu i njegovoj kulerskoj ekipi kriminalaca. Jedanaest godina poslije došlo je vrijeme za spin-off: Nakon Oceanovih 11, 12 i 13, nastalih pod redateljskom palicom Stevena Soderbergha i predvođenih Georgeom Clooneyjem, redatelj Gary Ross (Pleasantville, Seabiscuit, The Hunger Games) snimio je Oceanovih 8. Zašto govorimo o spin-offu? Jer Ocean iz naslova više nije Danny, već njegova mlađa sestra Debbie, a njenu kulersku ekipu sačinjavaju isključivo kriminalke, ne kriminalci.

Nakon pet provedenih godina u zatvoru zbog zločina o kojem na samom početku ništa ne saznamo, Debbie (Sandra Bullock) gledateljima vrlo brzo pokaže svoju nepromijenjenu prirodu. Ona je svoje vrijeme iza rešetaka kvalitetno iskoristila – do u detalje planirajući pljačku epskih razmjera koja bi čak i njenog brata zadivila i učinila ponosnim. Ubrzo oko sebe okupi tim žena različitih profila i talenata: svoju nekadašnju (i doslovnu) partnericu u zločinu Lou (Cate Blanchett), stručnjakinju za dragulje Amitu (Mindy Kaling), propalu modnu dizajnericu koja poreznoj duguje popriličnu količinu novaca Rose (Helena Bonham Carter), džeparošicu Constance (Awkwafina), hakericu Nine Ball (Rihanna) i prevaranticu Tammy (Sarah Paulson). Njihov cilj: ukrasti 150 milijuna dolara vrijednu ogrlicu koja će, zahvaljujući jednoj od etapa njihovog kompleksnog plana, prvi put nakon pedeset godina svjetlo dana ugledati tako što će ukrašavati vrat razmažene glumice Daphne Kluger (Anne Hathaway) na godišnjoj Met Gali.

Ovako na prvu, čine se kao da Oceanovih 8 ima sve potrebne komponente za dobitnu kombinaciju: intrigantnu postavku upakiranu u inteligentan i zabavan scenarij, jaku glumačku postavu i snažne, karakterno diferencirane ženske likove. Nažalost, u svakom od tih segmenata Rossov pljačkaški film podbacuje jednako onoliko koliko uspijeva.

Tako spomenuta postavka stvarno jest intrigantna, a scenarij na trenutke apsolutno domišljat, duhovit, lukav i zabavan. No, “na trenutke” nije dovoljno da bi konačni rezultat bio potpuno zadovoljavajuć. Tempo često pada pa se naglo diže, sam film se pravi kao da obrati postoje, ali zapravo nisu ni po čemu iznenađujući, originalni ili klimaktični, a određene scenarističke rupe toliko su velike da poželim povući pridjev “inteligentan” (scenarij) iz prethodnog odlomka. Tu, dakako, nije riječ o plauzibilnosti i izvedivosti ove ambiciozne pljačke – samo naše gledanje filma implicira da smo pristali voljno suspregnuti nevjericu po tom pitanju – već o detaljima unutar narativa koji su naglašeni kao neizmjerno bitni, do te mjere da utječu na sam tijek pljačkaškog plana, samo da bi se kasnije preko njih olako prešlo, kao da nikada nisu ni postojali. Scenaristička lijenost? Očito.

Neki bi scenariju mogli prigovoriti i manjak “nedaća” s kojima se naše junakinje susretnu na putu do realizacije svog plana, zbog čega izostaje tip napetosti i iščekivanja kakav se od ovakvih filmova očekuje. No, premda je Oceanovih 8 zbog toga ispao nešto manje uzbudljiv nego što je mogao biti, takav je pristup u konačnici poslužio kao oda ženskoj snalažljivosti i inteligenciji. Na Louin upit zašto ne želi muškarca u timu, Debbie odgovara kako su muškarci uvijek primijećeni, a žene ignorirane – kako bi njihov plan uspio, za promjenu im treba da budu ignorirane. Upravo im ta lukava samosvijest omogućuje da se provuku kroz pukotine, brzinski doskoče svakom problemu na putu te izađu iz igre neometane, neprimijećene i – uspješne.

Kumulativno gledajući, Oceanovih 8 svoju girl power poruku, koja u kontekstu Me Too i Time’s Up pokreta nije mogla u boljem trenutku doći, isporučuje jasno, glasno, ponosno i bez ispričavanja. Ipak, ista bi daleko glasnije odzvanjala kada bi ti na papiru kvalitetno profilirani ženski likovi to bili i u praksi – jer na ekranu ipak ostaju samo na razini simbola. Jest da je svaka od glumica napravila odličan posao, zbog čega se njihovim interpretacijama nema što prigovoriti, no scenarij im nije dao odviše veliki poligon za ispoljavanje svog njihovog potencijala.

Teško da je i mogao, kada je svakom liku dano razmjerno malo prostora i svega jedna karakterna crta ili životna okolnost koja je onda postala i do kraja ostala njegovim (tj. njezinim) sinonimom. Prave razrade likova i međuodnosa zapravo nema jer su u konačnici svi tu da izvrše svoju funkciju u sklopu narativa kojem je glavni fokus pljačka, a ne i njeni akteri. Šteta, jer da je priča bila u službi likova, a ne likovi u službi priče, možda bi se izbjegli i spomenute logičke rupe i neujednačen tempo zbog kojih scenarij djeluje nedorađeno i traljavo. I možda bismo onda dobili nešto više od površne zabave koja se zaboravlja jednakom lakoćom kojom se i gleda.

Koraljka Suton

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...