Očajna povjesničarka umjetnosti: Povratak

Mislila sam da ću uspjeti redovito pisati ove svoje tekstove, zapravo nisam, odmah na početku rekla sam da sumnjam da ću to uspjet, steći tu disciplinu, dostići i neko umijeće u pisanju. Slomila sam se nakon samo tri kolumne. Nisam više imala snage nastavit dalje, nisam vidjela smisao u tome, osim da dobijem honorar. A to nije dovoljno da bi te pokrenulo na pisanje, baš naprotiv, to kad želiš zaradit svojim pisanjem, ta želja je zapravo uteg, mlinski kamen oko tvojih prstiju kojima pokušavaš kucat taj tekst. Uz to sjećate se, ja sam i nekakva majka, domaćica, imam sina koji će iduće godine krenut u prvi osnovne, muž nas uzdržava svojom plaćom. A, ja se u pogledu odgoja, vođenja kućanstva baš i nisam trgnula.

Ubilo me ovo ljeto, ono mi je zapravo i oduzelo ikakvu volju za pisanjem. Nema goreg iskustva za roditelje od ljeta, ljetnih praznika, svih tih dugih dana bez vrtića, stalno sam moraš animirat svoje dijete, a najgore je to spremanje, odlazak na more. Normalno da si muž i ja s njegovom jednom plaćom ne možemo priuštit ljetovanje kakvo bismo htjeli. Ljetujemo na Susku, u kući u kojoj je nekad živio otac mog muža, u njoj se i rodio. Tu kuću sad ljeti dijele moj muž i njegov brat koji pak ima dvoje djece, ženu. I onda se natrpamo svi u tu kamenu kuću bez klime, ičega, s jednim štednjakom. Bilo mi je kao da su me poslali u pakao. Ta žena od muževog brata i ja… muka mi je i kad se sjetim, svađe oko kuhanja, njena plakanja u sobi, jadanja da ja ništa neću kuhat, a kad skuham neku bljuvotinu to nitko neće jest, pa ona još mora prat svo to suđe koje ja zaserem kad kuham…

Da ne spominjem svađe mog sina s njihovim sinom i kćerkom oko igračaka. Njihove svađe nas roditelje uvlačile su u još gore svađe, svatko je branio svoje dijete. Moj muž se na mrtvo ime po stoti put posvađao s bratom, njegova žena neprestano je siktala na mene, govorila da bi takvima kao što sam ja zabranila zakonom da imaju djecu. Normalno da nisam napisala ni retka. Jedva sam navečer uspjela pročitat pokoju stranicu nekog plitkoumnog krimića, tek toliko da si tim smećem uspavam ionako umrtvljeni mozak. A tek te kataklizmične vrućine koje su nas dolje u Dalmaciji ubijale… Jedva sam disala, jedva skupljala zadnje atome snage da uopće preživim tu sparinu, a sin me takvu polumrtvu tjerao da mu osmišljavam igre, kad bi satrvena poslijepodne zapala u san nakon ručka, on me vrškom bojice sadistički ubadao u bedro, samo da se probudim, osjećala sam kao oni špijuni koje su uhvatili špijuni protivničke velesile, pa ih muče, izluđuju nespavanjem. Onda bih se zaderala na muža, zašto se on ne bavi malo djetetom, pa bi mi on doviknuo da je on na zasluženom odmoru jer, ako se ne sjećam, on čitave godine rinta da bi imali od čega živjet, onda bi tom našom prepirkom probudili djecu njegovog brata koja pak uvijek tupo zapadnu u san nakon ručka, tako sam zavidjela na tome, zašto moj sin ne može tako tvrdo zaspat nakon ručka nego je stalno u nekoj nabrijanosti, hiperaktivi. Pa bi izbezumljena dotrčala ta žena od brata, počela nam spočitavat da njezina obitelj ne može od nas spavat, mogu li oni bar pet minuta mira imat u ovoj kući od nas.

Kraj ljeta dočekala sam kao mrtvac uskrsnuće. Nema mi sretnijeg trenutka nego taj dan kad se spakiravamo za povratak u Zagreb. Umirem od smijeha kad čitam one članke da ljudi nakon godišnjih odmora padnu u depresiju. Ja baš suprotno, ja sam tad poletnija nego ikad, meni je godišnji odmor najgora depresija. Nema ničeg boljeg od jeseni u Zagrebi: vrtić počeo, muž na poslu da ga ne moram gledat po čitav dan i ja napokon imam vremena samo za sebe. Pa mi se i vratila snaga, volja da ponovo se okušam u ovim svojim kolumnama, da ponovo pokušam pratit likovnost jer to je moja struka. I sad sam to što jesam, očajna povjesničarka umjetnosti.

Odmah sam se raspitala što ima novo od likovnih događanja po Zagrebu. U redakciji su me uputili na Bijenale slikarstva u Džamiji. Otišla sam na to, ali sam zaboravila uzet blok i olovku jer sam se s mužem prije polaska prepirala oko toga što opet navečer idem van na te svoje zadatke i tko zna kad ću se vratit, pa će opet on prije posla morat nabrzinu oblačit malog, mene budit, opet ćemo zakasnit na doručak u vrtić, pa će sin tamo bit nervozan i gladan, a tete će nam spočitavat što baš samo mi uvijek tako kasno dovodimo dijete u vrtić u trenutku kad su svi ostali već vani na igranju, to nije dobro za dijete da se tako izdvaja u navikama od ostalih, ispirat će nam mozak.

Bez bloka i olovke nisam mogla zapisivat imena umjetnika i nazive njihovih radova na tom Bijenalu. A bilo ih je tako jebeno puno. Možda i bolje da nisam nosila olovku i blok nego da sam se prepustila samo dojmu, da vidimo koja će me slika toliko dojmit da ću zapamtit ime autora i naziv njezinog rada. Prehodala sam čitav postav i nije mi niti jedna posebno, osim onih velikih realističkih platana koja ti upadnu u oko čim se popneš na kat HDLU-a, jer jednostavnu su tako postavljeni da ih moraš zamjetit. Nisu mi bili loši, ali iskreno rečeno i taj realizam u slikarstvu nije mi više uzbudljiv. Ono prije pet šest godina mi je bio, kad su nakon hrpe konceptuale pojavili se ti novi realisti pa su im svi pljeskali jer su bar svi bili na čisto što se nalazi na njihovim slikama i što predstavljaju. Ali nekako smo se prejeli tog realizma i hiperrealizma, a oni još i dalje udaraju po njemu kao one domaćice koje ne znaju prestat peći jedne te iste kolače svaku nedjelju, pa mužu već izlaze na nos s tim kolačima, hoće probat nešto drugo.

Neki je umjetnik čak naslikao konja kao na starim goblenima. Provokacija? Koga? Čega? Konceptualaca? Pa njih ionako provocira sam život, plaćanje računa, opća bijeda. Uglavnom, ništa me nije uzbudilo, isprovociralo na tom Bijenalu slikarstva. Poželjela sam da se na to Bijenale prijavila i Vlasta Delimar, da izvodi performans podizanja energije posjetiteljima na način da im cijedi voće, povrće u multivitaminski napitak, baš mi treba jer osjećam da mi od ove promijene vremena, dolaska hladnijih, kišnih dana slabi imunitet. E, pa to dobročinstvo bih zapamtila, ovako mi ovo Bijenale 2017 neće ostat u pamćenju po ničemu dobrom. Osim po tome što sam ponovo počela pisati. Ako i u tome ima ičeg dobrog.

Mirna Mirt

*Na fotografiji: Stjepan Šandrk, Spektakl, 4. Bijenale slikarstva, 2017.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...